Pjesnik među gladijatorima i svjetski prvak među nacionalistima

Otpočeo je posljednji minut devete runde, Mate je umoran kao i svi moji ukućani u tu prohladnu noć koja će mi zauvijek obilježiti život. Stara djedova budilica požutjela vremenom, kao u inat zvonila je u točno navijeno vrijeme i ja sam omotan dekom čekao pred crno bijelim televizorom meč svog života.

Boks se u naš podstanarski stan uvukao gotovo kao lopov, u sitne sate i bez velike pompe koju su činile tako važne utakmice reprezentacije i mog Hajduka. Svi ti sportovi imali su neponovljivu draž koju mi je virusno prenio djed, čovjek ljubitelj malih sportova. Košarku koju sam iznenada otkrio i zavolio iza onog smiješnog medvjeda koji je bio maskota OI u Moskvi i onog neponovljivog polufinala u kojem su moji novi junaci postali Dragan Kićanović, Zoran Slavnić i Dražen Dalipagić, a Mirza Delibašić me naučio kroz te neprospavane noći koliko velik može biti čovjek, sportaš i koliku magiju kao sport ima košarka, filozofiju blizu onoj životnoj.

Životna filozofija kroz prizmu sporta, govorio je moj djed na užas moje majke što dijete diže u gluha doba, a ujutro škola, što viču i skaču kao da su pomahnitali u tri ujutro, a Hajduk im ne igra? Rukomet i neponovljivi Vuja, vaterpolo sa onim infarktnim okršajima protiv Talijana, Španjolaca, pa Matija Ljubek i onih njegovih zamaha u zadnjih stotinjak metara, sve to zavolio sam uz svoga djeda, kao i zemlju koju predstavljaju i za koju se bore.

Jugoslavija, odzvanjalo je dvoranama, a trobojnica sa zvijezdom i suze sportaša pod njom činile su me ponosnim, moja mala zemlja, moja domovina pokazala se svijetu u svom svom talentu, prkosu, viteštvu. Velike zemlje koje su toliko ulagale u svoj sport, u ugled u svijetu na tim borilištima stajale su ispod naše zastave. Za malenu Jugoslaviju saznao je čitav svijet i ja sam bio ponosan što sam svjedok tih veličanstvenih događaja, tih povijesnih trenutaka kako je naglašavao Mladen Delić i ni jedan nisam namjeravao propustiti.

No sam boks nisam toliko pratio, polulake i velter kategorije u kojima su dominirali momci sa Kosova i dvorane u kojima se oporo osjećao znoj, krvavi znoj i udarci koji su odzvanjali mojim Gripama. No jedan čovjek koji će zauvijek promijeniti taj moj pogled na boks, čovjek koji je i sam aktivno boksao i imao nekoliko amaterskih mečeva dok ga moja majka nije ultimativno makla od ringa, čovjek kojeg nije zanimao sport (osim boksa), tu je večer ustao i tiho sjeo do mene omotanog dekom.

Otpočeo je posljednji minut devete runde.

Devet rundi i mojih devet godina tada.

Volio sam Dragana Nikitovića, njegov glas isključivo bih čuo upravo kod prenosa boksačkih mečeva, istina više onih amaterskih kada bi Slobodan ili Matija Kačar razvalili kakvog kubanca, no pamtim kako je maestralno vodio meč između Teofila Stevensona i Felixa Savona sa tisuću korisnih informacija o tom plemenitom, amaterskom sportu kojeg je iskreno volio. Sada je glas Dragana Nikitovića bio pun strepnje i straha, straha za Matu koji je u kutu osme runde izgledao poprilično iscrpljeno i poprilično umorno. Mate je sjedio tupa izraza lica i mrmljao sebi nešto u bradu.

Mate Parlov, u toj je pauzi komentirao Nikitović, čovjek koji nam je podario nezaboravne večeri, čovjek koji je osvojio naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji tehničkim nokautom nad Talijanom Domenicom Adinolfijem, čovjek koji je okitio našu zemlju zlatom na Olimpijskim igrama u Munchenu i u Havani na Kubi donio nam neizmjernu radost osvojivši svjetsko prvenstvo 1974.godine, Mate Parlov naš heroj, naš junak stoji pred naslovom svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji verzije WBC, Mate diše teško ali Mate je naše gore list, a svi znamo koliko su tvrdi momci iz naših krajeva.

Svi znamo koliko su zajebani momci iz naših krajeva. Zna to čitav svijet, znao je i nesretni Miguel koji je sa druge strane ringa promatrao Matu kako mantra nešto sebi u bradu.

Otpočeo je posljednji minut devete runde, i sam Mate kazat će kasnije sportskim novinarima da su mu noge bile teške, a oči se same zatvarale od umora. Mate će to kazati Draganu Nikitoviću, a nama gušterima, zadnjoj klasi na Verudeli, kod izlaska u grad i u njegovom kafiću kako je u tim momentima vrtio u glavi Tina Ujevića i njegovu Svakidašnju jadikovku. Otvorenih usta gledali smo svog idola iz djetinjstva, spljoštena nosa i grubih crta lica kako nama malim glupanima objašnjava filozofiju života. Mate Parlov, čovjek kojeg sam gledao kako iscrpljen kreće u bitku svog i mog života stajao je preda mnom, na metar, naslonjen na šank i objašnjavao mi koliko poezije ima u boksu, koliko je poezije u njegovu životu i koliko je poezija utjecala na njega dok je razmišljao hoće li ustati i krenuti u devetu rundu ili odustati, poslati sve u pičku materinu i u miru svog kafića u Puli čitati Gabriela Garcija Lorcu i Miku Antića.

Otpočeo je posljednji minut devete runde.

Devet rundi života, devet rundi sporta koji te zakači za vječnost, minut u kojem je svaka sekunda kao vječnost i poezija. Tople, tihe rime koje razumiju samo istančani ljudi, oni dugokosi koje srećete po pjesničkim večerima sa crnim majicama na kojima je logotip Iron Maidena, oni vječno neshvaćeni ljudi iz vašeg kvarta koji su objavili pregršt knjiga, zbirki koje nitko ne čita i sada u poodmakloj dobi sa neobično zataknutim naočarama na nosu čitaju tu istu poeziju očajnim kućanicama, ženama u menopauzi i rijetkim klošarima koji su skontali da nakon pjesničkih večeri postoje skromne zakuske.

Devet rundi života.

U prvim sam rundama svog života zavolio sport, zavolio zemlju u kojoj živim i svoj život prepleten sportom. U zadnjim sam rundama, onim ključnim u kojima odrasteš i u kojima se lomi meč shvatio da te upravo ta zemlja tjera da je voliš preko mjere. One mjere koju ti je dao boks. One mjere u kojoj si shvatio nakon devet rundi da te gleda čitav svijet, da te prenose upravo na tri kontinenta i da za tebe navijaju i u Kini, Japanu kao što za tebe navija jedan dječak omotan dekom kojem otac objašnjava kako je aperkat Mate trebao čuvati za kasnije, da bljesne kao grom, da ga iznenadi brkatu pičku.

Devet rundi života.

Mate je u tom trenutku u svojoj glavi citirao Tina. Kako je teško biti slab, kako je teško biti star, kako je teško ustati iz te jebene stolice i kako je teško postati svjetskim rvakom, onim koji ne može biti nacionalista i voljeti samo jednu zemlju, onim koji će tim činom postati herojem čitavog planeta, a planet nema nacionalnost kao što prvak više nema domovinu. Prvak je prvak i on je od večeras dio kolektivne memorije, dio svake kuće od Tokija do Splita u kojoj se nalazi barem po jedan dječak omotan dekom. Ili vojnik koji ga otvorenih usta sluša kako citira Tina.

Devet rundi života.

Mate zna što je na kocki i zna to Miguel, Mate je u onim Puminim patikama koje tako silno želim i Mate se kreće oko ringa, ujeda kao osa i pleše kao leptir, moji su na nogama, otac boksa s Matom, a djed toči još jednu travaricu. Majka u spavaćici dolazi iz sobe i tiho nestaje na vratima, nitko je nije ni primjetio. Mate mantra u sebi, i biti slab i nemoćan, i biti sam bez igdje ikoga, i nemiran i očajan. I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Miguel ne čuje što Mate mrmlja sebi u bradu, Miguel pokušava uhvatiti Matin ritam i saginje se, ulazi u klinč i u tijelo. Miguel savršeno misli da dominira situacijom. Miguel je potpuno svjestan da dobija ovaj meč na poene, samo još treba ovog gorostasa dovoljno izbjegavati. Bez sjaja zvijezde udesa, o Bože, sjeti se Bože svih obećanja blistavih koje si meni zadao.

Zadnje su sekunde devete runde.

Miguel je potpuno svjestan da dominira, opušten je i obilazi Matu, dvadeset i šest je sekundi do kraja devete runde, Mate ga pogađa lijevim direktom i nitko još pravo nije ni svjestan što se jebiga dogodilo, nije svjestan ni Mate koji se okreće, niti sudac koji je zastao, niti mi pred ekranima kojima se čini da se nesretni Miguel spotakao.

Pa tko jebiga pada od takvog udarca?

Mate se ponovo okreće, Nikitović broji sekunde i urla, Mate Parlov je prvak sveta, Mate Parlov je prvak sveta. Skačemo, ludujemo, taj strašni, taj robusni Cuello, ta levica koja je dosad u dvesta devedeset i sedam borbi rušila eto srušila je i nepobjedivog Cuella.

Od nemila do nedraga, i noge su mi ranjene i srce mi je krvavo, kosti su mi umorne i nemam ništa doli drače u srcu i ovog plamena na rukama, u šakama, u rukavicama.

I pamtim djeda kojem se prosula travarica i oca koji je plakao, a nikad mu suze nisam vidio, ni kada sam petice donosio iz škole i Drugu Titu biflao recitaciju i pamtim majku koja je u spavaćici izašla na balkon da gleda budale koje su vikale s balkona u taj sitni sat i vatre koje su obasjavale grad u plamenu.

I prepričavao nam je Mate, nama gušterima otvorenih usta kako je poezija zapravo jedino što valja na ovom sumornom svijetu i da čovjek mora biti jak da prizna kako ga ona određuje i koju mu snagu daje unatoč onima koji će se smijati toj činjenici. Pričao je Mate idol mog djetinjstva kako se hrabri ljudi znaju nositi sa onim romantičnim u sebi i da im to baš daje neopisivu snagu i sigurnost, a mi smo gledali borca grube vanjštine kako zalijeva i s neobičnom pažnjom miluje cvijet na šanku, cvijet koji ga podsjeća na jednu davnu i nikada prežaljenu ljubav.

E u pičku materinu, izustio je jedan od drugova dok smo hodali prema kasarni potpuno smeteni, a meni je u glavi bila ona zadnja minuta devete runde.

Ustao sam i krenuo u nju. Zadnju minutu svoje devete runde. Preda mnom je bio strašni i brkati Miguel i svi strašni i brkati muževi mog života, moj otac koji boksa sa Matom i moj djed koji toči drhtavih ruku svoju travaricu. Pa nek sam krijes u brdima, pa nek sam dah u plamenu, pa nek sam krik sa krovova.

Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam kada bih mogao biti jak, kada bih mogao biti drag, no mučno je i najmučnije biti već star, a tako mlad.

I trebalo je devet rundi života da se dogodi šampione. Da nas sve umotane u deke naučiš kako je teško biti jak, kako je teško biti svoj, a tako jebeno lako biti slab, i kako je biti pjesnik među gladijatorima i svjetski prvak među nacionalistima.

MATE PARLOV (16.11.1948 – 29.7.2008)

Reci što misliš

Lost Password

0