Zločin bez kazne

No što je zbilja istina sa egzekutorima sa kojima živimo, a koji nikada poput Praljka, Prlića ili Stojića nikakve sudnice vidjeti neće?

Što se tim ljudima nalazi u glavama, kakvi ih demoni opsjedaju nakon toliko godina? Kao i koliko su važne presude u Haagu o kojima bi kao narod trebali jako dobro razmisliti, kao i o ljudima koji žive pored nas, piju kave u kafićima do nas, a nikada nikakav otrov popiti neće. Niti će ih osuditi ikakav tribunal u Haagu, već su za svoja herojstva dobili mirovine od sadašnje vlasti u RH!

Jedinice HV-a, HVO-a i Armije BiH kontrolirale su Mrkonjić Grad i sela oko njega od 10. listopada 1995. do 5. veljače 1996., nakon čega su se morale povući jer je područje Mrkonjić Grada Daytonskim sporazumom pripalo Republici Srpskoj. Od 181 civila, koliko ih je pobijeno za 117 dana hrvatske vlasti u Mrkonjić Gradu, 81 je imao više od 65 godina. Ubijeno je 46 žena. Za sve nabrojano nikada nitko nije odgovarao. U akcijama u općini Mrkonjić Grad sudjelovale su 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 126. domobranska pukovnija i 141. brigada, 1. gardijski zdrug i Izviđačko-diverzantska satnija Glavnog stožera HV-a. Porazne su to činjenice djelovanja HV-a u Bosni i Hercegovini od kojih je Mrkonjić Grad jedan od najstrašnijih primjera. Za neupućene nakon doživotne kazne za Ratka Mladića, nekadašnjeg komadanta štaba Vojske Republike Srpske, Tribunal u Haagu danas objavljuje presudu “hrvatskoj šestorki” za ratne zločine počinjene na teritoriju BiH Jadranku Prliću, predsjedniku HVO-a i predsjedniku Vlade Herceg Bosne, Slobodanu Praljku zapovjedniku Glavnog stožera HVO-a, Milivoju Petkoviću načelniku Glavnog stožera HVO-a kao i zamjeniku vrhovnog zapovjednika istog, Valentinu Ćoriću načelniku Uprave policije HVO-a te Berislavu Pušiću, optuženom za masovna hapšenja Muslimana i zlostavljanja.

“Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda”, obrazloženo je u sažetku presude. “Sudije su izvukle zaključak da su krajem 1991. godine članovi rukovodstva Herceg-Bosne i čelnici Hrvatske, među kojima i predsjednik u to vrijeme, Franjo Tuđman, ocijenili da je za “uspostavljanje hrvatskog entiteta neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritoriju za koje se tvrdilo da pripadaju Herceg-Bosni”. “U najmanju ruku od kraja oktobra 1992. godine, Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne”, navodi se u presudi. Nakon dramatičnog početka izricanja presude Slobodan Praljak je popio otrov. Najporaznija svakako činjenica za jedan narod jest da su njegovi vojnici sudjelovali u ratnim zločinima, sudjelovali u gnjusnom činu rušenja Starog mosta u Mostaru kao i da su bili saučesnici u organiziranju koncentracionih logora, jedinih u Europi nakon Drugog svjetskog rata. No najporaznija činjenica jest da će danas pojedinci odgovarati za te zločine po sustavu zapovjedne odgovornosti, a egzekutori nikada, kao i oni koji su zapovjedno sudjelovali u zločinu nad jednim gradom u lipnju 1995, konkretno Mrkonjić Gradom.

A ti ljudi žive pored nas. I uživaju mirovine koje im namjerava omogućiti sadašnja vlast u RH.

Najporaznija činjenica svakako jest za jedan narod, da su njegovi pripadnici na jedan grad ispalili preko pet tisuća granata koje su ubijale civile. Najporaznija činjenica je i da su ti isti pripadnici tog istog naroda iza granatiranja grada i nakon pješačkih borbi nad poraženom vojskom i civilizma izvršili organiziranu pljačku i odmazdu. Najporaznija je činjenica i da su te ljude zatrpali u grobnicu iz koje su kasnije ekshumirana 181 ljudska tijela od kojih su mnogi, po forenzičkim nalazima vještaka, umrli u nezamislivim mukama. Najporaznija činjenica jest i da se zločini nisu odigravali u samome gradu, već da su oni najstrašniji izvršeni po zabitim selima, na primjer selu Surjanu koje je spaljeno zajedno sa ljudima od kojih je nekolicina bila u invalidskim kolicima. Upravo ta invalidska kolica forenzičari su pronašli uz spaljena tijela u kućama.

Najporaznija činjenica za jedan narod svakako je zlokobni plan koji je vidljiv iz samih borbenih djelovanja tih dana. Stotine slučajeva uništavanja pokazuje sistematičnost onih koji su stajali iza haubica, iza topova. Na meti nisu bili samo strateški objekti, već tvornice, infrastruktura grada, naknadno je opljačkana fabrika vijaka Metalac, kombinat za preradu drva Manjača, pilana Lisina koja je spaljena. Mrkonjićanka, Mrkonjićputevi, Tekstilni kombinat Mladost, sve je to sistematski granatirano i planski uništeno. Porušeni su pritom i svi spomenici NOB-a u gradu. Granatirani su civilni objekti, škola, više od četiri tisuće obiteljskih kuća, ubijeno je tih dana više od osamdeset ljudi preko šezdeset i pet godina, od kojih je četrdeset i šet bilo žena.

Najporaznija činjenica jest da su razmjeri zločina takvi i toliki da jasno ukazuju na plansku provedbu, ne stihijsku i samim tim podliježu po svakom ratnom ili civilnom pravu odgovornoj zapovjednoj hijerarhiji. Najporaznija činjenica jest, da su zapovjednici znali što se događa čak i po obližnjim selima iz kojih je kuljao gusti, crni dim i iz kojih su se čuli jauci, krikovi umirućih.

No svakako najporaznija činjenica jest da među nama žive ti ljudi koji su tih dana u Mrkonjić Gradu izvršili te stravične zločine. Ljudi koji za te zločine nikada nisu odgovarali iako se zna točno i koje su postrojbe sudjelovale u zločinu i kakve su oznake te postrojbe nosile. Najporaznija činjenica za jedan narod jest da pripadnici tih oružanih snaga danas žive pored vas, ispijaju svoje kave u vašim kafićima, šetaju svoje pse ispred vaših dječijih vrtića u koji idu vaša djeca.

Najporaznija činjenica jest svakako da ti ljudi jednostavno moraju imati te i takve slike u svojim glavama. Slike za koje nikada nisu odgovarali. Slike izmasakriranih starica i pougljenih leševa staraca. Slike ubijenih i spaljenih civilnih kuća, škola, bolnica.

Ako mislite da ti ljudi kao monstrumi žive pored vas i zaboravili su svoje zločine za koje nikada nisu odgovarali, grdno se varate. Ništa oni nisu zaboravili. Dapače, te su im slike itekako žive i noću ih bude. Te slike koje im govore da se takvi užasi mogu dogoditi već sutra ako narodi polude na ovim prostorima, a polude u pravilu svakih pedeset godina.

Pitanje je kako će tada reagirati ti vaši susjedi koji danas mirno šetaju svoje pse kraj vaših vrtića? Hoće li vas u noći nekog novog straha pitati za nacionalnost? Svjetonazor?

Stranačku pripadnost? Mislite li zbilja da su ti ljudi u tolikoj mjeri potisnuli svoja zlodjela da su doživjeli katarzu? Da osjećaju kajanje? Zgražanje nad svojim djelima?

Najporaznija činjenica iz tih događaja jest da ti i takvi ljudi žive i dan danas mirno pored vas. Ljudi koji su u stanju prerezati vrat, invalidnoj osobi u kolicima pucati u prsa, zalijeti vam kuću benzinom i zapaliti je. Ti ljudi su oni koje srećete u pošti dok plaćate račune, ti ljudi preparkiravaju automobile na parkiralištu do vašeg, sa tim ljudima razgovarate o vremenu i ocjenama svoje djece na roditeljskim sastancima.

Najporaznija je to svakako činjenica ako malo bolje razmislite. No ona ipak najporaznija jest da se naše društvo nikada nije zapitalo koliko je važno te i takve ljude procesuirati. Ako ništa, pregledati ih stručno i psihološki.

Najporaznija činjenica jest da su ti ljudi među nama. Zašto ih institucije ne stavljaju pod nadzor, procesuiraju, kazne za takve monstruozne zločine na teritoriju druge države?

Pa vjerojatno jer drže da će im još trebati.

Reci što misliš

Lost Password