UDJEL ĐAVLA Utjerivanje ideologije djeci u kosti

Na dan kada je ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak dala pismenu uputu osnovnim i srednjim školama o prednosti kod zapošljavanja na ravnateljskim mjestima nezaposlenih branitelja, sjetio sam se svog poprilično čudnog i nekonvencionalnog ravnatelja moje tadašnje srednje škole.

Što se u burnim devedesetim zbilo sa tim dobrim i mudrim čovjekom iskreno ne znam, kako nije bio iz Splita, a još manje sklon ideološkim matricama, pretpostavljam da je doživio sudbinu svih mojih dragih profesora Marksizma te da danas živi, ako je živ uopće mizerno, u krajnjoj bijedi kao i svi moji profesori u mirovini. Čudan smo mi narod, mi kao da živjeti ne možemo bez ideoloških matrica, bez topline krda, bez tabu ograda u koje se ne smije dirati. 

Nije samo prednost pri zapošljavanju, nego i prilikom same izborne procedure, naglasila je ministrica zadovoljno, konstatirajući kako samo slijedi Zakon o braniteljima te kako tumači rečenu prednost po proceduralnom propisanom zakonu o obrazovanju. Kada je ta vijest ukrasila naslovnice, kada se shvatilo kako primjena tog i takvog zakona automatski izbacuje iz procedure ostale kandidate, javno se odustalo od upute, no svima nama je savršeno dobro jasno kakva je poruka odaslana i po kakvim kriterijima će se ubuduće birati ravnatelji osnovnih i srednjih škola, da se ne lažemo, jer lagati se u Hrvatskoj više uistinu nema smisla.

Ravnatelji škola, ako me pamćenje još dovoljno služi, moraju biti izuzetno elokventne i otvorene osobe, jasno distancirane u svom operativnom, ali i strateškom smislu, od bilo kakve ideološke matrice koja se pokušava involvirati u jasno zacrtan sustav školstva. Zakoni, kurikulum, odnos s roditeljima, učenicima, financije, socioekonomsko okruženje i agenda, tehnološki rast škole u svakom smislu, moraju biti osnova ifundamenat tog posla, koji ponavljam, jest sam po sebi izuzetno važan jer odgaja generacije, šalje ih u život te na taj način i upravlja budućnošću ove nesretne zemlje.

 Samo kvalitetno upravljanje školom, osvježavanje fasade, kupovina nove opreme, održavanje učionica jednostavno nisu dovoljni, tj. samo su malen dio opsežnog posla koji se zove – ravnatelj škole. Upravljanje jednom školom, u iznimno osjetljivom ekosustavu u kojem koegzistiraju i odrasli ( nastavnici), ali i maloljetna, pretežno pubertetska populacija, jednostavno se mora temeljiti na ljudskim pravima, sudjelovanju sviju u donošenju važnih odluka, što je osnova demokracije, zaštita manjina u školi, nulta tolerancija na nasilje i kao što smo naglasili na početku, etičko vršenje svoje dužnosti po principu – ideologija van iz moje škole.

Ideološko utjerivanje bilo čega djeci „u kosti“ na kraju je samo kontraproduktivno, kao uostalom i vjeronauk u školama, jer djeca, a pokazalo se to i priznat će vam svi pošteni svećenici, iza krizme ili iza završetka školske godine ne pohode Crkvu niti ih je briga za nju. Dovoljno im je bilo slušati takve stvari cijelu godinu. Djecu moramo zaštititi, govorio je moj ravnatelj starim borcima SUBNOR-a koji su pokušavali uz obavezne predmete “tupiti” nama malim prištavim nacionalistima, koliko je veličanstvena bila “naša borba” i koliko to trebamo uzimati zdravo za gotovo. Kontraprodukt bilo je ismijavanje tih starih boraca, te na koncu potpuni gubitak zanimanja za sudjelovanje u tom ideološkom procesu. I to je moj mudri ravnatelj znao. 

Povijest, govorio je, djeca ionako uče dovoljno, ne treba im još povijesti, pustite djecu na zrak, oni su do sada najinformiranija generacija, ne ograničavajte ih, ne sputavajte ih, ne dosađujte im, te je time ostavio slobodu svakom pojedincu u njegovoj školi na osoban stav, kritičko mišljenje, pa i samu borbu protiv cenzure. Iz takvih škola, ne zaboravimo, pod takvim ravnateljima, izašao je na koncu Feral, izašao je bunt mladosti koja nije sebe držala ideološki krotkima u toplini krda koje bi im trebala omogućiti ideološka matrica, već naprotiv, iz tog krda trebalo je hrabro iskoračiti, pronaći svoj put i misliti svojom glavom.

Naše društvo se mijenja previše brzo i neprestano. Ne kažem, i iz braniteljske populacije mogu izići dobri i odvažni ravnatelji, ljudi kojima će djeca biti na prvom mjestu, a ne ideologija, kao što mislim da iz bilo kakve populacije mogu izaći kvalitetni ljudi, no ponavljam, da se ne lažemo, svima nam je jasno kakva je poruka odaslana od ministrice i zašto je odaslana, jer pratimo, čitamo i znamo gnijev braniteljske populacije koja drži ad je u udžbenicima i školama malo Domovinskog rata, tj, da dotični nije u dovoljnoj mjeri utjeran djeci u kosti.

Pamtim svog ravnatelja i pamtit ću ga cijeli svoj život. Taj dobri i mudri čovjek nije dopuštao nikakvoj ideologiji da nas sputava, da nam dosađuje, da nam u našem školovanju smeta. Taj čovjek držao je kako moramo učiti, graditi svoj karakter, a povijest je samo jedan dio ukupne predmetne materije. Ništa više i ništa manje.

Potrudimo se svi zajedno da ovu djecu koja su nam ostala, koja još nisu otišla ili ne namjeravaju još otići ne učimo našim greškama. Potrudimo se svi da im što manje dosađujemo našom krvavom prošlošću. Njihov svijet je svijet budućnosti. U njihovom svijetu ravnatelji trebaju biti znanstvenici, mladi ljudi tehnološki i inovativno u toku s njihovim vremenom. Samo takvi ljudi znati će ih razumjeti i samo takvi ljudi odgojit će u njima klicu snošljivosti, klicu poštivanja drugih i drugačijih, klicu ljubavi, a ne mržnje, ne isključivosti, ne robovanja bilo kakvim ideologijama. Ako se ovaj naputak ne usvoji, a vjerojatno neće, ponavljam, da se ne lažemo, jasna je poruka lokalnim razinama što i kako trebaju raditi, koga i kako imenovati. I to je jednostavno strašno. Jer ponavljamo neprestano iste greške i vrtimo se neprestano u istom začaranom krugu. Od SUBNOR- a do današnjih veretana Domovinskog rata.

Sjetite se samo kako je to zadnji put završilo?

I što je od te i takve generacije koju su ideološki tretirali na koncu i ostalo.

Reci što misliš

Lost Password

0