UDJEL ĐAVLA Pravednik među narodima

Jedna od najhumanijih poslovica ispisana ljudskom rukom nalazi se u židovskom Talmudu i ona danas, kao i u nacističkim vremenima ima svoj puni smisao. Tko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet.

Samo ljudi visokih moralnih načela, samo ljudi koji svoju plemenitost stave ispred svog života u stanju su u teškim vremenima misliti na druge, spašavati druge. Takvim hrabrim ljudima povijest se poklonila i takve odvažne osobe nagradila je titulom Pravednika među svim narodima svijeta.

Sam naziv ove počasti potječe iz biblijskih apokrifa, midraša, u kojem stoji: “Pravednik iz drugih naroda služi Svetome”.

Izraelski parlament, Kneset, donio je 1953. godine na temelju Zakona o sjećanju na mučenike i junake odluku o osnivanju nacionalnog spomen-mjesta Yad Vashem, ustanove za čuvanje sjecanja na stradale židovske zajednice i na one pripadnike naroda svijeta koji su tijekom Holokausta izložili opasnosti vlastiti život spašavajući Židove. Ova ustanova obuhvaća muzej, knjižnicu i istraživački odjel, a smještena je na rubnim obroncima Jeruzalema, okružena drvećem koje je posađeno u čast Pravednika. Zakon donosi naziv za njih Hasidei ummot ha-olam (Pravednik medu narodima svijeta). No iako se smatralo da će se u vremenu nakon Holokausta čovječanstvo promijeniti i da će ova sintagma ostati samo davni spomen na pravednike koji su spašavali Židove od pogroma, povijest je ponovo dokazala da se ciklički ponavlja i da ljudska vrsta nije izgubila ono drevno zlo u sebi, već se ono i dalje nastavilo manifestirati kroz iste vjerske, etničke i rasne sukobe na ovim prostorima.

Štefica Galić i njen pokojni suprug Nedeljko Neđo Galić tijekom novog Holokausta, ovog puta u sukobu između jedinica HVO-a i Armije BiH, spasili su više od tisuću ljudi od sigurne smrti iz logora Heliodrom uz pomoć krivotvorenih garantnih pisama. Naime vlasti BiH puštale su zatočene zarobljenike ako bi se dokazalo putem pozivnog pisma da poznaju nekog van BiH tko će ih primiti tako da se više nikada ne vrate. “Mudžahedinska ambasada” kako je prozvana mala fotografska radnja Neđe i Štefice Galić tako je spasila tisuću nedužnih života natrpanih u nekoliko kamiona. Jednog po jednog u ta stravična dva tjedna, Štefica Galić izvlačila je po cijenu svog života i života svoga supruga. Njen Čin ostati će jedna od najhrabrijih i najčasnijih epizoda tog krvavog rata u kojem se njeni sugrađani iz Ljubuškog i Mostara nisu usudili suprostaviti ludilu, fašizmu kojeg je Štefica itekako dobro prepoznala, istom onom fašizmu koji će joj kasnije odnijeti supruga nakon teške bolesti nakon svakodnevnih prijetnji, istom onom fašizmu kojem i dan danas Štefica Galić smeta i protiv kojeg se ogorčeno bori, sama kao i uvijek, uz nekolicinu hrabrih ljudi uz nju.

“Dosta mojih ‘prijatelja’ zvali su me vrijeđali, govorili ‘zašto ti govoriš, neka oni laju, ti ne smiješ govoriti, ti si naša’. Ja nisam ničija, ja sam svoja, govorit ću, jer u službi sam istine, i uvijek ću govoriti istinu ma koliko me to koštalo”, kazat će Štefica Galić za sebe i svoj aktivistički angažman poštujući drevno Sokratovo načelo da se prvo “čisti ispred svog praga”.

Fašizam nikada nije na ovim prostorima zatrt kako je zauvijek zatrt u Njemačkoj. Zbog osobnih interesa političkih elita fašizam je ostao kao “rezervni plan”, kao sigurna karta kada treba raspiriti mržnju među susjedima ili strah, u točno određenom momentu kada se istoj toj politici zaklima fotelja. Tada se u pravilnim vremenskim intervalima uspješno izvuku “kosturi iz ormara”, a narodi na ovim prostorima uspješno zavade po onoj staroj Rimskoj – zavadi pa vladaj.

Štefica Galić ostala je do dana današnjeg na istom raskršću, na istom “kružnom toku” koji koncentrično određuje kamo u Mostaru trebaju ići Bošnjaci, a kamo Hrvati. Hrvatski fašizam zgadio se Štefici Galić u istoj mjeri koliko i onaj Srpski, koliko i onaj Bošnjački, jer fašizam nema različite zastave i obilježja, fašizam je jednako crn na svim stranama koje se njime služe, koje ga koriste za svoje male enklave u kojima vladaju masama po principu desetljeće mira – desetljeće rata. Kada nemaju odgovora za svoju nesposobnost, za svoj “javašluk” kako ga naziva Štefica, tada svi udaraju u dobro poznate bubnjeve, bubnjeve koje je Štefica u svom životu toliko puta čula i toliko puta reagirala na njih kako samo ona zna, svojim poštenjem, svojim aktivizmom, svojom hrabrošću i na koncu svojom ljudskošću koja je odavno prešla okvire i Ljubuškog i Mostara.

Kada upoznate tu divnu, smirenu ženu koja je i u najgorim momentima svog života znala razlučiti dobro od zla, ljubav od mržnje, tada se i vaš život učini vrijednim jer spoznate koliko možete učiti od njene dobrote. Imao sam tu životnu sreću da sam upoznao Šteficu Galić i da sam unatoč strahopoštovanju koje imaš pred tako velikim ljudima postao njen istinski prijatelj, a da mi je Štefica kroz sve ove godine kako radimo zajedno postala više od same urednice, više od samog prijatelja, da mi je postala sestra. Sestra od koje učiš, sestra koju slušaš jer je pametnija, sestra koja se brine za tebe, sestra koja te razumije i podržava, sestra koja je uvijek tu i kada ti ide i kada se čitav svijet obruši na tebe.

Jer takva je osoba Štefica Galić.

Mi koji imamo čast da je poznajemo znamo koliko je plemenitosti utkano u tu ženu, sa koliko časti i sa koliko ponosa svakodnevno i uporno ustraje u svojoj borbi, borbi za koju će mnogi kazati da je uzaludna i za koju će mnogi držati da nije vrijedna borbe, da je uzaludna. No što kada bi svi digli ruke? Što kada ovaj svijet ne bi imao Šteficu Galić? Kakav bi to svijet bio? Kakve šanse bi imao taj svijet i kakivu budućnost?

Štefica Galić i njen portal Tačno.net svakako su po riječima Viktora Ivančića džep otpora ludilu koje vlada i vladat će na ovim prostorima. Ako je i jednom ljudskom biću otvorila oči i pokazala istinu svojim današnjim aktivizmom i radom za opće dobro bez prihoda, Štefica Galić je samo nastavila svoj put spašavanja ljudi . Hasidei ummot ha-olam – Pravednica među narodima, i nije mogla niti znala drugačije.

Spasiti danas čovjeka znači boriti se za njegovu slobodu. Istinski i beskompromisno, hrabro i odlučno, unatoč osobnom progonu i osobnoj šteti koju ta nesmiljena borba donosti. To je put pravednika i njim Štefica Galić kroči bez nade da će promijeniti svijet, ali sa nadom da će spasiti barem još jednog čovjeka, barem još jedno dijete koje neće uzeti kamen, koje neće uzeti nož ili pušku, već će po uzoru na Šteficu Galić bratu sa druge strane pružiti ruku. Ili drugi obraz na udarac, kako to Štefica Galić čini već desetljećima.

“Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!”, kazao je Isus svojim apostolima kada ih je poslao da svijetom propovijedaju mir. Mirotvorcima je mjesto meni s desna, govorio je Isus Krist, isti onaj čija je Crkva danas ogrezla u mržnju, isključivost, u fašizam naših dana.

Štefica Galić pravednik je među narodima naših dana. Štefica Galić je hrabra novinarka, časna žena i Štefica Galić uzor je svima nama koji je poznajemo. Ponosan sam što živim u njenom vremenu, u vremenu u kojem me ona uči kako živjeti treba i na koji način.

Štefici Galić danas je uručena jedna od najvažnijih novinarskih nagrada u Njemačkoj “Internationalen Johann – Philipp – Palm Preis fur Meinungs und Pressefreiheit”. No i ta nagrada njoj ne znači toliko koliko joj znači ljubav i poštovanje ljudi koji je vole, koji joj se dive i koji je drže za svoju sestru.

Pravednikom među narodima ne postaje se radi nagrada. Pravednikom među narodima postaje se radi života. I to je jedina istinska i prava nagrada Štefici Galić. Feral koji je upalila u svima nama.

Njen put koji je osvijetlila za mnoge.

Reci što misliš

Lost Password

0