Život je negdje drugdje

Današnje involviranje Crkve u školstvo, u sekularnu državu najveći je promašaj upravo za Crkvu.

Jer se Crkva mog djetinjstva ne manifestira u mistici svojih sakralnih odaja, jer se Crkva mog djetinjstva preselila među laboratorije u kojima se uči kemija, jer se Crkva mog djetinjstva potpuno nespremna suočila sa Instagramima, Facebookom, Twitterom i djecom koja ih uz dosadu slušaju samo zato jer ih očajni roditelji mole da to odrade, da ih ne sramote pred rodbinom i susjedima.

Onog časa kada taj vjeronauk završi sa svojim školskim satima, ista ta djeca financirana nama, djecom odgojenom na poštivanju sakramenata, djecom koja će im dati poklon u vidu zlata, to isto zlato istu će večer potrošiti sa svojim prijateljima. I tim činom Crkva je svjesno ušla u marketing, ušla u besmislen biznis i ušla u sve ono u čemu današnje društvo egzistira.

Crkva mog djetinjstva danas je korporacija!

U duhovni svijet ušao sam voljom svog djeda koji je neobično držao do vjere svoje žene, a moje bake, bogobojazne djevojke iz malog i maglom obavijenog zaseoka tamo daleko, nekoliko sati vožnje autobusom od grada.

Svećenike i redovnice upoznao sam tako rano u tom mistikom obavijenom svijetu ispunjenom mirisom tamjana i seksualnom tajnovitošću koja se manifestirala sa golih tjelesa na uljima nepoznatih majstora koji su ukrasili tu malu crkvu mog djetinjstva. Razapeti Isus sa tkaninom preko bedara i časne sestre koje mole pod njegovim nogama bile su prva slika meni nepoznatog odnosa žena i muškaraca do tada. Taj mir bogoslovije sa divnim vrtom u sredini, ispunjen neobičnim blaženstvom uskrsnuća, vječnoga života i zagasitim vatrama prokletstva, ušao je u moj život u potpunoj suprotnosti u kojem je u moj život tada ušla škola. Pamtim iz tog razdoblja mirise. Mirisi ti nekada odrede razdoblja života, konkretno djetinjstvo, miris ploče koju obrišeš spužvom koja zaudara, i taj miris ti ostane na rukama, miris krede i spužve koju si s gađenjem iscijedio među prstima.

Pamtim miris školske kute koje bi mi majka nedjeljom isprala i koja bi se sušila u dvorištu uz očeve košulje i ujakov radni kombinezon, pamtim miris ulja i ispuha iz motora kada bi u staroj garaži dodavao okaste ključeve dok bi on bio onako znojan, sa prljavim rukama u kanalu. Pamtim svoje prvo uzbuđenje kada smo otkrili da nas na tjelesnom odgoju od djevojaka iz razreda dijeli u svlačionicama samo jedan zid koji ima pola metra praznine na vrhu, i pamtim prvu izdaju, svog najboljeg prijatelja koji je otkrio kako mi je pomogao da ih potajno gledam dok se presvlače.

Dva svijeta obavijena meni do tada nepoznatom seksualnošću egzistirala su paralelno jedan uz drugi.

U ovom drugom nije bilo izdaje, u ovom drugom bilo nas je nedovoljno za bilo kakvu izdaju, u tom svijetu u koji bih zakoračio iz svijeta kakvog sam poznavao u svijet bezgrešnih začeća, uzbudljivih mučenja i ljudi koji se pretvaraju u bogove i vragove. Moja dva svijeta bila su stvarna, u jednom su bili moji prijatelji, školske kolege, majka, braća i otac, u drugom moj djed i baka i časne sestre koje su nam držale vjeronauk u toj maloj župi u kojoj je vrijeme stalo. Freske, ulja na platnima ispucala vremenom, masivne statue križnog puta, dvored starih klupa izlizanih koljenima starica, žena nestalih zauvijek u vremenu, opori miris tamjana i mir. Mir koji bi remetili samo tihi koraci, ili molitve u šapatu.

Časne sestre u mojoj župi znale su biti poprilično opake. Jednom sam, (nazovimo to slučajno), tražeći svoju ministrantsku opravu koju su brižno prale i peglale zašao u zabranjeno lijevo krilo bogoslovije. Kroz otškrinuta vrata vidio sam dvije časne sestre kako se presvače i taj sekund svog života pamtim kristalno jasno kao da se desio jučer.  Ispod crnih, teških oprava bila su mlada bedra i uski trak bijelog donjeg rublja koje me šokiralo u dovoljnoj mjeri da me otkriju i uz popriličnu viku otprave kod župnika. Fizička prijetnja, emocionalni kaos nasmrt me preplašio, osjetio sam kako me sveobuhvatna sila tame odvaja od tople ugode voljenosti koju sam osjećao od tih žena i taj osjećaj bio mi je nepodnošljiv. No moje otkrivanje seksualnosti nije ostalo neprimjećeno i nije ostalo nezapaženo.

Slika Isusa razapetog na križu ostala mi je urezana u pamćenje, kao i svjetlo koje se prelamalo prema stropu i davalo toj freski trodimenzionalni efekt. U prvom redu klupa skrušeno smo stajali dok je velečasni služio misu, a tada je do našeg reda došla časna sestra koju sam vidio praktički golu i pred cijelim mojim redom prvopričesnika  opalila mi šamar. Kada je udarac odjeknuo crkvom, koja je ionako bila dovoljno akustična, bio sam potresen, bio sam ponižen i bio sam uvjeren da nikada više na to mjesto moja noga kročiti neće. Suznih očiju drhtao sam od bijesa pomiješanog sa sramom. Dva snažna nagona sukobila su se u meni, onaj koji izaziva znatiželja, kao i onaj koji izaziva stid. Shvatio sam da je to zdanje zapravo sazdano od ta dva nagona kao i od upornih i snažnih obuzdavanja istih, i znao sam da je zadnje što u životu želim biti u toj proturječnosti, neprirodnom rascjepu tih dviju krajnosti, žrtvi koju oni iziskuju, ako si ih prisiljen krotiti, obuzdavati, zatomiti, boriti se svakodnevno s njima. Taj šamar, taj udarac, a shvatio sam to puno kasnije, bio je njen šamar samoj sebi. Jer je u mojoj znatiželji, mojoj seksualnosti, vidjela svoju. Zabranjenu, ugušenu, zabravljenu, kao životinju u kavezu.

Udarci i šibe nisu bili strani u mom djetinjstvu. Moja razrednica bila je žena koja se nije skanjivala da nas propisno išiba. Na njenom stolu uz imenik stajala je brezova šiba koja je boljela ko sam vrag. Kada bi izvodili nepodopštine, izostali sa kojeg sata i igrali nogomet u dvorištu, osjetili bi tu šibu koju smo zvali “krivulja” zbog neobične zakrivljenosti koja bi se izravnala na našim dlanovima. No toj kazni naravno, a tako to uvijek biva, nije bio kraj, jer bi kod svakog dolaska iz škole morao ocu pokazati dlanove. Ako bi crveni trag šibe krasio moj dlan, tada bi otac razvezao svoj remen i dobro me namlatio u sobi, jer ako me učiteljica išibala, tada on mora i treba za kaznu odraditi svoj dio posla. To se podrazumjevalo i bilo je neupitno. Ali nikada, baš nikada ne pitavši niti mene, niti učiteljicu što se dogodilo i tko je zapravo kriv. Ti provincijski običaji neupitnosti autoriteta učitelja, vladali su u svoj svojoj punini gradskim sedamdesetima, i nije bila rijetkost da čija majka donese učiteljici živog pijetla ili pršut, ako je njen pulen bio stvarno nemoguć. To su istina bile radikalne metode, ali su se upražnjavale. Moj otac držao je kako je dovoljno da on „odradi“ svoj dio posla, tako da bi sama kazna u školi bila polovičan dio odgojnih mjera, no smetalo me, kao što me uostalom to i danas smeta, potpuno odsustvo mene u cijeloj priči, mog iskaza do kojeg ama baš nitko nije držao kao relevantnog.

 Moj otac na redovna primanja ponedjeljkom dolazio bi skrušeno uvjeravajući moju razrednicu da me treba šibati svaki dan i da on to uredno obavlja kao što čita novine posljepodne, jer ja sam naravno sramota, kako njegove obitelji, tako i čitavog sustava, sustava koji je počivao na redovnom šibanju, čak i zbog sasvim bezazlenih stvari kao što su stavljanje ljepila pod stranice školskog imenika, slabijim od sebe brtvljenja glave u školski škripac ili namjerno ispuštanje olovke kako bi se razrednici gledalo ispod stola pod suknju.

 Do svog kraja tog dvostranog školovanja dobivao sam udarce po prstima, po otvorenim dlanovima, koljena su mi imala vazda otvorene rane, a jednom me župnik, kada sam preturao donje rublje časnim sestrama skoro ugušio zatežući mi kragnu školske marame podigavši me skoro metar u zrak.

Moram priznati da mi je tih godina formiranja, kako mog socijalnog i društvenog odgoja katoličanstvo bilo primjereno utjerano u kosti, kao i socijalizam i društveno samoupravljanje u ovom drugom svijetu, svijetu u kojeg bi ušao na dva metra od svoje župe. U sveto, mrklo doba, u sedam navečer dok je moj grad doslovno vrio od mladosti, lepršavosti kasnih sedamdesetih, mi bi iz tih tihih, sakristijskih zastupništva neba na zemlji izlazili kao lopovi, obavijeni mirisom tamjana i rijekom grešnika koji su pod drogama ili alkoholom prokazivali nas obilježene koji su učili latinski, i štovali male pozlaćene medaljone koje smo redovito gubili na školskim igralištima. Dva svijeta egzistirala su jedan uz drugi prezirući se međusobno, pazeći budno da se što manje sudaraju i što više ne podnose.

U mojoj obitelji nije sve išlo glatko po tom pitanju, otac koji se trudio da budem propisan i majka koja je na mnoge načine razumjela moju razapetost između tvrde i nepopustive vjere moje bake, i škole koja me učila da smo nazadni ako prakticiramo svoju vjeru. Muškarci u mojoj familiji bili su dvije ideološki zaraćene strane i egzistirale su jedna uz drugu logikom neimaštine. Bili smo familija koja se držala skupa da sastavi kraj sa krajem, no to je kao fundament donosilo nebrojene frustracije. Danas znam, da nikada svojoj djeci ne bih dozvolio da svoje familije izgrade uz mene, bez obzira koliko sam tolerantan, a tome me naučila seksualnost, ista ona koju sam doživio gledajući časne sestre kako se presvače, ista ona koju sam doživio gledajući svoje djevojke iz razreda kako se presvlače, ista ona koju ne bih htio uzurpirati svom sinu, dok se njegova djevojka presvlači, ne zbog toga što bih ja htio podsvjesno da to vidim, već zbog toga što ja to ne želim slučajno da vidim. Generacijske razlike prirodna su selekcija stvari. Mi kao ljudi, sebe u ogledalu vidimo kako nas naš mozak želi da vidi, dakle zamrznute u vremenu, mlade, jer oči ne stare, pa se fokusiramo na njih. No toga treba biti svjestan.

Postoje granice.

 A granice mi je objasnila časna sestra, ista ona koja me ošamarila. I tada sam spoznao koliko je moj svijet involviran u „onaj“ svijet i koliko je seksualnost sama po sebi ljudima važna i tjera ih na neslućene izazove i na neslućene vrhunce. Jednom je Tensei Norgaj Šerpa, pionir koji je pratio ekspedicije na Everest rekao kako se ljudi mogu popeti na svetu planinu, ali nikada se ne mogu  popeti na planine koje ih sputavaju. Naša planina nije bio Everest, naša planina bila je seksualnost, ista ona koja je vrištala sa svetih slika ogoljenog Isusa i Marije Magdalene, ista ona  koja u vrisku bola obnaža grudi, ista ona seksualnost koja je izbijala iz časnih sestara koje su klečale pred kipom Mojsija kojem je međunožje držala samo kratka halja, ista ona seksualnost koja se nazirala kao uzdignut falus pred ženama koje su ionako svoj život vjenčale sa svojom religijom, sa razapetim Isusom.

Ženama koje su svoju seksualnost nastojale kanalizirati kroz transcedentalnost, kroz medij koji je njihove živote ( promašene ili ne), nastojao uvesti u nekakav dorečen ili nedorečen smisao. Časna sestra koja mi je „odvalila“  šamar znala je što u meni tinja. Malen oganj, kao malen trn, isti onaj trn i isti onaj oganj koji je u njoj odavno proizveo vatru, vatru koju ću spoznati decenijama kasnije upoznajući žensku dušu, žensku strast i žensku ljepotu. Nijedna žena nije stvorena, kao što nije programirana ili predodređena da voli ili da želi imaginarno. Nijedna. Prozaično i metaforično vjenčanje za Isusa čisto je licemjerje i mnoge od njih to su znale. U župe su ih uglavnom odvodile osobne tragedije ili neimaština.

Sve žene ovog svijeta  imaju u svom srcu jedan i jedinstven kod, a on je ljubav. Žene su stvorene da vole, bezgranično, bezrezervno i bez uvjeta. Ako ženi uskratiš ljubav, uskratio si joj zrak. Uskratio si joj disanje. Ako je njen zaručnik Isus, ja sam zadnji koji će je osuđivati zbog toga. Naučio sam odrastanjem takve stvari poštivati, ali ne i vjerovati u njih. Naučio sam da postoji  samosugestija ali i viktimofilija. Oba moja svijeta egzistirala su na tim temeljima, i ja kao dijete nisam u njima vidio sličnosti.

 Moja dva svijeta nikada zapravo i nisu bila toliko razgraničena. Bila su samo dva svijeta. Moj jing i moj jang. I tako treba da bude. I od tuda važnost da ta dva svijeta budu razgraničena. U svoj svojoj ljepoti i seksualnosti. U svim svojim spoznajama i mistici. U svoj svojoj ljepoti, ali i različitosti, u svim svojim proturječima, ali i sličnosti. Taj pojam i potrebu svijet je nazvao – sekularnost. Ja ga iz nekih samo svojih privatnih razloga vežem i uz seksualnost. Taj pojam, da bi se shvatio i postavio u ovu dolinu suza kako treba, uz međusobno poštivanje, uvažavanje i dijalog bojim se da nikada u ovom gradu svoju svrhu  ispuniti neće.

Jer se neobjašnjivo izmiješao i spojio. Jer se neobjašnjivo izjednačio. Jer je iz jednog, kao i iz drugog, provalilo najgore. I ta nepodnošljiva lakoća nesnošljivosti, licemjerja i mržnje zakrivila je meni poznati svemir. I eruptirala na onom na čemu je bilo najjednostavnije. Na kulturi, na umjetnosti, na slobodi.

Duhovi jednom pušteni iz boce teško se vraćaju u nju. Duhovi su na koncu sve što je i ostalo. Duhovi onih što odlaze i zauvijek ostavljaju prazninu. 

Jer život je uglavnom, kako nam je danas objasnila predsjednica – negdje drugdje.

Reci što misliš

Lost Password