Dvadeset dugih i mučnih godina jednog Splitskog cvita

Dijanu sam upoznao prvi dan škole. Moja škola bila je Nenad Ravlić, a moj grad te godine izrastao je u suvremeni polis, i mi Titovi pioniri otvorili smo veliki, spektakularni stadion utrčavši na teren obasjan reflektorima.

Kako smo trebali stati u određene zamišljene linije, ja sam po običaju nešto zajebao i stao ispred nje. Dijana me ugazila i jaukao sam ispred Druga Tita, ja njegov pionir, iz drugog reda pred tom opasnom djevojčicom. Kasnije sam joj sjebao biciklu i kupio lizalicu, Bazzoka žvake i posudio Politikin zabavnik, ona me ubola ukosnicom, udarila me u potkoljenicu jednom svom snagom i tako smo postali prijatelji. Oni za života.

Kako to obično biva, kada smo otišli u različite škole stekli smo nove i različite prijatelje, no našu generaciju bez interneta i bez mobitela spajala je jedna snažna spona, a ona je bila – naša Riva. Ta omiljena šetnica Splićana bila je naša i samo naša. Cijela moja generacija, koja se slijevala iza škola i iz različitih pravaca (mi smo uglavnom išli u „muške“ škole, naše cure u „ženske“), je čekala tada ono što smo sanjali cijeli dan – tih par sati kada bi se generacija srela na rivi. Dijanu bih vidio sa njenima, ona mene sa mojima, i uvijek je bilo isto. Isti đir. Jedino što me znala prekoriti zašto visim s njima, momcima koji su se tada zvali navijačima, momcima koji se nisu libili tučnjava, zatvora, problema sa drogom. Dijana je znala da ne pripadam tamo, kao što sam na na neki način znao i ja, no vrijeme će pokazati kako mi je vrijeme s tim momcima promijenilo sudbinu i ostavilo trajan pečat u karakteru, što nije mala popudbina kroz život.

Za Dijaninu tragediju saznao sam ubrzo nakon što se dogodila. Njenu borbu, njen život nemoguće je opisati u jednom tekstu.Ta hrabra majka i žena, moja životna suputnica, pokazala je svima kako se i na koji način boriti treba, kako sa institucijama, tako i sa sistemom koji je bešćutan, koji je okrutan i čudovištan, a opslužujuga u pravilu čudovišta, ona na koja moja generacija socijalizma, solidarnosti nije navikla. Dijana je uspjela svojom tvrdoglavom upornošću mnogo toga, Dijana je svojim dišpetom izborila mnoge stvari, od kojih je ona najznačajnija zakon koji roditeljima teško oboljele djece omogućuje status njegovatelja. Osnovala je udrugu Anđeli, odlikovao je predsjednik RH, a postala je i Ponos Hrvatske, pa Splitski cvit, i njena borba uistinu je postala ponosom Hrvatske, putokazom kako se i na koji način za istinu boriti treba.

Kada se sretnemo, kada se zagrlimo, taj zagrljaj je zagrljaj dvoje ratnika, dvoje boraca jedne generacije kojoj je samo borba ostala. Kao trajan pečat na nju, izgubljenu, prebrisanu, grubo ignoriranu. Moja generacija nikada nije i neće ući u institucije, moja generacija nikada nije ušla u zakonodavnu vlast, u politiku. Moja generacija službeno ne postoji, no iz moje generacije izašli su najbolij ljudi ovog grada, ali svoji i pošteni. Borci za istinu, pravdu, obespravljene.

Dijana je, za one koji ne znaju njenu priču, u kolovozu 1998. na svijet donijela blizance. U Kliničkom bolničkom centru Firule, zbog grube liječničke pogreške pri porođaju dogodila se tragedija. Ovih dana, nakon devetnaest godina ta farsa dobija svoj epilog, nakon skoro dvadeset dugih i mučnih godina u kojima su nestajali dokazi, davani lažni iskazi… Manipulacija u kojoj je sudjelovala medicinska struka pretvorila je to dugogodišnje suđenje koje sam pratio kroz medije u jedan od najbizarnijih slučajeva u povijesti RH, slučajeva koji je zorno pokazao u kakvoj državi živimo, sa kakvim zakonima i sudstvom, ali i kako se ta država odnosi prema majkama, posebno onima koje dožive takvu vrstu tragedije, i majkama koje imaju doživotno teško invalidnu djecu.

Institucije, sudstvo išlo je na prokušanu kartu, išlo je na iscrpljivanje. No zajebali su se ovaj put. Dijana, moja Dijana, ratnica moje generacije, nije se predala i uporno je, dvadeset godina tražila istinu, tražila pravdu, lomila institucije i državu. Njena djeca pri porodu su bila živa. Unatoč dugogodišnjem skrivanju dokaza, unatoč bombastičnim naslovnicama lokalnih medija, unatoč vremenu, nepravdi, hororu koji su joj svi priredili, Dijana je odbila ne dolaziti. Dijana je odbila ne pojavljivati se. Dijana je odbila zaboraviti, Dijana je odbila pustiti one koji su joj trebali samo pružiti ruku i kazati, jesmo, pogriješili smo – oprosti.

Dijana nikada nije tražila novčanu naknadu za svoju bol, Dijana nikada nije tražila ništa osim istine. Osobno je, kada to nisu institucije bile u stanju, podnijela kaznenu prijavu protiv liječnika i tada je nastao horor, farsa koju nije ni u snu očekivala. Dvadeset godina dokumenti su misteriozno nestajali, dvadeset godina manipuliralo se pred očima državnog odvjetništva s dokazima, dvadeset godina davali su se lažni iskazi koji su pravosudno obarani, pokazivali se netočnima, namjerno danima, dvadeset godina izjavljivalo se pod zakletvama da je dijete bilo mrtvo, a dokazano jest da je beba bila živa – i nikome ništa.

Ključni dokazi, konkretno CTG, pri prijemu su misteriozno nestali, gruba greška, tj. običaj,da se pri tako teškom porodu izvrši „carski rez“ nije obavljen, grafološki i forenzički dokazi pokazali su da je dijete ipak imalo otkucaje srca i bilo živo, a pregledi i ultra zvuk dokazano, nikada nisu napravljeni, a trebali su biti.

No više od misterioznih nestanaka dokaza u Splitskom KBC-u, Dijanu su najviše povrijedili mediji. Njihova pristranost. Bombastične naslovnice punili su novinske stupce, no Dijana nije odustajala unatoč medijskom linču. Ostala je uzdignute glave kao simbol otpora, simbol borbe, simbol „dišpeta“, simbolom moje generacije.

Ivo, ja ne želim zlo nikome, čak ni tim liječnicima, ali trebali su priznati, trebali su mi kazati samo ljudski oprosti, pogriješili smo. Ta njihova bahatost me boli i neću im pustit, borit ću se do kraja, ali i sa neprofesionalnim novinarima, svima koji su pokušali zatrti moju istinu.

Nikakve kulture, nikakvog morala, nikakve sućuti.

Kasnije, puno kasnije, shvatio sam zašto je Ponos Splita i Hrvatske i zašto je naš Splitski cvit. Da je više Dijana u ovom gradu ovim gradom danas bi vladala moja generacija. Ta generacija jednom je trebala promijeniti svijet. Ako promijeni jedan slučaj nepravde, promijenila ga je na bolje, njegovoj djeci na ponos, onima drugima na sramotu. Dijana će to učiniti. Ni za pare, ni za osobnu satisfakciju. Dijana će to učiniti za našu generaciju.

Reci što misliš

Lost Password

0