Ne kradete vi nama biste, već nam kradete čast i ponos

Zapravo je sasvim svejedno tko je po dojavi građana sa subote na nedjelju ukrao s postolja spomenika u Prilazu baruna Filipovića u Zagrebu bistu narodnog heroja Ive Lole Ribara.

Policija će objaviti nakon uviđaja kako su to bili golobradi vandali, ili netko od pripadnika ekstremne desnice, možda netko tko se dosjetio da rastali skupocjeni materijal od kojeg je napravljena ista pa ga preproda u otpadu plemenitih metala, no ponavljam, sve je to manje bitno i za ovu priču svejedno.

Tko je god napravio taj čin ( kojeg su legalno najavljivali, kako gradonačelnik Bandić, tako i Zlatko Hasanbegović) iz ovih ili onih razloga napravio ga je zbog toga što ga nitko neće osuditi, a u svom miljeu biti će vjerojatno heroj. Veći od Ive Lole.

Taj „Lola“ pojavit će se na nekom vjenčanju ekstremne desnice kao vjenčani dar, ili će kao rastopljen metal biti možda nova puška, potporni nosač za grede, ili možda ojačanje na najnovijem blindiranom terencu predsjednika Vlade. Skidanja i uklanjanja bisti ljudima koji su bili istinske veličine, zbog ovog ili onog razloga, govore o nama i vremenu u kojem živimo. I to je jedina važna stvar u cijeloj ovoj tužnoj priči.

Hrvatska je mala zemlja sa velikim problemima, a s generacijama koje odgajamo da ne poštuju svoju povijest imat ćemo u budućnosti itekakvih problema. Jer te biste nisu samo biste, te biste su naš identitet, naš svjetonazor, naš zalog za budućnost iz herojske prošlosti. Da im te biste moraju i trebaju biti poruka, kako novim generacijama što peglaju „Call of duty“, tako i mojoj generaciji, kako se treba živjeti, i kako se za svoju čast boriti treba, potpuno je jasno nama, ali očito nije jasno svima onima koji upravo u tim bistama ne vide svoj identitet, svoj ponos i svoju budućnost.

Bez njih nam budućnosti nema, ostat će samo osuda svijeta i dokument u vremenu u kojem smo živjeli bez časti.Sve drugo su šuplje priče, jednokratni politički potezi koji će zauvijek nestati u vremenu.

Kao i Milan Bandić. Kao i Andrej Plenković. Kao i Kolinda Grabar Kitarović i sva svita onih zajapurenih politikanata koji nam nastoje oduzeti ono najvrijednije, a to je čast.

Kao da ih nikada na svijetu bilo i nije. Grad Zagreb jednom će se sramiti ovog vremena i to je činjenica, jer vrijeme je linearno i ono ne prašta.

“Neka svaka civilizirana zemlja izvuče pouke iz svoje bližnje i daljnje povijesti, u suprotnom je mora ponovno proživjeti. Ja to ne bih proživljavao. Ponovno vraćamo Ivu Lolu Ribara na mjesto koje je. Ponovit ću, najveći, istinski heroji u svakom ratu leže ispod zemlje, Ivo Lola Ribar jedan je od najvećih heroja Drugog svjetskog hrvatskog antifašističkog rata, bez kojeg Hrvatsku danas ne bi mogli imati. Hrvatski branitelji i prvi predsjednik Tuđman ne bi se imali na što pozvati, ni za ZAVNOH ni za Ustav iz 1974. godine, i to je notorna istina. Ivo Lola Ribar, francuski đak, antifašist, intelektualac, narodni heroj, jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita.

Njegova smrt u Glamoču gdje je pogođen granatom, neka za to povjesničari utvrde istinu. Vijeće koje je formirao premijer imat će i tu svoju ulogu”, rekao je Milan Bandić na današnji dan, prije točno mjesec dana pred okupljenim novinarima, Zlatkom Hasanbegovićem, Brunom Esih i okupljenom svitom koja je željno isčekivala radnike sa ljestvama koji su skidali sa Trga Maršala Tita ploču koja će dan kasnije završiti u rukama Velimira Bujanca, sa crvenom mašnom, kao vjenčani dar. Milan Bandić tu je notornu istinu izrekao kompenzirajući valjda nepostojećim antifašistima ispred sebe iskreno ni sam ne znam što, kompenzirajući valjda civilizaciji koja se urušava pred njegovim očima nešto, kompenzirajući valjda kompenzirajući nemoguće, da upravo toj nesretnoj civilizacijskoj sramoti da još besmisleniji smisao, aludirajući valjda kako je Ivo Lola Ribar bio veći čovjek, veći heroj i veći komunist od njegova vrhovnog komadanta.

Nazahvaljivao se Milan Bandić Povijesnom muzeju, Glupoteci HAZU-a, Muzeju Grada Zagreba i obitelji Koste Angelinija Radovanija što su financijski izašli u susret, drobio je pred ustašama Milan Bandić o Kamenom cvijetu u Jasenovcu, okretanju prema budućnosti, honorirao je i kompenzirao antifašizam pred okupljenim fašistima mucajući kako će otvoriti i Ulicu oslobođenja gdje je ona pedeset godina i bila, da bi na isti dan, mjesečnicu jednu poslije prihvatio mrtav – hladan, kao da ništa od gore navedenog nije izjavio, amandman Neovisnih za Hrvatsku, stranke Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih o uklanjanju biste Ive Lole Ribara.

Gledajući tu cirkusku farsu jednog političara u zamci, čovjeka kojeg drže u šaci, čovjeka nad kojim se vode sudski procesi zbog ozbiljnih kriminalnih radnji, čovjeka kojem prijeti dugogodišnji zatvor, pogledao sam svoja dva sina koji su nezainteresirano, nećete vjerovati, igrali upravo najnoviji „Call of duty“, konzolnu igru koja vjerno prikazuje najznačajnije bitke Drugog svjetskog rata i upitao se kakav sam ja čovjek, ali prije svega, kakav sam ja otac?

Kakav je otac Milan Bandić i kakav je otac bio Ivan Lola Ribar, političar, apsurdno, jedno kratko vrijeme i gradonačelnik, utjecajan čovjek kojem su oba sina pristupila narodnooslobodilačkom pokretu. Ivan Lola Ribar kao političar dogurao je do predsjednika Skupštine Kraljevine Jugoslavije, a kao bogati i ugledni HSS-ovac mogao je svoju obitelj zbrinuti vani, mogao ih je odgojiti da studiraju, šta ja znam, PMF-u, na uglednim američkim sveučilištima, igraju polo i čekaju u osvit rata da im tata dođe sa obiteljskom srebrninom.

Ivan Lola Ribar umjesto da svoj utjecaj iskoristi gradeći fontane i da se pokloni Zlatko, pardon, Anti Paveliću radije je izabrao da bude predsjednik AVNOJ-a i ako bi se zajebavali na račun današnjeg gradonačelnika, svoj utjecaj tada, mogao bi mirne duše usporediti sa utjecajem Milana Bandića danas. Ivan Lola Ribar imao je sina od dvadeset i sedam godina, Milan ima kćer u dlaku iste generacije, Anamariju Bandić koja za sebe kaže da je jednostavna cura iz obične zagrebačke obitelji. Ivanov sin Jurica bio je Anamarijino godište.

Generacija.

U sudbonosnim trenucima, a na Balkanu sudbonosnih trenutaka je otprilike svakih pedeset godina, znači u jednom naraštaju, jedan otac, utjecajan političar primio je vijest kako mu je sin Jurica poginuo kod Kolašina. Majka Ive Lole Ribara mučki je od fašista ubijena u srijemskom selu Kupinovu i zatrpana u masovnu grobnicu, a djevojka Ive Lole, Sloboda Trajković zatočena u koncentracionom logoru na Banjici.

Potresno pismo napisao je Ivo Lola Ribar svom ocu Ivanu saznavši za smrt svog brata Jurice, a ja ću vam ga prenijeti u cijelosti, da pokušate na trenutak shvatiti ono što otac, Milan Bandić nikada shvatiti neće, tugu, bol, ali i neizmjeran ponos koji izbija iz tih riječi skrhanom ocu, riječi koje nisu imale snagu i nadu, jer kada izgubiš dijete svaka snaga i svaka nada, sve ovoga svijeta nestane, već veličinu oca kojeg je poštovao sin, veličinu čovjeka koji se našao u usudbenim vremenima, suočen sa agresijom na svoj grad, svoju zemlju i čovjeka koji je dao sve što ima, sve za što živi.

“Drаgi moj tаtа!

Iаko se još – kаžu – ne znа sigurno, jа znаm i osjećаm u trenutku kаdа ti ovo pišem, dа nаšeg drаgog, dobrog Jurice više nemа. Pаo je, kаo i toliki drugi, u borbi zа slobodu domovine, tаmo negdje oko Kolаšinа u tаmnim crnogorskim krševimа.

Riječi su suvišne, drаgi moj tаtа, riječi ne mogu izrаziti svu težinu udаrcа koji nаs je zаdesio. Volio bih stotinu putа i rаdi njegа koji je bio bolji od mene, i rаdi svih nаs, dа sаm jа pаo nа njegovu mjestu. Ali, eto, dogodilo se drugаčije. Nikаdа ovа rаnа neće zаcijeliti. Jа sаm samo godinu dаnа poslije moje Slobode izgubio brаtа – dvа bićа kojа sаm toliko volio, а kojа su tek bilа nа prаgu životа. Ali znаm kаko je tek tebi, drаgi tаtа, koji si izgubio sinа, nаšeg mezimcа.

Nemoj plаkаti, ne dаj se tаtа! Nаš Juricа nije pаo sаm – on je zа vječnа vremenа dio one plejаde sinovа ove zemlje koji su, dаvši život zа nju, stvorili njenu čistu slаvu, njenu besmrtnost. Njegovа krv trаži osvetu. Njegovа žrtvа nаs obаvezuje dа dovršimo djelo! Ne rаdi se više o ličnoj sreći – rаdi se o obаvezi premа nаšim mrtvimа, o obаvezi premа živimа. Izvršiti tu obаvezu, živjeti i vršiti svoju dužnost, ti je nаše.

Oprosti, što sve ovo pišem, jа znаm dа ti to sve znаš: mi svi znаmo dа si pokаzаo i dokаzаo dа to znаš. Jа znаm dа ćeš i ovаj strаšаn udаrаc znаti dа podneseš. Ne dаj se! Ostаni mirаn, sposobаn dа do krаjа izvršimo svoju dužnost, tаtа! Nаš drаgi Juricа to trаži od tebe. Pomisli kolikа bi bilа njegovа žаlost kаdа bi doznаo dа svojim držаnjem nismo bili dostojni njegа. Biti slаb – to bi znаčilo izdаti njegа i njegovu žrtvu!

Mi svi, i jа, dаnаs nаročito, nаšа zemljа, zа koju je umro nаš Juricа, trebаmo te, trebаmo tvoje misli, tvoj rаd, tvoje zdrаvlje, tvoj život, drаgi tаtа.

Mojа Slobodа, onаko mаlа i nježnа, pošlа je u smrt kаo nа šetnju, s osmjehom, koji je uvijek bio njezin. Nаš Juricа prošаo je kroz sto okršаjа, pаo je kаo rаtnik. Svjesno, mirno, vedro, kаko je i živio. Tаtа, nikаdа ni zа čаs to ne smijemo zаborаviti, domovinа neće!Juricа nije mrtаv. On živi u srcimа nаših nаrodа, on živi dаlje u nаmа. On živi u nаšim borbаmа, pobjedаmа, čije je svitаnje već vidljivo. Teško mi je, tаtа, što nisаm s tobom u ovom čаsu. Ali ti nisi sаm, ti nisi otаc sаmo moj, već hiljаde i hiljаde mlаdih, kаo što je bio nаš Juricа, s drugovimа s kojimа je živio i koje je volio. Voli ih i ti još više nego dаnаs!

I znаj, dа oni svi dijele nаšu bol, dа smo jedno s drugovimа koji su s nаmа. Divno je imаti tаkvu porodicu!

To je nаš put – put nаše dužnosti i volje, put nаšeg Jurice.Budi jаk, drаgi tаtа! Ne usаmi se, ne dаj se, stegnimo zube, stisnimo šаke rаdom i borbom, sаmo tim bit ćemo dostojni njegа. Ja znаm, jа sаm sigurаn, dа ćeš ti biti jаk.

Drаgi tаtа, ti znаš koliko smo se uvijek, а nаročito zаdnjih godinа, mi, tvoji sinovi, ponosili tobom i mаjkom, ti znаš koliko te volim. Znаj dа ću učiniti sve dа svojim životom, rаdom i ljubаvlju bаr djelimično nаdoknаdim tebi i nаšoj drаgoj mаjci ovu veliku bol, sаdа kаdа ostаjem tvoj jedini sin.

Mi smo se uvijek dobro, sjаjno slаgаli – tаko i još bolje bit će u budućnosti, u nаšem zаjedničkom rаdu, životu i borbi. Budimo dostojni nаšeg mezimcа, drаgi tаtа.

Mnogo te voli tvoj sin Lolа”, napisao je zadnji živi član Ivine obitelji, narodni heroj Ivo Lola Ribar svom skrhanom ocu.27. studenoga, jebem te majko povijesti, upravo na dan kada će mu Milan Bandić zakleti se ispred biste kako će je uglancati, postaviti i čuvati životom, poginuo je Ivo Lola Ribar na Glamočkom polju, pogođen bombom iz fašističkog aviona. Upravo taj nesretni dan, otac Ivan Lola primio je vijest da mu je poginuo zadnji sin kojeg je u životu imao, i upravo na taj nesretni dan Anamarija Bandić, svom će ponosnom ocu kazati kako se veseli životu, kako studira matematiku na PMF-u, druži se sa prijateljima, a tata priželjkuje da jednom postane liječnica. 27. studenoga, jebem ga u datum, izašla je priča o obitelji Milana Lole Bandića o kćeri Anamariji za koju svi misle, kako je istknula, da je njezin život bajka.

I tog sam 27. studenog pogledao svoju djecu koja su rasturala „Call of duty“ jebavajući virtualnim švabama oca i majku, i pogledao sam lice oca, Milana Bandića i sjetio se Ivana Lole Ribara, dok je gradonačelnik Zagreba pljunuvši sebi u lice, čast, obraz, i na koncu na svoju djecu, kao da prije mjesec dana ništa izjavio nije, odlučio maknuti bistu Ivi Loli Ribaru.

“Neka svaka civilizirana zemlja izvuče pouke iz svoje bližnje i daljnje povijesti, u suprotnom je mora ponovno proživjeti. Ja to ne bih proživljavao. Ponovno vraćamo Ivu Lolu Ribara na mjesto koje je. Ponovit ću, najveći, istinski heroji u svakom ratu leže ispod zemlje, Ivo Lola Ribar jedan je od najvećih heroja Drugog svjetskog hrvatskog antifašističkog rata, bez kojeg Hrvatsku danas ne bi mogli imati“, 27. studenog, jebem ga u datum, izjavio je isti taj čovjek, otac pred okupljenim novinarima da bi ni mjesec dana kasnije gledao okupljene novinare u oči, pred Zlatkom Hasanbegovićem i Brunom Esih i pravio se kao da ništa nije slično nikada izjavio.

Da se gradu kojeg neizmjerno volim, a dešava se to svakih otprilike pedesetak godina na Balkanu, dogodi okupacija stanog agresora, vehabija, kineza, hibridnik ratnika, nedaj bože Srba, pitaj boga koga, da se zaleti kakva budala u tramvaj opasana bombama, glavni grad Hrvata imao bi na svom čelu, kao predsjednika AVNOJ-a, pardon, Gradske skupštine – Milana Bandića.

Anamarija Bandić, slobodno me pljunite ako ne mislite isto, prvim bi avionom nestala u prestižni američki univerzitet koji se bavi, kako ono, PMF-om i sličnim pizdarijama, zajedno sa majkom, psom Flokijem, obiteljskom srebreninom i dobrim računom na nekoj brižno sakrivenoj kartici banke na Kajmanskim otocima.

Isti dan.

Suočeni sa agresijom, ostali bi moji i vaši sinovi, ovi isti koji igraju „Call of duty“ i peglaju švabe sve u šesnaest. I tu dolazimo do poante današnje izjave Milana Bandića, mrtvog hladnog, kako će ukloniti bistu Ive Lole Ribara iz samo njemu poznatih hasanbegovićevo – ustaških razloga. Ako ste mislili da se Milan Bandić zasramio toga što nikada neće biti pravi muškarac, čovjek i otac kakav je bio Ivan Lola Ribar, ako ste mislili da se Milan Bandić dosjetio da bi ga povijesne – usudbene prilike mogle dovesti u situaciju u kojoj se zatekao Ivan Lola Ribar, da je naš junak ove priče svoj kukavičluk unaprijed sakrio mičući biste takvih ljudi, veličina, očeva i takvih heroja kao da nikada nisu postojali, ako ste mislili da micanje te biste uopće ikome išta znači, kao što nikome ništa ne znači što je drobio Milan Bandić 27. studenoga, oca mu jebem u datum, pred okupljenim novinarima, Zlatkom Hasanbegovićem i Brunom Esih – grdno ste se prevarili.

Cijela ta priča znači nama, ljudima koji još uvijek drže da na svijetu živjeti treba zbog obraza i časti, zbog toga da izađeš u grad miran i visoko podignuta čela, da su tvoja djeca ponosna na tebe, svoga oca, i da su spremna ostati u svojoj domovini ako je napadne bilo tko i braniti je, svjesna da imaju oca kojeg će ubiti tuga, ali koji ih je odgojio da jednom postanu – ljudi.

Nikada ta kukavelj ovom narodu i ovim ljudima neće sve što čini, kao i sve što radi, kao i činjenicu da iza njega neće ostati ništa doli fontana u koje pišaju skitnice, a plaćene su vrtićima i školama koje nikada neće biti sagrađene, biti tolika veličina da mu jednom, desetljećima iza njega, jedan narod, gledajući svoje sinove podigne spomenik. Njemu ili njegovom sinu, svejedno. Nikada. Sve što je ta kukavelj od čovjeka napravila i po čemu će biti zapamćen, biti će čin skidanja Trga Maršala Tita i skidanja onog što će sve razumne, sve pametne, sve normalne ljude ove zemlje zaboljeti najviše, kao roditelje i kao očeve.

Skidanja i uklanjanja bisti ljudima koji su bili istinske veličine da im te biste moraju i trebaju biti poruka novim generacijama što peglaju „Call of duty“ kako se treba živjeti, i kako se za svoju čast boriti treba. Sve drugo su šuplje priče, jednokratni politički potezi koji će zauvijek nestati u vremenu. Kao i Milan Bandić. Kao da ga nikada na svijetu bilo i nije. Grad Zagreb jednom će se sramiti svog prvog čovjeka i to je činjenica, jer vrijeme je linearno i ono ne prašta.

Nikome.

Skidanje biste jednom sinu, sinu koji je imao toliko snage da daje podršku svome ocu, ocu koji je izgubio sve u životu, znajući da će uskoro izgubiti i njega, svoje zadnje dijete na ovome svijetu, skidanje biste jednom ocu i sinu, ljudima koji su ovu zemlju zadužili svojim herojstvom, svojom čašću, svojim ponosom, svojom borbom, je grijeh, grijeh koji takve ljude umjesto kao primjer, stavlja kao sramotu i pod okriljem noći, micati im biste koje im je podigao ovaj narod ponosan što su takvi ljudi jednom živjeli među nijma, takve veličine, i donijeli im slobodu, je grijeh, grijeh koji ovaj narod Milanu Bandiću nikada oprostiti neće.

Nikada ta kukavelj od Milana Bandića to shvatiti neće, osim ako usudbene prilike, mater im jebem i prilikama, ne dovedu našeg heroja na čelo pravedne i ljudske borbe protiv okupatora kao što su dovele Ivana Lolu Ribara onomad.

Od Milana Bandića očekujte kao i od Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih da će vas kao i Ante Pavelić ostaviti da se jebete kako znate i prvim avionom pobjeći u Madrid.

I zapravo je sasvim svejedno tko je po dojavi građana sa subote na nedjelju ukrao s postolja spomenika u Prilazu baruna Filipovića u Zagrebu bistu narodnog heroja Ive Lole Ribara. Policija će objaviti nakon uviđaja kako su to bili golobradi vandali, ili netko od pripadnika ekstremne desnice, možda netko tko se dosjetio da rastali skupocjeni materijal od kojeg je napravljena ista pa ga preproda u otpadu plemenitih metala, no ponavljam, sve je to manje bitno i za ovu priču svejedno. Ono što su skinuli jučer je naša čast i ponos, a već smo nekako naviknuli da nam upravo to bez ispaljenog metka skidaju.

Jednom, a to je povijest pokazala na ovom nesretnom Balkanu, Ante Pavelić, Zlatko Hasanbegović ili Milan Bandić imat će zlatom optočene grobove u Madridu, Zagrebu, Bandića Brigu u općini Grude, ili u Argentini. A Ivi Loli Ribaru i dalje će se pišati po ukradenom spomeniku.

Reci što misliš

Lost Password