priča o ženi koja je pobijedila rak - dva puta

INSPIRACIJA Boženka je pobijedila rak: "Nećete me se tako lako riješiti – nema meni smrti do sikire!"

U moru tužnih priča, ona Solinjanke Boženke Mijić može biti inspiracija mnogima. Tridesetšestogodišnja majka dvojice mališana, prije četiri godine saznala je ono najgore – da kreće njezina borba protiv raka limfnih čvorova.
Dolazim u dom Mijićevih – cika, vriska, pas laje, sreća, veselje, vadi se vino, peku se palačinke – ovako se, prema stereotipima koje sam stvorila, ne živi nakon dvije godine borbe za život. Ali Boženka mi dokazuje upravo suprotno.
Sa 32 godine, osjetila je bolove i otežano disanje, te oticanje prsnog koša i vrata. Tada, zaposlena u Pošti, sa dvoje male djece, Boženka se uputila doktorima. Rekli su joj “Ne brinite, nije to ništa” i “Nemojte smetati i nas i druge pacijente – s vama je sve u redu”, no stanje se samo pogoršavalo.
“U lipnju 2013. godine saznala sam točnu dijagnozu, no šest mjeseci prije toga sam već krenula obilaziti doktore koji su mi govorili da mi nije ništa, da sam dosadna – ali ja sam znala da nešto nije ok”, započinje Boženka.
Na kraju je sama odlučila posjetiti privatnika i obaviti ultrazvuk vrata, što je prikazalo upalu limfnih čvorova – potom se vratila svojoj doktorici koja ju je uputila na slikanje pluća – a kada su došli ti rezultati, dobila je uputnicu za hematologiju – a tamo su je hitno primili u bolnicu.
“Nisu mi rekli dijagnozu, samo su me poslali na odjel izvaditi krv i u sobu, a tamo – ćelave glave, umiranje, kašalj – osjećala sam se grozno i odmah sam počela plakat”, priča Boženka.
Nakon punkcije saznala je ono najgore – Non Hodgkin odnosno – rak limfnih čvorova. I tada kreće njezina borba.
“Ja sam odmah od svega napravila cirkus, baš u mom stilu – jer drugačije ne bih to sve mogla podnijeti – kave, posjete u bolnici – možda nije reprezentativno – ali nastavila sam pušiti – kao da mi nije ništa – a umirala sam, doslovno”, nastavlja.
Nakon godine dana kemoterapije i zračenja, rak se povukao – no nakon dva mjeseca ponovno se vratio, ovaj put na jetru. Jedino što bi je spasilo bila je transplantacija matične stanice, no to je bio iscrpan proces budući da je samo-transplantacija matične stanice od kemoterapije i loše krvne slike bila gotovo neizvediva.
“Kemoterapija ubija sve stanice, no kada prođe ciklus – počnu se razvijati nove koje oni zatim prikupljaju. Četiri pokušaja sam imala neuspješnih jer mi je koštana srž slabo radila, ali onda je u studenom 2014. jedan uspio – jedan ali vrijedan”, objašnjava Boženka i dodaje “tada sam se osjećala grozno – Petru, starijem sinu je bio rođendan – a sutra dan sam trebala na transplantaciju – tako da smo obojici proslavili rođendan dan prije”.

 
Dva tjedna nakon transplantacije, dobila je strašnu infekciju zbog bakterije Escherichie Coli i sami liječnici tada su rekli obitelji da su joj šanse za preživljavanje ravne nuli.
“Tad sam prvi put molila Boga da umrem, koliko mi je loše bilo”, kaže Boženka i dodaje da joj je tada došao i svećenik dati posljednju pomast – no ona je, čak i tako nemoćna svojoj sestri rekla “Neka mi ne ulazi – kakva posljednja pomast – ne idem ja nigdje!”.
No već nakon mjesec dana, Boženki su se počele obnavljati stanice i još jednom je pobijedila zloćudnu bolest.
Dvije godine bolovanja kroz smijeh i suze
U bolnici na Boženkinom odjelu, tijekom liječenja dobro se tulumarilo. Njezin vedar duh iz dana u dan je uveseljavao ostale i priznaje da je to jedini razlog zašto nije poludjela.
“Na odjelu su me zvali Ćelava Barbie jer sam stalno nosila roze spavaćice i pidžame – a često su nas zbog galame i zabavljanja u sobi znali opominjati”, govori kroz smijeh.
Kada se najgore osjećala, kada bi je kemoterapija dotukla rekla bi svome suprugu Tomi – “Hajde opali jednu sliku za fejs, da se ljudi malo nasmiju – bit će mi lakše”.

Obitelj joj je, kaže, bila najveća podrška – ali i prijateljice. Dolazile bi joj doma i pomagale u kućanskim poslovima, čistile, spremale  – ali su se cijelo vrijeme bojale više od nje same. Kada bi bila jako loše, ne bi se usudile ni nazvati, ali onda bi Boženka uzela mobitel i redom ih zvala “Šta je, šta se ne javljate, nećete me se tako lako riješiti – nema meni smrti do sikire”!
Tijekom liječenja naučila je kaže, cijeniti one bitne stvari i ne zamarati se glupostima, ali naravno i uživati u životu.
“Kada sam prvi put izliječila rak, napravila sam tulum za rođendan. Ali pravi – rekoh sama sebi – ako mi je zadnji daj da bude kako treba – tu je bilo svega, bolje da ti ne pričam”, smije se Boženka.

Dva mjeseca nakon tog rođendana, Boženka je krenula u novu borbu, jer joj se karcinom vratio.
Tada se u bolnici sprijateljila sa Majom, dragom prijateljicom koja je izgubila svoju bitku, što je teško podnijela.
“Nas dvije smo se uvijek zezale, pravile strku, tulumarile, zezale se, pričale, derale se i smijale u bolnici – bile smo jedna drugoj podrška i lakše smo podnosile sve to zajednički – ali onda je ona umrla i srce mi se slomilo – večer prije njezine smrti imale smo tulum – baš kao da nam je bio posljednji”, prisjeća se.
Iako bi čovjek pomislio da te ovakva bolest fizički i psihički iscrpi, no ne u Boženkinom slučaju. Nju je učinila još jačom, još sretnijom i još vedrijom osobom. A tajna je kaže, u tome da nikada ne smiješ niti pomisliti da ćeš umrijeti.
I kada je najviše gledala smrti u oči, ova lavica nikad se nije predala. Samo bi zapalila cigaretu i rekla “Ne bojim te se”.  

Komentiraj