Super sport katedrala

U povijesti i životu ponekad se tako jasno i bolno razazna okrutan zakon koji glasi: “onome tko ima, dat će se; onome tko nema, oduzet će se”, i taj zakon jest prastari mehanizam koji je još za doba prvih papa uspostavila katolička Crkva.

Svijet tako postaje nepomičan, ali se osvjetljava, javna dobra pretvaraju u hramove, ali iz njih se čuje pjesma. Paradoks našeg vremena, a mnogi će vam pastori, svećenici, pa i biskupi to nevoljko priznati jest da se iz tih silnih hramova, besmislenih i poprilično nakaradnih zdanja sve manje čuje upravo onog zbog čega užurbano niču, a to je – pjesma.

Na pitanje treba li u još jednom kvartu graditi crkvu, (umjesto vrtić, tržnicu, parkiralište koje turističkom gradu nasušno treba), odgovor se sam nameće, tako je uostalom i u slučaju raskrižja ulice Brune Bušića i Poljičke ceste u Splitu, pa mirne duše možemo zaključiti kako se ništa ne mjenja, ali se istodobno sve sustavno preoblikuje. Bez obzira na nužnost, potrebu, opći interes ili suštinu, hladni hramovi i dalje se grade i uzdižu, unatoč činjenici da je onih kojima su nužni, kojima su okrepa i svrha sve manje i manje.

Ekspanzija betonskih zdanja nije novost, ali je prioritet za korporaciju koja svoju opstojnost vidi isključivo u monolitnosti, nije zanemariv ni broj onih koji će ta zdanja održavati, kao što nisu zanemariva niti sredstva koja će iz tih zdanja proizlaziti. Po tom sistemu, dobro proučenom od najveće i najdugovječnije kladionice na svijetu, danas funkcioniraju sportske kladionice, što je više poslovnica više je priliva sredstava. Sportske kladionice, kao i ona najdugovječnija, koja vaš dobitni tiket seli u vječnost, ili gubitni u prokletstvo, žive naime od količine poslovnica ali i od korisnika koji u udarnim nedjeljnim terminima uplaćuju određene iznose, koji se množe mrežom znalački raspoređenih nekretnina u vlasništvu korporacije. GUP kaže da može, a ne da se mora, na tom mjestu raditi crkva, i vrag me odnio ako pored nje, uz pekaru i trafiku, neće niknuti još jedna poslovnica “Super Sporta.”

Princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Na upit građana okupljenih oko još jednog besramnog apsurda, socijalno i društveno potpuno neosjetljivog projekta zašto crkva, a ne vrtić, bahati predstavnik kladionice, pardon, crkve, uzvratio je protupitanjem, zašto vi postavljate stvari: ili, ili? Već je odlučeno da će tu biti crkva, koja je sama raspisala natječaj za prostor, sama isposlovala sve potrebne dozvole i sama na mjesto predviđene natkrivene tržnice i parkirališta odlučila sagraditi novu poslovnicu. A da nove poslovnice itekako niču potpuno je jasno građanima Splita koji praktički danas u svakoj ulici, kvartu, imaju katolički tematski park ili monumentalno betonsko zdanje u kojem mogu u udarnom terminu nedjeljom uplatiti svoju dobitnu kombinaciju za vječnost.

 Raskliman je ovaj svijet, uzviknuo je Hamlet, W. Shakespearea, sa nekom vrstom okrutne nade, što je dopuštamo pripisati transcedentalnom, no zanesenost iracionalnim i sklonost ekstazi, tradiciji, a najviše pripadnosti krdu, ponekad ustupe mjesto razumu, i to se dogodilo građanima Splita 3, koji su se samoorganizirali u vjerojatno prvi javni prosvjed, jalovu pobunu, protiv još jednog u nizu bahatog demonstriranja moći katoličke crkve. Duhovni zakoni mogu vrijediti do stanovite granice, ali kad se prijeđu oni se okreću protiv sebe samih kako bi postali apsurd. I taj apsurd shvatili su oni koji će ga osjetiti na svojoj koži, točnije u udarnom terminu nedjeljom, na svojim ušima, kada im kakofoniju tržnice, ili vrisku djece sa igrališta, zamijene – crkvena zvona. To stanje apsurda u kojem nam valja živjeti jednostavno nije održivo, jer sredstava je sve mnje, čak ako su i znalački raspoređena u ekspanziji mudro raspoređenih poslovnica, njihovom broju i poziciji, a Split 3 je pozicija koja je izdašna u tom smislu. Izdašna jer se u monumentalnom socijalističkom polisu odavno izbacilo sve što nije katoličko, a uselilo sve što katolički itekako ima podlogu za udarne nedjeljne termine. 

Ta gradska ulica zloglasna je po koječemu, taj gradski nikada završeni kvart simbol je nestajanja grada kakvog smo poznavali, a rađanja grada kakvog poznajemo danas i ne sumnjam da će krdo onih koji imaju itekakve razloge da posjećuju udarne nedjeljne termine biti izdašno, kako u posjećenosti, tako i u ekonomskom smislu, no to ipak nije suština ove priče. Suština ove priče jest da u današnjem Splitu postoji temeljno nepoimanje razlike između duha i svijeta, koji su prislonjeni jedan uz drugog – bez mogućnosti da se zagrle.

I u toj bolnoj suprotnosti savjest sve većeg broja građana nalaže odstupanje. Drugim riječima, iz naših sve brojnijih poslovnica i hramova već dugo u udarnim terminima ne odjekuje pjesma. Već dugo, a to će vam nevoljko priznati brojni racionalni svećenici pa i biskupi katolička crkva nije zadovoljna količinom opslužitelja njihovih poslovnica, koji ako ćemo stvar sagledati iz najnovijeg skandala, zanemaruju svoje pastoralne dužnosti iz tihog prosvjeda, bijesa, nemoći, ali i sve prisutnije i sve jače artikulirane građanske svijesti, nepristajanja. Najnoviji skandali u katoličkoj crkvi, bahatost unatoč činjenici da im pastva sve manje sredstava ima za nedjeljne udarne termine, negacija ljudskog razuma, ali i mentalitet Splita koji nikada nije bio savršeno krotak i savršeno okrenut crkvi, doveli su upravo tu korporaciju u filozofiju besmisla, filozofiju koja gradi sve više zdanja za nepostojeće korisnike.

Čovjek je u današnjem materijalnom svijetu prisiljen da živi sa svojim ciljevima, s brigom o budućnosti, današnji čovjek razmišlja o svojoj starosti, zaposlenju za sebe i za svoju djecu, današnji čovjek vjeruje da ga strukture još mogu pravilno usmjeriti, i današnji čovjek djeluje i razmišlja kao da je slobodan, da ima pravo izbora, i nametanje hramova koji nemaju današnju svrhu napretka u čovjeku stvara suprotno. Ta ljuljačka opasno podriva postulate slobode u koje današnji čovjek vjeruje, kao što ga opasno čini prezrenom robom, brojem, grlom u krdu koje ima samo jednu obvezu, a ona je da monolitni hram u kojem se klanja održava pod svaku cijenu, i to današnjeg čovjeka duboko uznemiruje i dugoročno ga okreće od rituala, krotkosti, doktrina i dogmi, okreće ga osjećaju slobode koji dobija isključivo činom – nepripadanja.

Sportske kladionice i monumentalne crkve tako su se i vizuelno, ali i po svom značaju stopile u jedno.

I u jednima i u drugima možete vidjeti slične ljude, one koji uplaćuju svoje dobitne tikete koje nikada naplatiti neće, one kojima je forma važnija od smisla, a tradicija od budućnosti. I jedni i drugi mali su igrači u velikoj igri, i od jednih i od drugih koristi imaju isključivo te dvije naoko suprotne korporacije.

No ni iz jednih, a bogami ni iz drugih odavno se više ne čuje pjesma. 

Reci što misliš

Lost Password

0