Otkrivena prva evolucijska prilagodba ronjenju na dah

Rezultati istraživanja objavljeni u časopisu Cell pokazali su da se ljudski organizam može fizički i genetički prilagoditi ronjenju na dah zahvaljujući povećanoj slezeni, za što su dokaz pripadnici malajskoga plemena Bajau, koje nazivaju i ‘morskim nomadima’, a žive blizu otoka Bornea.

Oko 60 posto vremena dnevno provode na moru, danju i noću ploveći čamcima, roneći i konzumirajući puno ribe koju sami ulove, zbog čega su dobili naziv “morski nomadi”. Žive na ručno izrađenim barkama i sve što trebaju nose sa sobom na more. Na obalu dolaze samo kako bi trgovali ribom ili popravili plovila.

Znanstvenici kažu da su se njihova tijela u tolikoj mjeri prilagodila životu na i u moru da djeca bez pomagala vide kristalno jasno do dubine od 25 metara, a nedavno provedeno istraživanje pokazalo je da imaju neuobičajeno veliku slezenu što je rezultat ronjenja na dah.

Odrasli članovi zajednice na dah mogu zaroniti i 70 metara duboko, ‘naoružani’ samo drvenom zaštitnom maskom za oči i kopljem za ulov ribe. Povećana slezena kod pripadnika plemena Bajau je prilagodba koja im omogućuje da zarone dublje od ostalih ljudi.

Znanstvenici kažu da je to prvi pokazatelj genetičke prilagodbe kod suvremenih ljudi na neke okolnosti, u ovom slučaju na slobodno ronjenje na dah koje pleme Bajau prakticira već više od 1000 godina.

“Nema puno informacija o ljudskoj slezeni kada govorimo o fiziologiji i genetici”, kaže američka znanstvenica dr. Melissa Ilardo, koja je posjetila pripadnike plemena Bajau i vodila istraživanje. “Otprije nam je poznato da Weddellov tuljan koji može zaroniti vrlo duboko, ima neproporcionalno veliku slezenu. Vjerujem da se slična prilagodba dogodila i kod ljudi, odnosno kod pripadnika plemena Bajau.”

Pod morem kao vidre

Dr. Ilardo kaže da joj je jedan pripadnik zajednice Bajau kazao kako je jednom dok je lovio ribu pod vodom ostao punih 13 minuta. Toliko vremena ‘u komadu’ pod vodom mogu provesti samo morske vidre, piše Cell.

Za vrijeme boravka u njihovu selu Jaya Bakti blizu Sulawesija dr. Ilardo je ultrazvučnim aparatom pregledala slezenu 59 pripadnika plemena, a potom rezultate usporedila s ultrazvučnom snimkom 34 pripadnika susjednog plemena.

Po povratku na Sveučilište u Copenhagenu gdje je pregledala snimke, ustanovila je da je slezena pripadnika Bajaua bila za 50 posto veća. Pojasnila je da slezena služi za razgradnju oštećenih crvenih krvnih stanica i kao spremnik krvi te se smatra jednim od središta aktivnosti retikuloendotelnog sustava (dijela imunosnog sustava).

Dr. Ilardo je ustanovila da povećana slezena plemenu Bajau priskrbljuje 10 posto više krvnih stanica nego ljudima s uobičajeno velikom slezenom. Zbog dodatne količine krvnih stanica koje prenose kisik po krvotoku pripadnici plemena Bajau mogu ostati dulje pod vodom.

Proučavajući genome Bajaua i dvaju drugih lokalnih zajednica, znanstvenica je kod prvih izolirala češću prisutnost gena PDE10A koji sudjeluje u proizvodnji tiroidnih hormona (hormona štitne žlijezde), a povezuju se i s veličinom slezene.

U pokusima na miševima pokazalo se da “PDE10A regulira tiroidne hormone koji kontroliraju veličinu slezene, što znači da se kod pripadnika plemena Bajau slezena povećala zbog dugog i čestog ronjenja na velikim dubinama”, pokazala je studija.

Dr. Ilardo kaže da je potrebno provesti dodatna istraživanja kako bi se shvatilo na koji način hormoni štitne žlijezde utječu na veličinu ljudske slezene. “Sve što smo doznali ukazuje na to u koliko nam je mjeri važno i vrijedno urođeničko stanovništvo koje živi u ekstremnim životnim uvjetima u svim dijelovima svijeta”, smatra suautor studije Eske Willerslev, profesor na Sveučilištu u Copenhagenu.

Istraživanje američke znanstvenice u budućnosti bi moglo pomoći znanstvenicima da shvate na koji način organizam reagira na akutnu hipoksiju, odnosno gubitak kisika u raznim situacijama, bilo da je riječ o ronjenju na dah, uspinjanju na velike visine ili o operativnim zahvatima i bolestima pluća.

Reci što misliš

Lost Password