Udjel đavla

Zbilja jest bizarno, da ne kažem suludo pokušavati dokučiti što je sve Kolinda Grabar – Kitarović za svoga mandata mislila.

Dotičnu nije lako ni uhvatiti da je pitate što ste mislili pod ovim ili onim, čas je u Slavoniji, čas u Argentini, a ako joj kontaktirate ured tamo će vam hladno odbrusiti kako njih jednostavno nije dovoljno da bi na svakodnevnoj bazi pojasnili zgranutoj javnosti što je mislila i na koji način. Zbilja jest bizarno, kao što bi bizarno bilo i shvaćati doslovno što je predsjednica mislila recimo kada je izgovorila što je mislila u slučaju mladih što odlaze, pa se danima raspravljalo na koga je točno mislila kada je izjavila kako „oni kojima se Hrvatska ne sviđa mogu slobodno otići“, kao što se danima raspravljalo što je mislila kada je iste te mlade pozivala da se vrate širom svijeta, ovaj put i u Argentini.

Bizarno bi bilo, da ne kažem zlobno, misliti kako je predsjednica mislila u najnovijim razmišljanjima o Hrvatima u Argentini koji su pronašli slobodu u toj zemlji recimo na Dinka Šakića, mirnog susjeda iz Santa Teresite koji se nakon pet desetljeća svjedočenja svog domoljublja i opravdanih zahtjeva za slobodom hrvatskog naroda vratio u domovinu. Istina nije to baš bilo na poziv predsjednice Kitarović, već više na poziv pravosudnih organa, no Dinko Šakić bio bi idealan primjer na koga je točno predsjednica mislila kada je izjavila danas to što je izjavila, jer je upravo Dinko Šakić pronašao slobodu u Argentini nakon Drugog svjetskog rata.

Bizarno bi bilo, da ne kažem zlobno, optužiti predsjednicu da je baš mislila na Dinka Šakića, nekadašnjeg zapovjednika koncentracionog logora Jasenovac, koji je poljubivši rodnu grudu pri sletnim okolnostima izjavio kako bi prihvatio istu dužnost da mu se prilika još jednom pruži. Nisam takva bizarna osoba da bih optužio predsjednicu da je baš mislila na Dinka Šakića, notornog ratnog zločinca za kojim je svijet tragao bezuspješno godinama, iako je spomenula neke njemu neobično bliske Hrvate koji su ostavili neizbrisiv trag u Buenos Airesu i Argentini,  iako se slobodna interpretacija mišljenja Kolinde Grabar – Kitarović znaju kretati od „nije valjda mislila – do jebeš me ako nije ona to mislila), ali kažem ne vjerujem da je predsjednica išla tako daleko da je baš mislila na zločinca kojem čak i povijest nije u stanju odrediti kaznu ili mu oprostiti.

Na koga je onda mislila, pitanje je koje ostaje nedorečeno, pa nije valjda mislila na Antu Pavelića koji se u travnju 1946. otisnuo iz samostana skrivenog duboko u Alpama u Rim prerušen u katoličkog svećenika, sa novim identitetom koji mu je pribavila ista ta Crkva, te se nastanio u ulici Gioacchina Bellia broj 3. točnoj adresi drugog samostana Collegia Pio Pontifica? Naravno da nije. Taj isti Ante Pavelić prebacio je preko spomenutog samostana dragocjenosti, zlato i novčane rezerve NDH ravno u Švicarsku, a to  nije baš nešto čime bi se današnja predsjednica trebala ponositi. Kao što nije baš razumno da je mislila upravo na Antu Pavelića koji je iz Hrvatske iznio 358 kilograma zlata, a dodatnih 980. kilograma iz hrvatskih zlatnih rezervi prebacio na drugu adresu, samostana Semmeringa u Austriji, a potom u Švicarsku banku koja je imala filijalu u Argentini? Teško da je baš na takvog ratnog zločinca, izdajnika i kriminalca mislila uvažena predsjednica. Iako je nakon Drugog svjetskog rata upravo Ante Pavelić pronašao slobodu u Argentini u koju je dospio zajedno sa desetinama najodanijih ustaša koji su sve skupa iznijeli oko 2400. tona zlata i dragocjenosti iz riznica i trezora NDH opljačkanih od Židova, Roma i Srba, prerušeni u katoličke svećenike na brodu za Buenos Aires koji je prevozio misionare? Naravno da nije predsjednica mislila na njih, zločince, izdajnike, obične drumske razbojnike, ali i ljude koji su izvršili jedan od najstravičnijih zločina u povijesti čovječanstva – holokaust.

Bilo bi zbilja suludo misliti kako je predsjednica možda mislila na Gina Montia de Valsassina, zvanog grofom od Montija koji je bio hrvatskog porijekla, a koji je radio kao špijun nacističke vojne opbavještajne službe i koji je u Argentinu sigurnim rutama prebacio stotine visokorangiranih nacista među kojima su bili Josef Mengele „Anđeo smrti „ iz Auschwitza, Adolfa Eichmana pa možda čak i samog Hitlera kako tvrde najnoviji lovci na naciste. 

Bilo bi bizarno, da ne kažem suludo da je predsjednica mislila možda na Branka Benzona, veleposlanika Nezavisne Države Hrvatske inače osobe od velikog Hitlerovog povjerenja koji je zlatne rezerve NDH unovčio u Argentini te tamo razvio golemu infrastrukturu i zavičajnu zajednicu u kojoj se svjedočilo domoljublje i opravdano zahtjevalo i vapilo za slobodom hrvatskog naroda. Bilo bi uistinu bizarno jer je Benzon bio ni više ni manje doli stručni savjetnik Peronova ministarstva javnog zdravlja koji se neobično brinuo za koloniju Hrvata u Argentini koji su pod lažnim imenima sanjali svoju Hrvatsku iz koje su odnijeli tone i tone zlata, dragocjenosti i  ružnih uspomena. Bilo bi uistinu bizarno iti pomisliti da je predsjednica mislila na Benzona koji je na svojoj kući držao nacističku zastavu, u luksuznoj četvrti Buenos Airesa te osobno radio u uredu za emigraciju Argentine preko kojeg je izvlačio iz Europe visokorangirane naciste i ustaše.

Bilo bi bizarno, previše čak i za nju, misliti da je ona točno mislil na ustaše koji su u Argentini našli utočište i slobodu amnestirani od svojih užasnih zločina, ali i od bezočne pljačke svoje države. Viidite da to jednostavno nema smisla. Barem meni. Mogli bi nabrajati još na stotine ustaša, nacista i ostalih domaćih izdajnika koji su slobodu i slobodno iskazivanje domoljublja našli u Argentini iza Drugog svjetskog rata, kao što bi mogli nabrajati na stotine i tisuće njihovih simpatizera po argentinskim zavičajnim zajednicama, kao što bi mogli danima nabrajati sve one poštene Hrvte koji su emigrirali u Argentinu, a nisu bili ratni zločinci i vjerovati iskreno da je Kolinda Grabar – Kitarović mislila na njih.

No istina je bojim se potpuno drugačija.

Kolinda Grabar – Kitarović mislila je kada je izjavila to što je izjavila ne na ustaške miševe koji se desetljećima skrivaju po Argentini „grickajući“ opljačkane zlatne rezerve iz Hrvatske, već na desetine tisuća miševa upravo u Hrvatskoj, na njeno mišje biračko tijelo koje je sa sebi svojstvenom nasladom i danas ushićeno u sigurnosti svojih hrvatskih nastambi ili internetskih mišjih pseudonima, cijukalo u slavu svoje mudre misleće predsjednice. To njeno mišje glasačko tijelo dobro vam je poznato, itekako dobro. Hrvatski su to miševi koji se iz sigurnosti svojih mišjih nastambi i internetskih pseudonima već godinama oprezno deklariraju kao „domoljubi“ i kao ustaše, ne izvikujući javno svoje pokliče i ne artikulirajući javno svoje ustaštvo već ga poput svoje predsjednice deklariraju da svi mi moramo „misliti“ što su oni mislili. Miševi su to koji ne dižu u javnosti desnice na fašističke pozdrave već domišljato pokazuju „koliko je u Slavoniji naraslo žito“, miševi su to koji skrivaju po svojim nastambama uniforme sa crnim ušatim „U“ slovima i bajunete iz davno prohujalog rata, miševi su to koji pod krinkama svog „domoljublja“ mrze Srbe, mrze Židove, mrze Rome, mrze homoseksualce, ali tu svoju mržnju iskazuju ne kao ono što ona jest, već kao mišljenje kako su “ti i ti”odgovorni za sva zla koja su nas snašla u miloj nam i predivnoj domovini.

Miševi su to dobro skriveni, najviše skriveni iza glasačkih kutija iza kojih će zaokružiti svoju predsjednicu koja je tako fino osjetila njihovo mišje bilo, pa im svako malo “misli” ono što miševi vole i žele čuti, uvijeno i dvosmisleno, upravo onako kako svima nama dade misliti što je ona zapravo mislila, tj. što je mislila kazati između redova. Jer pogađate, bizarno bi bilo misliti kako bi predsjednica dizala desnicu ako žito u Slavoniji nije dovoljno predizborno naraslo, kao što bi bizarno bilo misliti kako je njena izjava povezana sa ustašama.  Njeni miševi itekako dobro znaju što ona misli i na koji način ona misli i zbog toga je bjesomučno zaokružuju, smijući se nama glupanima koji razbijamo glave što su oni mislili i na koji su način uvijeno mislili.

Sve ono što se misli i što će se misliti u narednom periodu isključivo je vezano samo za jednu stvar, a ona je daleko  od Argentine, a blizu  „Udjela đavla“ Denisa de Rougemonta  koji je davno kazao kako politička religija počiva na krvi, rasi, tradiciji i mrtvima. Ja bih nadodao i na miševima.

Miševima u službi predizborne kampanje.

Reci što misliš

Lost Password

0