There is a light that never goes out

Hajduk protiv Mordora

Danas nema najave utakmice, jer današnja utakmica je, kao i sve koje u prvoj ligi odigra Hajdukov gost na rođendanskoj proslavi ovog zimskog poslijepodneva zapravo nož u srce svakog pravog ljubitelja sporta.

Danas nekoliko rečenica, ili možda malo više njih o trenutnom stanju na frontu kojeg su prije već puno godina otvorili oni kojima je dosta uzurpacije hrvatskog sporta, posebno nogometa od strane onih koji bi od sporta, ali i svakog javnog djelovanja trebali biti daleko.

O stanju duha svih uključenih u toj donkihotovskoj borbi naizgled osuđenoj na propast.

Za početak, spomenimo da je ovih dana odrađen još jedan od „malog milijuna“ poslova između dva zagrebačka kluba, sasvim slučajno, uvod u taj „idimidođimi“ posao je bila navodna zainteresiranost Hajduka za dotičnog igrača.

Prestali smo brojati, ostaje nam samo zabilježiti crticu na zidu, kao osuđenici na doživotne robije koji ih bilježe iako zapravo i nemaju što više brojati.

Hajdukovo vodstvo je, sad je to više nego jasno, grdno pogriješilo kad je ušlo u dijalog s vladarima hrvatskog nogometnog Mordora, pokazalo se (opet po tko zna koji put) da se političarima i njihovim privjescima ne može vjerovati, jer spremni su lagati, varati i maltretirati građane samo za svoju korist ili neku agendu koju treba progurati.

One koji su na to upozoravali unaprijed, one najžešće i najvjernije navijače Hajduka koji su odavno progledali i shvatili u čemu je kvaka, opet se diskreditiralo, ovaj put čak i iz kluba, a rezultat je jasan.

Iz ovog malog rezimea je jasno da je i Hajduk sam po sebi daleko od idealnog, baš kao što su daleko od idealnih sami navijači Hajduka, ali su za hrvatski nogometni Mordor, i zapravo ne samo za nogometni – vrhunac demokracije, transparentnosti i apsolutna su avangarda u ovom društvu koje tone u amoral, korupciju i nakaradu od demokratskog sustava.

Zato što je to nekome odgovaralo, jer je trebalo pacificirati najžešće Hajdukove navijače, ponešto je omekšao nastup mordorskih čarobnjaka, trolova i goblina prema njima, ali onog trenutka kad je zadnji umjetni papirić koji je slagao kockice na istoku Poljuda sredinom listopada otpuhala bura, stvari su se vratile na staro.

I bez obzira što sam Hajduk i oni koji ga vode ne bi smjeli biti lišeni kritika, danas, u rođendanskom duhu, o njima neću pisati, jer najozbiljnije stojim pri tvrdnji da bi ovo naše tužno društvo izgledalo za nekoliko kopalja bolje nego izgleda kad bi bili barem na razini tog Hajduka.

Ali neće ići, gospodo.

Jer onima koji odlučuju u ovoj zemlji to ne odgovara, dapače, uvjerili su i veliku većinu građanstva, koji je odavno sveden na puki puk da to ne štima, jer – nema rezultata.

Oh, da, rezultati – kako im je milo kititi se rezultatima. Koje Hajduk, kao nema. To što se kite rezultatima koji to nisu, dok se u isto doba kuća raspada, smeće se gomila, dugovi rastu, plaće se ne isplaćuju, mirovina za koju godinu neće biti, a kako stoje, neće biti ni građana, tj. puka, to je zapravo nevažno.

Oni koji na to upozoravaju se etiketiraju, huška se i njih jedne na druge, pa su uz navijače, koji su definitivno neprijatelj broj jedan u državi, etiketirani i novinari koji o svemu tome izvještavaju, a najdraže mi je od svega što se malo tko mrzi kao prosječan navijač i prosječan novinar međusobno.

Meni kao novinaru, ili polunovinaru ostaje samo konstatirati da Hajdukovi navijači uz sve teškoće koje im priređuje sustav pokazuju nevjerojatnu žilavost, pa skupljaju novac za otkup dionica kao da su Švicarci, grade parkove za vječnost načinom na kojem bi im pozavidjeli i najdemokratskiji sustavi, odrađuju akcije učlanjivanja s toliko srca i žara da se čak i oni koji su prošli puno toga u tom svijetu ponekad frapiraju koliko tu upornosti ima.

Ovdje, pred kraj ovog teksta koji bi trebao biti slavljenički, rođendanski – moram spomenuti zadnji događaj u Varaždinu od prošlog tjedna, gdje se nema što dodati na tekst kolege Radaljca koji je isti napisao nakon što je bio na par metara od mjesta gdje se događalo, za razliku od svih onih koji su prenijeli policijska priopćenja, ali spominjem jer smo kolega i ja prisustvovali na obje ovogodišnje varaždinske utakmice.

Prva, odigrana koji mjesec prije „gostovanja“ hrvatske reprezentacije na Poljudu prošla je gotovo pa u skandinavskim uvjetima. Navijači su ušli na vrijeme, nikakvih tenzija nije bilo, a samo nekoliko mjeseci kasnije potpuno druga slika.

Dojam je da se stvari zaoštravaju, iz Mordora su uvjereni u svoju pobjedu, ne shvaćajući da ideju nikad nitko nije pobijedio.

Jer rezultat je trend, a ideal je vječan.

I zato je važno danas biti na Poljudu i čestitati mladom splitskom starcu rođendan.

Baš kao što je važno nikad ne odustati od ideala, navijati za njih i pisati o njima.

Navijati. Boriti se. Nikad ne odustati. Pisati.

Komentiraj