Odrasti u vremenu srećkovića

Te kišne večeri u Podgorici Hajduk je igrao možda jednu od svojih najslabijih i najvažnijih utakmica sezone. Titogradska Budućnost bila je te godine, a 1984. je, momčad koja nije mogla ozbiljno ugroziti niti jedan klub “velike četvorke”, ali to su takve utakmice, one u kojima sudi nebo, prolom oblaka i nogometni sudac Dobrivoje Srećković.

Kod rezultata 2:1 i budalama je postalo jasno da će Hajduk prosuti bodove, izgubiti  još jednu sjajnu generaciju koja neće napraviti ništa i da vojsku navijača “Majstora sa mora” širom Jugoslavije čekaju samo frustracije, rezignacija i očaj. 

I tada se Blaž Slišković koji se poslovično po takvom vremenu vukao po terenu stvorio na rubu kaznenog prostora i na metar od igrača koji ga je čuvao sapleo zajedno sa “bubamarom” koja se zarotirala u lokvi. Sudac Srećković bez razmišljanja je pokazao na bijelu točku i od tog momenta cijela se utakmica preokreće, Hajduk zabija iz penala, a onda i u sudačkoj nadoknadi koja se razvukla u vječnost. Utakmica je završila rezultatom 3:2 za splitsku momčad, ali navijači Budućnosti nisu smatrali da je cijela stvar bila regularna i utakmica ubrzo dobija svoj nastavak, treće poluvrijeme u tunelu.

Onesvjestio sam se, nastao je mrak – kazao je novinarima u bolnici Srećković, koji se pokazao zbilja pravim srećkovićem jer su ga razjareni navijači napali metalnim šipkama koje su isčupali iz same konstrukcije stadiona.

Da sam i sudio za Hajduk nitko nema pravo ugroziti mi život – kazao je vidno potreseni Srećković, a navijači Hajduka u bolnicu su mu poslali buket cvijeća, košaru sa voćem i poruke podrške ispisane u jednoj izjavi koju je potpisalo tadašnje rukovodstvo Hajduka.

Idućih dana u popularnim sportskim tjednicima SN Revije “Sprint” i nedjeljnom izdanju Sportskih Novosti razvila se poprilično zanimljiva diskusija među samim navijačima. Da su stvari eskalirale, kako na tribinama, tako i u tunelima bio je zajednički zaključak, ako izuzmemo radikalne stavove navijačkih frakcija koje su koristile priliku da iskažu nacionalnu i navijačku netrpeljivost putem tiskanih poruka. Među najzanimljivijim pismima navijača stajalo je kako nitko nema pravo ugroziti nečiji život, kako su šake i “pleske” razumljiva stvar, ali šipke, bokseri i noževi nisu sredstva kojima bi se navijači trebali razračunavati sa bilo kim.  Te kišne večeri u Podgorici postali smo svjesni da je nasilje prisutno u zemlji koja se dičila upravo kodeksima i prešutnim pravilima.

Te večeri u Podgorici velika većina Hajdukovih navijača, kao i građana Splita, osjetila se posramljeno i velikoj većini bilo je žao nogometnog suca znakovita prezimena – Srećković, no taj događaj ostat će zabilježen u povijesti kao zadnji incident nakon kojeg je bilo kome bilo žao zbog fizičkog napada na bili koga u ovoj sredini. Sjetio sam se tih poruka Srećkoviću danas kada Hrvatsku obilaze brutalne video snimke tučnjave srednjoškolki i shvatio koliko smo mi bili srećkovići što smo odrasli u jednom tako prekrasnom vremenu u kojem je istina bilo tučnjava, bilo možda i gorih što je potpuno razumljivo u doba adolescencije, ali nikada tako javnih, i tako brutalnih koje bi u toj mjeri potresle tadašnje društvo. Moralni kodeksi koji su pratili moje odrastanje bili su kudikamo drugačiji. Našim djevojkama, drugaricama i školskim kolegicama nije na pamet padalo da se javno mlate, da jedna drugoj izbiju koji zub ili oko, te da to sutra osvane u svim tadašnjim medijima.

U naše vrijeme, a govorim o vremenu prije Srećkovića, to jednostavno nije bilo moguće. Iako nismo bili zlatna i krotka katolička mladež koja ima obavezan vjeronauk, iako nismo imali medije u kojima su nas učili kršćanskoj ljubavi i toleranciji, iako nismo imali školu u kojoj su visjeli križevi i služile se mise. Moja generacija odrastala je kudikamo krotkije, kudikamo sretnije i kudikamo moralnije nego li odrastaju ove današnje “napucane” katoličanstvom, domoljubljem i tehničkom opremom da snime kako se tuku, izbijaju jedni drugima zube i lome kosti.

U naše vrijeme, ponavljam, ne govorim o vremenu iza Srećkovića, svi smo uglavnom imali isto, svi smo uglavnom živjeli isto i svi smo uglavnom slobodno vrijeme provodili zajedno, u dvorištima ili na igralištima. U našem vremenu nije bilo aplikacija niti društvenih mreža, u našem vremenu ako bi se tko potukao na igralištu nismo to snimali kamerama već smo ih nastojali rastaviti i pomiriti, u tom sretnom vremenu učili su nas da je drugarstvo okosnica našeg društva, ali i budućnosti. U našem vremenu nikada, ali baš nikada nije se moglo dogoditi da se bilo koga ismijava, da mu se izruguje zbog materijalnog ili socijalnog stanja, dapače, takvim prijateljima koji su oskudjevali nastojali smo pomoći, nastojali smo im kao zajednica u razredima pokazati da su jednaki nama koji smo imali sve. U našem vremenu nije bilo nejednakosti, nije bilo tog ponora između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa, u našem vremenu i oni najsiromašniji znali su biti bogatiji od nas svojim vrlinama, znanjem, marljivošću, upornošću i zalaganjem. U našem vremenu svi smo imali istu odjeću, svi smo po cijele božje dane bili skupa, i nikada nisam u svom odrastanju vidio ono što sam vidio ovih dana. Brutalnost, mržnju, zavist, a ponavljam, nismo imali toliko dušebrižnika da paze na našu krepost, naše ponašanje i naš osjećaj empatije prema bližnjemu.

Te kišne večeri u Podgorici Hajduk je igrao možda jednu od svojih najslabijih i najvažnijih utakmica sezone. Te kišne večeri po prvi put sam shvatio da u ljudima postoji nagon koji ih tjera da se brutalno i fizički obračunaju sa onim koga mrze i te večeri na neki način je i završilo moje sretno i bezbrižno djetinjstvo. Sve kasnije iza tog nesretnog Srećkovića eskaliralo je i zauvijek smo izgubili jedno sretno, bezbrižno i moralno vrijeme. Naša djec su produkt nas samih, ali i produkt vremena u kojem živimo. Vremena posvemašnjih nejednakosti i vremena posvemašnjeg izostanka empatije, solidarnosti i osjećaja za bližnje. Istovremeno živimo u vremenu ekspanzije katoličanstva u Hrvata, vremenu u kojem niču Crkve kao gljive poslije kiše, vremenu u kojem nam je vjeronauk u školama. Vjeronauk koji bi tu djecu trebao učiti da kada se dvoje tuku treba ih rastaviti, kada se dvoje mrze treba ih pomiriti, kad se nekome ruga – treba ga zaštititi.

Ali jebiga, valjda smo sa onim nesretnim Srećkovićem svi zajedno izgubili ono temeljno i ljudsko te kišne večeri u Podgorici. Ono da je za biti srećković potrebno imati sretno i zadovoljno društvo. Sve drugo vrijeme je bez Srećkovića, iako se osjećam upravo tako.

 Srećkovićem što sam odrastao u socijalizmu.

Reci što misliš

Lost Password