UDJEL ĐAVLA You never walk alone/Zauvik uz moju sirotinju

Kada električna struja krene pogrešnim smjerom, tada dolazi do kratkog spoja. Kratki spoj je uvriježena sintagma u tehničkom kvaru između strujnog kruga i potrošača, ili električnog aparata. Dvije žice se dodirnu, ili se opuste i ukratko – dođe do sranja. Nešto slično se dogodilo i u glavama Hajdukovih navijača, ako ne i kudikamo jače.

U mom kvartu je nekoliko kafića. U dva, ona koja su tradicionalno obilježena kao navijačka, moj se kvart podijelio već u samom uvodu u SP u Rusiji. Dva tabora, dva Caffe bara koja dijeli pregrada od pleksi stakla tako su se u osvit Mundijala jasno odredila. Onaj prvi istaknuo je znak zabrane u kojem je HNS, a koji je tradicionalno okupljalište radikalnog dijela Torcide. HNS lopovi, Mrzim repku, Modriću puši kurac, krasilo je zid koji dijeli jedan kafić od drugog. U onom mirnijem, u koji zalazim da popijem kafu i pročitam novine, navijački korpus kvarta je u miru navijao za svoje Vatrene od početka. Peklo se tu meso i kremenadle, mudro se komentirala taktika i ispunjavali u miru listići obližnje kladionice, dok bi iz onog radikalnog tu i tamo doletjela kakva bijesna opaska ili prezirne pogrde. Razumio sam i jednu i drugu frakciju, u onoj mladoj sam vidio isti bijes koji sam vidio i u svojim očima nekada, kada mi je bijes bio fusnota, a u ovim starijim, naizgled pametnijim, vidio sam svoju zemlju, opljačkanu, opustošenu, razorenu, raseljenu, ali zemlju koja voli živjeti u iluziji. Iluziji da smo svi zajedno, i oni bogati koji imaju bankovne račune na Maldivima, i ne plaćaju porez u Hrvatskoj naravno, i mi, mesari, konobari, transportni radnici, vlasnici kvartovskih kafića i histerične kućanice koje su iznenada otkrile nogomet i euforiju koju ta igra ponekad nosi.

Malo ću skrenuti s teme.

Fanatični sam zaljubljenik u nogomet.

Nogometom sam inficiran samim rođenjem, moj prvi uzdah zraka bio je dim Starog placa. Nogometni sam fanatik koji prati sve lige, niželigaše, opsjednut sam Premiershipom, Liverpool mi je urezan u srce još iz osamdesetih, a moj Hajduk je moje jedina i istinska ljubav. Da Hajduk kojim čudom igra danas u finalu Lige prvaka svi koji me znaju znali bi da sam prodao auto i da sam na tribini. No igra repka, a to je iznenadnim zaljubljenicima u nogomet, očajnim kućanicama koje su otkrile nogomet, Hrvatima koji se boje linča ako nisu dovoljno nogometno informirani, ukratko ljudima kojima je nogomet u životu zadnja rupa na svirali, ali danas moraju pokazati svoj domoljubni naboj, jednostavno novo životno otkriće. I onda, kako to već odavno biva u Hrvata, ti nas instant nogometni fanatici žele anučiti nogometu, emocijama, navijačkom ludilu i koječemu.

O ludilu bih mogao danima. Ludilu u koje me znao baciti nogomet. Kao i što sam radio zbog nogometa, što sam radio zbog nogometa i gdje sam sve bio zbog nogometa.

Ali danas je bilo tko, tko u pravilu nikada nije zbog nogometa crno ispod nokta izgubio, veći navijač od mene i ima moralno pravo da me uči navijanju i da se zgraža kako u meni nema emocija prema gore navedenoj – repki. Histerija je Hrvatima kao dobar dan. Nema godine da Hrvati ne padaju u trans ili histeriju zbog bilo čega. Uglavnom je to histerija inicirana starom dobrom i podmazanom mašinerijom HDZ-a. Histerija koju oni jako dobro znaju. Bio to tzv. Domovinski rat ili najnoviji Domoljubni rat protiv Francuza, Engleza, Rusa. Hrvati će bilo kakvu manifestaciju pretvoriti u histeriju.

Ako nisi s nama – protiv nas si.

tada se dogodila utakmica sa Rusijom.

I tu večer su navijači Hajduka, oni najzagriženiji, shvatili ako nastave sa svojim navijanjem protiv Hrvatske, protiv omražene repke, protiv kriminalca Vrbanovića, protiv desetorice koju je uzgojio Mamić, protiv saveza koji istinski i otvoreno mrzi Split, protiv predsjednice koja se grli i ljubi sa istim tim Vrbanovićima, Mamićima i Šukerima, protiv karizmatičnog trenera koji nijednom riječju nije spomenuo siromašne, obespravljene, iseljene Hrvate, protiv Horvatinčića, protiv Keruma, da će najebati gore nego su najebali ikada u životu.

Da će ih svrstati u četnike, mrzitelje svega hrvatskoga, da će biti u najmanju ruku obilježeni kao mi koje mrze više i od same repke.

I tada se dogodio kratki spoj.

Oba kafića ujutro su se spojila u jedan, jedno veliko srce koje navija za Hrvatsku.

Tužno je danas biti navijač Hajduka.

Zapravo, tužnije je i od toga danas biti igrač Hajduka. Vjerovali ili ne jedna vrsta, a Hrvati su, gaze sve od reda u Rusiji. I to bez navijača. Bez ijednog jedinog. Čak su ih jadne i obilježili kao četnike, jer ako navijaš za Hajduk, a ne recimo za Hrvatsku ovih dana u najmanju si ruku četnik. Zašto? Zato što nogometni klub Hajduk zabavljen pripremnom turnejom po Rusiji nije čestitao repki veličanstvene uspjehe na SP u istoj toj zemlji. Jedini klub dakle u okupiranoj Europi nije čestitao repki veličanstvene uspjehe, te se kao onomad odmetnuo u partizane, tj. u bespuća tundri u kojima nećete vjerovati, a malo to koji navijač Hajduka danas i prati, gazi i ruši sve pred sobom. I to ne male, nepoznate klubove.

Hajduk, klub iz Splita, ostao je danas bez svojih navijača. Onog najzagriženijeg dijela. Onog koje je bjesomučno jebavalo majku HNS-u, repki, Mamiću, Vrbanoviću, Šukeru, Kolindi Grabar – Kitarović. Upravo su ga ti njegovi najvatreniji, najzagriženiji, najjebeniji navijači danas izdali kao Jude, obukavši dresove na kvadratiće, jer su skontali kako je to fino objasnio Viktor, tko ne nosi kvadratiće mogao bi završiti u komadiće. No nije ih kriviti, posebno im se čuditi. Zar nisu upravo ti mladi ljudi inficirani ustaštvom i zar ih upravo HDZ i taj isti HNS ne koriste kao svoje marionete kod bilo kojeg domoljubnog zanosa? Obilježavanja? Što je onda čudno da su i danas, kada im trebaju ponovo kao ovce upregnuti i okrenuti za 360 stupnjeva kako nekom paše?

Jer ih ti isti vode kao ovce na ispašu, jer ih ti isti vode i manipuliraju s njima kao sa svojim marionetama, kako im paše, kako im je na volju?

Ali postoji jedna stara garda koja nikada nije pognula šiju.

I zato Hajduk se ne treba brinuti.

Nikada se i nije trebao brinuti. Sva njegova Torcida, njegovi najvjerniji, obni koji su najviše propatili sve ove godine nikada svoga Hajduka nisu izdali. Mogu oni deset puta biti prvaci svijeta, mogu držati ruke na srcu, mogu biti doživotni mrzitelji svega Splitskog, mi najvjerniji nikada nećemo pokleknuti. Nikada obući kockice. Nikada obući crne dresove. Nikada staviti ruku na srce na HDZ-ov pozdrav. Nikada zaboraviti najsiromašnije, obespravljene, jer navija se za klub koji nije simbol bogatih, prestižnih, onih koji ne vide sirotinju.

Tužno je biti navijač Hajduka sve ove tužne godine.

Ali nikada nisam bio ponosniji na svoj klub i na svoj grad doli danas.

Kada je na svojim početnim načelima.

Kao klub obespravljenih, kao klub sirotinje, kao klub koji dolazi iz grada koji je “uvik kontra” bez obzira na Torcidu koja večeras zavija uz Thompsona. Hajdukova prava, istinska Torcida večeras je uz svog Hajduka, ranjenog, obespravljenog, zapostavljenog! Jer se samo tako navija!

Tako se navija za klub sirotinje. A to ova mladost tek treba naučiti.

I ovaj narod.

Jer u mom srcu ima samo mjesta za jedan siromašni klub.

A on se zove Hajduk

Reci što misliš

Lost Password