Ustaški pozdrav u Jasenovcu naša je civilizacijska i ljudska sramota

“Žrtva je pojedinac. Osoba. Osobnost. Ova knjiga je mjesto tišine, a kada se otvori, osjećamo se kao da smo pred zidom, onim pred kojim se toliko poziva na ime, komemorira žrtvu.”

Da bi saznali za taj zastrašujući podatak pobrinuo se komunistički aktivist Ivica Sabljak zatočen u logoru Stara Gradiška, koji je u dvostrukom dnu tegle za pekmez prokrijumčario poruku koja je stigla do njegove obitelji, a kasnije i do partizana. U sabirnom logoru paketi su bili zabranjeni, kruh bi bio prorezan, a tegle s marmeladom su se otvarale.

Maja Kaćan, kustosica Spomen – područja Jasenovac i autorica izložbe, naglasila je kako to svjedočanstvo, to pismo spada među rijetku sačuvanu dokumentaciju ustaških logora smrti jer su njen najveći dio uništile uprave prilikom paničnog bijega iz istih koncem Drugog svjetskog rata. Na toj znamenitoj izložbi, koja nam predočava posljednja svjedočanstva pogubljenih u Jasenovcu, izložena je i knjiga mrtvih istoimenog logora.

Crno ukoričena knjiga sadrži imena i prezimena, mjesto i godinu rođenja, ime oca, nacionalnost kao i način stradanja u Jasenovcu 72.193. do sada identificirane žrtve. Ona najstrašnija brojka odnosi se na djecu. Njih čak 19.006. je identificirano, te se uz broj od 33.860. muškaraca, te čak 19.327. žena, 14.750. žrtava romske nacionalnosti, sabirni logor Jasenovac smatra jednim od najbrutalnijih i najbesćutnijih stratišta holokausta u Drugom svjetskom ratu.

“Žrtva je pojedinac. Osoba. Osobnost.. Ova knjiga je mjesto tišine, a kada se otvori, osjećamo se kao da smo pred zidom, onim pred kojim se toliko poziva na ime, komemorira žrtvu”, stoji na početku te knjige, na njenoj prvoj stranici.

Zatočenik logora Stara Gradiška bio je Ivica Sabljak, komunist, aktivist, tijekom 1944. godine krijumčari pisma Katici Bukovac, a ova ih je dostavljala zagrebačkom Odboru za pomoć logorima. Ta pisma, zapravo te poruke ispisane na komadićima papira, danas su, osim naravno svjedočanstava preživjelih logoraša, jedina prava slika onoga što se događalo u sabirnim i radnim logorima NDH. Logor Jasenovac uređen po uzoru na koncentracijske logore Trećeg Reicha bio je kao ostali logori na teritoriju NDH pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe, odnosno njezina Ureda III – Ustaške obrane, osnovanog u lipnju 1941., nadležnog za koncentracijske logore, njihovu organizaciju, održavanje, osiguranje i postupak prema zatočenicima. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno i sabirni i prolazni (dio zatočenika bio je upućen na prisilni rad u druge logore u okupiranoj Europi), i radni (najveća tvornica u NDH s besplatnom radnom snagom), i kažnjenički (u njega su slani protivnici ustaškog režima, posebice komunisti i antifašisti, a za odmazdu i članovi njihovih obitelji, bez obzira na njihovu rasnu ili nacionalnu pripadnost), ali prvenstveno bio je to logor smrti.

U logoru Jasenovac nije bilo plinskih komora, ljudi su u tom ustaškom kazamatu ubijani na primitivan način, klanjem, fizičkim premlaćivanjem, metalnim maljevima, izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom. Ustaška propaganda, sabirni je logor predstavljala kao radnu i odgojnu ustanovu, prešućujući broj, namjenu i svrhu logora u kojem su ljudi umirali na nezamislive načine, mnogi od gladi, bolesti, neuhranjenosti ili fizičkih napora. Masovne likvidacije bile su svakodnevna pojava, jasenovačka stratišta nizala su se obalom Save, kao i šumama Stare Gradiške. Ivica Sabljak opisao je u jednoj od svojih poruka dan kada su u njegov logor došli nacisti, nekolicina visokih oficira. Visokosofisticirani SS – brigadiri, sebe su držali humanim u ubijanju. Njihova eliminacija Židova odvijala se čisto, precizno i njen mehanizam držali su iznimno učinkovitim, ali i humanim. Visoke oficire SS-a zgrozio je način na koji su ustaše ( za njih barbari) ubijali svoje žrtve, dakle bez plinskih komora, bez selekcije, odlaganja i sortiranja odjeće, obuće, zlatnine najčešće u zubima ( 17 tona isporučeno u Berlin samo iz Auschwitza, zlata izvađena iz ljudskih zubala), najprimitivnijim mogućim načinima, načinima koje su oni opisali u jednostavnoj rečenici – mesarskim. Zgroženi nacisti držali su, po svjedočanstvu Ivice Sabljaka, maramice na ustima i javno negodovali zbog načina, izvođenja masovnih ubijanja, egzekucija maljevima i klanjem ljudi koji su zapomagali kao svinje. Kao svinje, ustvrdio je visokorangirani SS-ovac, koji je, da budemo sasvim precizni, bio jedan od aktivnih sudionika masovnih smaknuća i u Jasenovac je došao sa izričitom naredbom Fuhrera da se učinkovitije i brže sabirni logor pretvori u tvornicu smrti.

To pismo, pismo Ivice Sabljaka, o zgroženim SS oficirima, koji su ostali zatečeni brutalnošću ustaša, trebalo bi uvećati, uokviriti i poslati ga sutra svim nadležnim institucijama, kako Vladi Republike Hrvatske, tako i predsjednici, Jakovu Sedlaru i svim onima koji javno veličaju ili prešutno odobravaju revidiranje ustaških zločina u Jasenovcu. To pismo trebalo bi prekriti onu sramotnu ploču, kao i sva svjedočanstva i pisma ljudi koji su na najgori mogući način osjetili što je jedan čovjek u stanju napraviti drugom čovjeku. Na koji ga način je spreman i može ubiti, ako se u društvu stvori kritična masa, određena klima, a zločin od institucija zataška i negira.

Svjedočanstvo Ivice Sabljaka, kao i svjedočanstva Prima Levija iz Auschwitza potrebno je uvrstiti u udžbenike, ne da sadašnje generacije uče o brutalnosti svojih djedova ili naroda, već da se zlo koje se dogodilo u Jasenovcu nikada ne ponovi.

Jasenovac je bio sabirni logor holokausta, logor koji je po svojoj brutalnosti zaprepastio i naciste, logor u kojem je praktički istrebljen čitav jedan narod, onaj Romski, logor u konačnici u kojem je stradalo 19 006. djece, djece u dobi od sedam do sedamnaest godina. Zbog te djece ta su pisma i ta su svjedočanstva važna, djece koja su zaklana, ne ugušena plinom. Zbog te djece i tog užasa kojeg se danas sjećamo, važno je pognuti glavu i važno je prihvatiti istinu. Istina je samo jedna i ona je strašna. I ona stoji u pismima Ivice Sabljka, komunista i aktivista, čovjeka koji je na koncu i sam skončao od ustaškog noža.

Ustaški pozdrav u Jasenovcu naša je civilizacijska i ljudska sramota. Sramota i pijetet, to bi trebali biti naši jedini odnosi prema tom mjestu. Sve drugo je ponovni krimen, koji će na žalost ponijeti i naša djeca, a nisu trebala. Zbog budala u našem vremenu.

Reci što misliš

Lost Password

0