UDJEL ĐAVLA Ključ je ispod otirača

Neki ljudi ti obilježe djetinjstvo, nisi ih ni tražio da to naprave, niti si ih osobno poznavao, a kao da su bili dio tvoje familije, tvoji najbliži.

Bude ti toplo oko srca kada ih se sjetiš, kao majke koja pleše uz singlicu Novih Fosila na malom sivom gramofonu, ujne kojoj plešeš na nogama na dočeku Nove 1979, uz “Nikad više staro vino”, tete koja tiho jeca u sobi dok sluša “Reci mi tiho, tiho” jer ju je ostavio momak. Onaj sa bijesnim motorom marke Kawasaki, onaj što ima dugu kosu, crne klomple i kožnu jaknu iz Trsta.

Moja teta koja nas je čuvala kao djecu imala je jedan stari gramofon i par singlica, jedna od njih uz obavezna “Srebrna Krila” ( op.a koncert na Starom placu 1978), bila je i ona Đurđicina koja je imala takav glas, glas koji nas je u zimskim večerima grijao neobičnom toplinom. Jednostavne, danas pomalo smiješne pjesme, ali vječni evergreeni meni su ostale dragocjene i čini mi se da su kao pečet tog divnog, posebnog vremena, kada su i ljudi i muzika imali dušu, imali svrhu, imali sretna djetinjstva i sretne živote. Takva muzika mogla je nastati samo u tom sretnom vremenu u kojem se za njom tragalo, u kojem je bila potrebna tako sretna, da ostavi trajan trag u svima nama koji smo imali privilegiju da odrastemo u tom vremenu, u jednoj zemlji u kojoj su ljudi bili sretni, upravo zbog toga jer su imali nju, Đurđicu.

Đurđica Barlović (r. Miličević) vrhunac blistave pjevačke karijere postigla je s grupom “Novi Fosili”. Rođena je u Splitu u obitelji splitskoga dimnjačara Miličevića. Prvi pjevački nastup imala je u trinaestoj godini na natjecanju “Djeca pjevaju”.

Po završetku škole započinje profesionalnu karijeru, najprije kao solistica tada vrlo popularnog VIS-a “Batali” iz Splita. Njezina sklonost prema ugođajnim pjesmama, kakve su u svijetu pjevale Barbara Streisand, Nancy Wilson i Shirley Bassey, donosi joj je simpatije među glazbenim stručnjacima. Nakon solidne karijere ostvarene u Splitu, odlazi u Zagreb. Neko vrijeme nastupa kao solistica, a najveću popularnost i uspjehe ostvaruje dolaskom u Nove fosile.

Njihov prvi album ostvaren s Đurđicom kao solisticom (28. listopada 1978.), pravi je diskografski hit:

Da te ne volim, Diridonda, Kaži mi mama, Neka vali gingolaju svoje barke, Sanjaj me, Sama – nezaustavljivo vode prema vrhu estradnoga trona.

Dvije godine kasnije : Šuti moj dječače plavi, Najdraže moje, Ti si moja kiša blaga…Zatim 1981. godine : Tajna, Reci mi tiho, tiho… I tako iz godine u godinu, hit do hita: Plava košulja, Budi uvijek blizu, Saša, pa sve do posljednjeg albuma “Poslije svega” iz 1983. godine kada odlazi iz Novih fosila, želeći srediti svoj obiteljski život. Njoj su obitelj i uloga majke bili važniji od urnebesnog tempa kakav su diktirali Novi fosili, najpopularnija grupa tog vremena.

Nakon Fosila, Đurđica nastavlja povremeno kao solistica, uvijek s nekom lijepom pjesmom, uvijek s valjanim glazbenim povodom.

Umrla je od posljedica akutnog infarkta srca izazvanog trombozom desne koronarne arterije, dana 26. kolovoza u 18 sati na Internom odjelu bolnice u Zadru.

kada smo ostali bez Đurđice, na neki način smo ostali i bez tog vremene, sretnog vremena, koje je zauvijek otišlo u nepovrat.

O Đurđici su rekli oni što su je najbolje poznavali:

“Đurđica je otišla od nas kada je željela srediti svoj obiteljski život jer mi smo radili urnebesnim tempom”, rekao je vođa Novih fosila Rajko Dujmić na vijest o smrti Đurđice Barlović.

Njoj je obitelj bila važnija od nas, važnija od bilo kakva nastupa, novca. Ona je bila rođena za majku, suprugu, a opet – s druge strane – ona je isto tako bila vrhunska pjevačica.. i to kakva! Nikada zbog nje nismo otkazali koncert, nikada joj nije “pukao” glas. Bila je čvrsta i stabilna zdravlja. Zato me i iznenadio taj prerani odlazak. Tog dana kada je umrla, vjerovali ili ne, svi satovi u mom stanu su stali. Kasnije sam čuo tu tužnu vijest…

Na dugotrajnim turnejama po bivšem SSSR-u, Đurđica Barlović upoznala je i Zdenku Kovačiček:

“Strašno me je rastužila vijest o smrti Đurđice. Naprosto ne mogu vjerovati. Na tim dugotrajnim turnejama po Rusiji, koje su trajale i po nekoliko mjeseci, mi smo se lijepo družile. Ona je već tada, početkom sedamdesetih, bila vrhunska pjevačica. Budući smo bile neudate, ponudila sam joj da stanuje kod mene. Bila je izvrsna domaćica i prijateljica. Vrlo skromna. Već tada sam primijetila njenu želju i sklonost ka obiteljskom životu. Sve je sama šivala i bila sam sretna kada joj je krenulo u profesionalnom i privatnom životu.”

Neki ljudi ti obilježe djetinjstvo, nisi ih ni tražio da to naprave, niti si ih osobno poznavao, a kao da su bili dio tvoje familije, tvoji najbliži. Bude ti toplo oko srca kada ih se sjetiš, kao majke koja pleše uz singlicu Novih Fosila na malom sivom gramofonu, ujne kojoj plešeš na nogama na dočeku Nove 1979, uz “Nikad više staro vino”, tete koja tiho jeca u sobi dok sluša “Reci mi tiho, tiho” jer ju je ostavio momak. Onaj sa bijesnim motorom marke Kawasaki, onaj što ima dugu kosu, crne klomple i kožnu jaknu iz Trsta.

Hvala ti Đurđice na predivnom djetinjstvu. Djetinjstvu koje si obilježila na mnoge načine. Dok živim tvoje pjesme će živjeti i dalje, kao i tvoj glas u njima, u meni, u mojoj generaciji. Hvala ti što si otpjevala sve one divne pjesme Momčila Popadića. E jebiga, sad bi vas trebao uputiti na tog rasčupanog barda moje generacije. Umjesto da vam govorim o njemu, ugasite petrolejke i luči, prođite tamo gdje su posjekli kestene za telefonske žice, prošetajte daleko i pitajte ptice.

One će znati.

Dok živim moj ključ će uvijek biti ispod otirača.

U tvoju i Mominu čast.

Reci što misliš

Lost Password