UDJEL ĐAVLA Superhik Goran Marić

Da glad Nadbiskupije u Splitu za nekretninama ne jenjava osvjedočili smo se još prije godinu dana kada je Vlada darovala Crkvi palaču na splitskom Peristilu.

Ministar državne imovine, gle vraga upravo Goran Marić, potpisao je u lipnju 2017. ugovor o darivanju Palače Skočibušić vrijedne više od 13 milijuna u kojoj je po tadašnjoj priči trebao zaživjeti Muzej sakralne umjetnosti. Muzej, kao i kod svih transakcija vezanih za nekretnine nikada nije otvoren i sva je prilika da će se na njega pričekati, ako ikada i bude u toj funkciji.

Nitko se naime nikada vrijedne namjenske ugovore s Crkvom nije usudio revidirati ili im nakon jednogodišnje darovnice provjerio svrhu, no to ionako spada u zastaru i malo tko se o privatnom vlasništvu s početnom namjenom kasnije bavi.

Marin Barišić je u lipnju otkrio novinarima kako je transakcija pravno riješena kao „prebijanje“ oduzete crkvene imovine od strane komunista za koju ne postoji naknadna mogućnost povrata, pa je dodatno istraživanje što će biti s vrijednom nekretninom ionako besmisleno. Bio tu bordel, apartmanski zlatni rudnik u samom centru Splita, ili spa – wellnes za opuštanje premorenih biskupa potpuno je svejedno, po zakonima RH nekretnina u privatnom vlasništvu nakon kupovine, darovnice ili prijepisa nekretnina je s kojom vlasnik radi ono što želi.

Četverokatnica u samom srcu Dioklecijanove palače obnovljena je sredstvima Ministarstva kulture koje je „ulupalo“ u nekretninu prije famozne darovnice više od milijun kuna, tako da je Nadbiskupiji formalno ostalo samo da promijeni bravu. O neotkrivenom, nikad viđenom, nepoznatom i skrivenom bogatstvu Splićana i Hrvata koje posjeduje Crkva izvjestio nas je tada Marin Barišić, te ustvrdio kako će brojni turisti osim rimske kulture upoznati i onu dosada brižno skrivanu, neprocjenjiva bogatstva koja govore o našoj pismenosti, umjetnosti, vjeri koju je darovao hrvatski čovjek svojoj Crkvi kroz tri stoljeća.

Imamo eksponate kojih bi se posramio i British museum, pa čak i Louvre, a građani Splita ostali su posramljeni jer nisu do sada znali da posjeduju takva bogatstva u jednoj instituciji koja naimpozantnije zdanje sa jacuzzijima i zlatnim pipama u toaletima posjeduje u Biskupskoj palači, pod kojom spavaju splitski beskućnici kojima građani kuhaju. Biskupi, kardinali, svećenici što je poznato, ne kuhaju, pa im građani Splita valjda iz tog razloga tu notornu činjenicu nisu uzeli za zlo.

Napomenimo čisto reda radi da Udruge grada Splita za djecu oboljelu od malignih bolesti već godinama vape za pomoći te iste Nadbiskupije, ali pošto nemaju vrijednih nekretnina, njihovi vapaji su ostali crkvenim velikodostojnicima nečujni. Da glad Nadbiskupije u Splitu za nekretninama ne jenjava osvjedočili smo se i danas kada je, gle vraga opet Goran Marić, darovao Crkvi nekretnine na Dračevcu vrijedne više od 84 milijuna kuna. Po riječima istog aktera, na primopredaji od istog aktera, na Dračevcu će niknuti prvi splitski Katolički školski centar.

Priče je ponovo ista i identična. „Zakinuta“ Crkva u Hrvata za vrijeme komunističkog kazamata kao kompenzaciju za nekretnine koje više „nije moguće vratiti“ od izdašnog Marića dobija one zamjenske u istoj ili sličnoj kvadraturi. Jugoslavenske komunističke vlasti nisu bile naklonjene Crkvi koja bi dijelom nadoknadila što joj je oduzeto. Hvala Bogu prošlo je vrijeme otimačine, ustvrdio je pred okupljenim novinarima Barišić te napomenuo kako se nada da se onakva olovna vremena više nikada neće vratiti.

“Ovim pokazujemo da je Hrvatska kršćanska zemlja te da će ova imovina biti upotrebljena za opće dobro”, kazao je Marić okupljenim novinarima pokazujući na splitski Općinski sud za koji se već traži novi, adekvatni prostor. Radosna je to vijest za mnoge obitelji u Splitu, istaknuo je Barišić, jer ih Crkva namjerava podariti novim Katoličko odgojno – obrazovnim centrom u kojem će se djeca učiti domoljublju, vjeri te u kojem će se njegovati katoličke vrednote. Koje su to i kakve vrednote poznato je već godinama hrvatskoj javnosti najviše zbog skandala vezanih upravo uz tu Nadbiskupiju, no sama namjera je dovoljno upozoravajuća i dovoljno strašna da čak zvuči zloslutnije od uobičajene prakse Nadbiskupije koja bi pompozno usvojila nekretninu, obavjestila javnost o njenoj namjeni od koje na koncu ne bi bilo ništa slično.

Što se zapravo treba dogoditi na Dračevcu u tom, kako najavljuje Barišić, velebnom Katoličkom odgojno – obrazovnom centru? Kao prvo Crkvi u jednoj sekularnoj državi, a mi to još hvala dragom Bogu jesmo, nije dozvoljeno da posjeduje školske učionice i objekte o kojima skrbi Ministarstvo znanosti. Crkva može i ima pravo iste objekte izgraditi, ali po Ustavu RH nema pravo u tim objektima upražnjavati svoje kako ono, katoličko – domoljubne vrednote. Vrednote nastavnih predmeta djeci mora osigurati država, tj. ministarstvo obrazovanja i kurikulum koji nikako da saživi.

Kao drugo Crkva ne smije u školski sustav uvoditi nikakvo domoljublje. Niti je to posao Crkve niti je to njena svrha. Domoljublje kao pojam ne postoji u modernim, školskim nastavnim predmetima. Domoljublje je infantilna kategorija kojom se obuhvaća valjda ljubav prema domovini, koju djeca po Crkvi imaju malo ili nedovoljno, ali ljubav prema domovini nije niti smije biti agenda na kojoj bi trebala počivati jedna znanstvena ustanova. Nadalje, kako napominje Barišić, u budućem centru predviđeni su i vrtići koji bi mlade naraštaje već od najranije dobi trebali pripremati za domoljubno služenje domovini i vjeri što je još jedna skandalozna ideja potpuno suprotna zakonima i Ustavu RH.

O kojim namjerama govore Marin Barišić i Goran Marić sasvim je jasno kao i kakav bi taj centar trebao biti, te kakvi bi mladi ljudi trebali izlaziti iz njega. Da je priča dovoljno užasna jer nam otkriva budućnost naraštaja u Hrvata pobrinula se i državan dalekovidnica koja u opsežnom izvještaju napominje kako su ti i takvi sadržaji od neprocjenjive važnosti u svjetlu količine mladih koji nam odlaze iz zemlje, pa se s pravom možemo zapitati hoće li uopće biti mladih ljudi za popuniti jedan tako velebni i moderni katolički centar? Zar nije bolje da se Crkva umjesto budućnošću Hrvata napokon počne baviti sadašnjošću Hrvata?

84 milijuna vrijedna imovina u nekretninama bila bi dostatna da se napokon netko sjeti djece koja umiru od malignih bolesti u Splitu i županiji koja prednjači u tom segmentu nad ostalim županijama. 84 milijuna kuna bila bi dostatna za skupe lijekove, operacije, ili barem mjesece koje bi toj djeci ta sredstva mogu kupiti. Umjesto da spašavaju djecu, da skrbe o beskućnicima, da pomažu u gradnji škola i vrtića koje će ostaviti kasnije kao javno dobro znanosti i napredku, Crkva u Splitu stječe milijarde u nekretninama isključivo za svoje ciljeve koji su potpuno suprotni zakonima i Ustavu RH. No hvala dragom Bogu, prošlo je vrijeme otimačine. Nekada smo otimali bogatima, da bi dali siromašnima. Sada otimamo siromašnima da bi dali bogatima.

Reci što misliš

Lost Password