Nema smisla plakati

Nema smisla plakati.

Tako im je dobacio vojnik u crnoj uniformi. Bio je mlad, lijep i zgodan. Pušio je pred vratima hambara sa još jednim vojnikom kojem je dugački nož visio uz bok. Sa oštrice se cijedila krv. Iz unutrašnjosti hambara u kojem se čuvalo žito čuli su se krici. Zatim je sve utihnulo. Iznutra je pokuljao crni, gusti dim. Okupljeni u stočnim zapregama čekali su ustaše da završe sa silovanjima, pljačkom i ubojstvima. Susjedi su ih promatrali iza duboko sakrivenih zastora. Njihovi susjedi.

Oni kojima su donosili lukovice i šipke u zamjenu za brašno. Oni kojima su pjevali i svirali na svadbama sinova i kćeri. Oni kojima su kitili dvorišta o svecima i nosili kolače o Božiću. Njihovi susjedi spustili su zastore i zabravili dvorišta.

Sunce je zalazilo u dimu koji se nadvio selo. Zaprege, konji i tupi udarci biča, vika vojnika i onaj zgodni što ih promatra i hoda iza zaprege. Djeca plaču. Majke ih duboko sakrivaju u njedra. Molitve. Krici. Jauk. Rodno selo je nestajalo na obzoru. Brojalo smo zaprege. Tisuće ljudi mora da putuju danas u smrt. Koloni se ne vidi kraj, koloni koja se kao zmija proteže uz polja kukuruza i uljane repice.

Muškarce će još jednom odvojiti i odvesti ih na rad koji nitko neće preživjeti u Gornju Gradinu. Mlađe muškarce smjestit će u logor III C, na otvorenom dijelu logora Ciglana. Ono “Ce”, je značilo Cigani.

Umirali su masovno od gladi, žeđi i fizičkog zlostavljanja. Logor C i nije bio logor, nisu se napravile niti barake, sanitarni čvor da bi to bio logor predviđen za smještaj zatvorenika. Logor C bila je drvenom ogradom ograđena poljana, dio dvorišta u koji su ih potrpali kao životinje. U prvom danu umrlo je najviše djece. Njih skoro tisuću. Djeca su umirala od straha odvojena od majki, stjerana u jednu prostoriju iz koje se ništa nije čulo. Ako bi netko zaplakao ili vrištao ustaše bi ušle u prostoriju s maljevima. SS oficiri bili su zgroženi načinom na koji su ustaše ubijali. Držali su to barbarskim, a u logor na Ciglani ušli su sa maramama prekrivajući lica i usta. Zgroženi nacisti javno su negodovali zbog načina, izvođenja masovnih ubijanja, egzekucija maljevima i klanjem ljudi koji su zapomagali kao svinje. Kao svinje, ustvrdio je visokorangirani SS-ovac, koji je, da budemo sasvim precizni, bio jedan od aktivnih sudionika masovnih smaknuća u Treblinki, a u Jasenovac je došao sa izričitom naredbom Führera da se učinkovitije i brže sabirni logor pretvori u tvornicu smrti. Neizdrživ smrad širio se poljanom, što od tjelesa razbacanih posvuda, što od gomile živih stjeranih u tako malen prostor. Ako pakao postoji, tada mu je logor III C bio predvorje.

Tijekom srpnja 1942. godine, svi Romi s područja. NDH deportirani su u Jasenovac. Za razliku od većine drugih zatočenika ovog koncetracijskog logora, oni po dolasku u logor nisu bili identificirani po imenu, nego po broju vagona kojim su dovezeni u logor. Ako su dovezeni zaprežnim kolima iz obližnjih sela nije ih se niti evidentiralo. Tijekom mjeseca srpnja temeljito su “očišćena” sela od Roma, bez obzira čime se bavili i kakvu funkciju imali u društvu. Ustaše su tražile romske umjetnike poznate tada u čitavoj Europi kao vrsne muzičare i tjerale ih da sviraju dok su im praznili kuće, ubijali im porodice, djecu trpali na zaprežna kola.

Romi su ubijani i u drugim ustaškim logorima i na stotinama drugih lokacijama na području današnje Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i dijelovima Srbije.

Ispočetka je logor bio smješten u selu Uštica i to je mjesto potom dobilo naziv “Ciganski logor”. Kasnije su ih prebacivali u selo Gradina na drugoj obali Save, mjesto masovnih ubojstava i stradanja.

Kako nisu vođeni točni podaci o broju zatočenih Roma, a većina Roma u to vrijeme nije bila upisana u matične knjige, školske i druge evidencije iz toga razdoblja, točan broj ubijenih Roma u Jasenovcu je nemoguće utvrditi. Koliki su razmjeri genocida bili, najbolje ilustrira podatak da je prema popisu 1948. godine na području današnje Republike Hrvatske ostalo samo 405 Roma.

Od čitavih zajednica koje su živjele na tom području prije rata.

Holokaust Roma zahvatio je najveći dio Europe i rezultirao ubijanjem, prema procjenama od 220 do 500 000 Roma. U nacističkom koncentracijskom logoru Auschwitz ubijeni su deseci tisuća Roma, a jedna od najtragičnijih epizoda dogodila se u noći s 2. na 3. kolovoza 1944. godine kada su nacisti ubili posljednju grupu od 2 897 Roma. U spomen na taj događaj, Vijeće Europe je, na inicijativu brojnih romskih organizacija proglasilo 2.8. Međunarodnim danom sjećanja na romske žrtve holokausta.

Svake godine tog dana se na romskom groblju u Uštici okupljaju mnogobrojni Romi i prijatelji romske zajednice odavajući počast nevinim žrtvama ovog užasnog ustaškog logora.

Na diskriminaciju Židova, a posebno Roma upozorio je predsjednik Europskog židovskog kongresa, dr. Moše Kantor na komemoraciji održanoj povodom obljetnice oslobođenja logora Auschwitz te je tom prilikom u Europskom parlamentu otvorio izložbu “45 godina borbe za građanska prava njemačkih Sinta i Roma”. Taj važan događaj i izložba, koja se između ostalog bavi i procesom priznanja genocida nad Romima u Češkoj, Rumunjskoj i Hrvatskoj, mediji u našoj zemlji nisu popratili.

Soraya Post, švedska europarlamentarka istaknula je kako se tek 1982. godine priznalo da je nad Romima izvršen Holokaust, no kako je način na koji Europa tretira Rome – zastrašujuć. Hrvatska prednjači po tom pitanju nizom skandaloznih istupa javnih osoba po pitanju Roma. 2016. u rujnu u zagrebačkim Donjim Sveticama došlo je do napada na pripadnike romske nacionalne manjine od strane skupine neonacistički nastrojenih skinheadsa. U travnju 2016. Godine bačena je bomba na dječji vrtić i sjedište Udruge Roma Hrvatske na Peščenici. Do dana današnjeg počinitelji se vode kao – nepoznati. U rujnu 2017. Bruna Esih na sjednici Gradske skupštine grada Zagreba ističe kako Romi primaju duplo veće stipendije od učenika koji se obrazuju za deficitarna zanimanja. Potiče li se to što su Romi ili zbog njihove želje za školovanjem, upitala je Esih?

Anesa Šabani, studentica Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu provela je opsežno istraživanje o Romima u Hrvatskoj te ustvrdila kako čak njih 93 posto živi ispod granice siromaštva. Zbog predrasuda o Romima teško im je pronaći posao, a sustavna diskriminacija romske djece u alarmantnom je porastu. Europski parlament prošle je godine usvojio Rezoluciju kojom se želi osigurati poštovanje temeljnih prava za Rome i adresira pitanje borbe protiv anticiganizma – specifičnog oblika rasizma usmjerenog protiv Roma, Sinta, putnika i drugih koji su stigmatizirani kao “Cigani”.

Sam grad Zagreb u Plinarskoj ulici u kojoj živi zajednica Roma ne poduzima ništa kako bi se tim ljudima uvela struja i voda, iako je u svakoj predizbornoj kampanji gradonačelnik Milan Bandić obećavao riješiti taj problem. Ministarstvo za demografiju, obitelj i mlade, socijalnu skrb i darove za djecu dostavlja privatnim katoličkim vrtićima, što je izazvalo skandal u prosincu 2017. Naime sredstva i darovi za djecu prvotno su bili namjenjeni za Plinarsku ulicu. Romi u hrvatskoj su isključeni iz sustava obrazovanja, žive u neadekvatnim uvjetima i njih se po najnovijim istraživanjima diskriminirano osjeća visokih 90 posto. Romima se u nekim djelovima Hrvatske zabranjuje sjediti u kafićima ili restoranima. O tim zastrašujućim činjenicama u Hrvatskoj se javnosti šuti, ili šturo izvjesti što ostane skandal na dnevnoj bazi.

Nema smisla plakati.

Tako im je dobacio vojnik u crnoj uniformi. Bio je mlad, lijep i zgodan. Pušio je pred vratima hambara sa još jednim vojnikom kojem je dugački nož visio uz bok. Sa oštrice se cijedila krv. Iz unutrašnjosti hambara u kojem se čuvalo žito čuli su se krici. Zatim je sve utihnulo. Iznutra je pokuljao crni, gusti dim.

Među ubijenim romima 1942. bila je i Slava. Djevojka od dvadeset godina, kćer najpoznatijeg romskog muzičara tog doba koji je u Berlinu snimio niz pjesama ciganskog melosa i time svijetu otkrio tu bogatu kulturu i umjetnost naroda koji živi uz obale Save. Slavinog oca tjerali su da svira dok su ih okupljali i odvodili. Slavinu učiteljicu silovali su i ubili zajedno sa njenim ocem te ih spalili u štaglju zajedno sa još nekolicinom najuglednijih Roma iz sela. Po kazivanju malobrojnih preživjelih nitko od susjeda nije reagirao, niti ih je pokušao spasiti. Na kućama u selu bili su navučeni zastori. Za Slavu nikada ne bi saznali da nije svjedočanstva koja je iz logora Jasenovac prokrijumčario komunistički aktivist Ivica Sabljak zatočen u logoru Stara Gradiška.

Maja Kaćan, kustosica Spomen-područja Jasenovac naglasila je kako to svjedočanstvo, ta pisma spadaju među rijetku sačuvanu dokumentaciju ustaških logora smrti jer su njen najveći dio uništile uprave prilikom paničnog bijega iz istih koncem Drugog svjetskog rata.

Slavu su silovali u logoru III C i teškim maljem joj praktički odvalili glavu od tijela nakon cjelonoćnog iživljavanja nad njenom mladošću.

Ovih dana kada se prisjećamo svih žrtava Holokausta i kada smo s pravom ogorčeni, barem zbog ove nekolicine primjera kojih sam se uspio sjetiti, a događaju se svakodnevno u Hrvatskoj, sjetimo se Slave i njezine žrtve. Učimo djecu u školama njenoj priči da se takvo što nikada ne ponovi i što je najvažnije, borimo se svakodnevno i ustanimo na bilo koji oblik diskriminacije manjina, a posebno Roma.

Upravo onako kako je cinično naglasio mladi vojnik u crnoj uniformi Slavi na zaprežnim kolima.

Nema smisla plakati.

Reci što misliš

Lost Password