Jurica Galić Juka: “Svoju zvizdu slidim”

Živi samo onaj koji za nešto živi! Svatko vitla svoju sudbinu, smrt nas ionako prati na svakom koraku, jednom se živi, pa neka je kako to srce želi. Naprijed! Ma što bude, naprijed! – WAITAPU, JOŽA HORVAT

Poput Itea, junaka besmrtnog Jože Horvata, Jurica Galić Juka prešao je 63 150 kilometara u potrazi za svojom zvijezdom koju slijedi poput generacija naših sugrađana koji su proslavili kao ambasadori svoje zemlje Hrvatsku u čitavom svijetu. Tom ljudskom potrebom za slobodom, sa dječjom radoznalošu koja prelazi sva ograničenja koje mu postavlja naše društvo, Jurica je uz pomoć svojih prijatelja i nekolicine sponzora ostvario svoj životni san te posjetio Peru, Boliviju, Čile i Argentinu, i ono najvažnije Uskršnji otok sa kojeg nam je donio u prepunu dvoranu Gradske knjižnice Marko Marulić, utiske, fotografije i putopise, ali i ono najvažnije, svoju neukrotivu želju za avanturom, pustolovinom koja ruši tabue, zabrane i granice, a spaja ljude na nezamislive načine. Za takav poduhvat potrebna je iznimna hrabrost, nevjeratna upornost i mudrost, borba sa samim sobom ali i sa svijetom koji ga okružuje i nismo ni sumnjali kako će Jurica dobiti odgovore na svoja pitanja, poput malenog Itea, te kako će u samom podnožju aktivnih vulkana upoznati Paranu stvoritelja svijeta i dostići zamišljeni horizont Waitapu koji je zapravo crta koju je uspostavio vrač Tefoto kao crtu koju ljudska noga ne može prijeći.

Waitapu Jurice Galića Juke svakako je njegova domovina koju tako iskreno i dječje voli, pa je želi na povratku iz najudaljenijih mjesta svijeta prepun nostalgije približiti upravo tom mističnim svijetu iz kojeg se vratio, kao da mu kaže: pogledaj Tiwinaku našu Vrliku, pogledajte mistični Moai postojbinu velikog Klukasa iz koje dolazim. Waitapu Jurice Galića birokracija je njegove zemlje i grada, ista ona koja ima za svoje prezentacije i domjenke, a nema za ljude kakav je Jurica, ljude kakav je bio Željko Malnar koji je vječno tragao za Staklenim gradom da bi ga našao duboko sakrivenog u svom srcu. Tragedija ove zemlje i ovog grada je da ne prepoznaje u svom vremenu ljude poput Željka Malnara, ljude poput Jože Horvata koji su svoju malu zemlju stavili na karte velikog svijeta, približili je običnim, malim ljudima. Željko je poput Jurice spavao sa ljudožderima i domorocima Papue Nove Gvineje, Željko se poput Jurice penjao na najviše aktivne vulkane svijeta i Željko je poput Jurice u malim ljudima pronalazio svoje suputnike, sugovornike, živopisne likove kojima je objašnjavao od kuda dolazi i koliko voli svoju zemlju.

Putopisci su najveći ambasadori svoje zemlje, to su ljudi poput Marinka Božića kojima se divi cijeli svijet zbog njihova duha, njihove ljubavi prema prirodi, raznolikostima, ali najviše prema različitostima u ljudima, koje se na koncu svedu na isto. Te suptilne razlike Jurica na svojim putovanjima uočava, on ih podcrtava i svojom kamerom zabilježava, da bi nam svima u svom osebujnom duhu objasnio koliku ljepotu vidi u sličnosti sa nama, našim ljudima sa kojima živi, susreće se, razgovara. Starica u pustinji Atacame na njegovim fotografijama ima lice starice iz Vrlike, vožnja „Cestom smrti“ u La Pazu ima mističnost naših makadama, laserski precizno kamenje Pumapunkua tvrđave Klisa, Sinja, Trogira.

Potraga Jurice Galića nalik je na onu mističnu potragu Željka Malnara za Staklenim gradom, na tom putu i avanturi Jurica susreće nomade i skitnice sa kojima dijeli šator, hranu i legende, legende o bogovima koji su se prije vremena kakvog poznajemo spustili na zemlju da nauče narode matematici, astronomiji, poljoprivredi i kulturi. Bogovima u čast Maje, inke i Asteci dizali su monumentalne strukture, da se približe njima, ostave im poruke i da se konačno nakon životnog ciklusa vrate bogovima, vrate među zvijezde. Svi smo mi djeca zvijezda, od zvjezdanog praha smo nastali, zvjezdanom prahu se vraćamo, moderna znanost dokazala je da je naša struktura načinjena od zvjezdanih elemenata, od asteroida i minerala koje su jednom davno bogovi poslali na zemlju. Put čovječanstva je u avanturi, da bi završio od tamo gdje je i počeo – među zvijezdama.

Potraga Jurice Galića, potraga je sviju nas i s toga je tolikom broju ljudi i zanimljiva. Drevni narodi živjeli su jednostavnije i drevni narodi znali su te mistične tajne univerzuma, drevni narodi gradili su piramide, gradili su monumente kao što je Pumapunktu koje ni današnjom tehnologijom ne bi mogli napraviti i drevni narodi gradili su od vulkanskog granita Moaie, kipove koji su predstavljali njihove zaštitnike i božanstva. Pod tim kipovima Jurica je zajedno s nama tražio odgovore, kao što ih je u beskraju oceana tražio Joža Horvat, kao što ih je na Himalaji tražio Stipe Božić, kao što ih je među ljudožderima tražio Željko Malnar. Kao i oni svi prije njega Jurica će vam kazati zamišljeno gledajući fotografije koje vam prezentira, kako možda nikada nećemo saznati istinu, alitu mističnu istinu čovjek mora osjetiti u srcu, svako od nas mora pronaći svoj Stakleni grad, tj. svoj razlog zbog kojeg se nalazi na ovoj planeti, upravo sad, na proputovanju do svoje zvijezde.

Publika je najbolje reagirala kada sam im pokazao fotografije Dugine planine “Rainbow mountain” u Peruu. Nalazi se na preko 5000 metara i jako je bilo teško doći do ove znamenitosti. Na tako visokim nadmorskim visinama zrak je rijedak, kuca vam srce malo jače no svi na predavanju mogli su čuti koji je “čaroban” sastojak pomogao da se krećem duplo brže i lakše.

Čaroban sastojak Jurice Galića Juke njegova je dječja radoznalost koja ga tjera više i dalje, radoznalost koja prelazi zabranjene i zamišljene horizonte, Waitapue, radoznalost koja ga čini jednim od najvećih ambasadora svoje zemlje i svog grada. Jurica Galić nije još ispunio svoj san i svoje poslanje, Jurica je čovjek koji neće stati na zamišljenoj granici koju je upravo prešao, Jurica je Iteo, vječno dijete koje se raduje svakom novom putovanju, svakom novom koraku koji će ga približiti njegovim zvijezdama. Svi mi, koji smo jučer u mraku gradske knjižnice krenuli na njegovo putovanje, osjetili smo strahopoštovanje pred tom voljom i pred tim skromnim čovjekom. Ako već njegova zemlja i grad ne prepoznaju njegovu važnost, talent i način na koji nas sve prezentira, bilo bi dobro da je prepoznamo mi koji ga volimo, pratimo i putujemo zajedno s njim. Pred našim Iteom novi su horizonti, novi su Waitapui i novi su Moai koje treba istražiti, pred kojima treba razviti hrvatsku zastavu. Splitska premijera i projekcija “Nomada” – U postojbini Klukasa, očekuje nas u Gradskoj knjižnici Marka Marulića 13. travnja od 19 sati. Ona u Vrlici bila je više nego fantastična.

Njegovu „zvizdu koju slidi“ treba poštivati i treba je pratiti sa istim dječjim ushitom jer je to zvijezda koja nas sve prati, ali kojoj samo rijetki imaju hrabrosti da se približe. Jedan od njih je Jurica Galić Juka, dijete koje nas je sve približilo zvijezdama.

Reci što misliš

Lost Password