Najava utakmice i nešto više

Kome zvona zvone?

Ovih dana ostali smo, baš kao i Hajduk, u Zagrebu, i dane sam proveo osluškujući dojmove navijača, kolega, Hajdukovaca i onih drugih s kojima sam se susreo.

Zajednički je zaključak – nije dobro. Nema mira u Hajduku, i više se ni ne sjećam kad ga je bilo. Sa strane onih kojima bijela boja nije virus u krvi je opće čuđenje, njima je pogled na tablicu – ok, i ne razumiju oko čega se diže halabuka i zašto smo svi mi skupa dolje toliko uzbuđeni.

Ti razgovori su uglavnom završavani mojim jednostavnim – ne razumiješ ti to.

A nije to stvar mentaliteta, nije ni naše ludosti, samo je stvar pažljivijeg promatranja i brige za stanje u klubu, jer i meni je recimo riječka trenutna pozicija potpuno logična i ne vidim razloga za paniku na Rujevici, a onima kojima ta malo drugačija bijela boja ide kroz vene će se vjerojatno kosa dignuti na tu konstataciju.

Činjenica je da Hajduk na gostovanjima igra loše, zapravo cijelu sezonu. Osim utakmice u Varaždinu, sve drugo je za zaborav i nikakvo uljepšavanje tu nije potrebno niti će promijeniti na stvari.

Kod kuće izgleda puno bolje, goropadnije i rezultat je savršen, ali baš savršen, svatko tko tvrdi drugačije ne razumije neke stvari.

I sad dolazimo do ključnih problema, o kojima sam već toliko puta pisao da sam umoran. Posebno sam umoran jer u svakom razgovoru, ili gotovo svakom razgovoru kojeg vodim s viđenijim ili manje viđenim Hajdukovcima osjećam u zraku, a često i čujem pitanje čiji si ti i za koga si ti

A konstantno zagovaram samo jednu stvar. Uređen i transparentan sustav, u kojem se zna tko za što odgovara i tko o čemu odlučuje.

Shodno tome, na užas onih koji znaju da imam ogromne sumnje u Burićev kapacitet da ovu momčad Hajduka unaprijedi i digne na višu razinu, odgovorno tvrdim da smjena Burića nije ono što treba Hajduku u ovom trenutku.

U ovom trenutku, Hajduku treba ekipa, tim ljudi koji će odlučiti u kojem smjeru će ići razvoj Hajdukove momčadi, akademije, kako će se igrati, te plan koji će igrač kada i kako ući u prvu momčad.

Treba Hajduku i čvrsta odluka oko rezultatskih ciljeva, jer ako sam u ičemu suglasan sa zagrebačkim novinarima, to je činjenica da Hajduk ne može biti prvak.

Ali isto tako, mislim da će Hajduk, s obzirom na stanje njegovih konkurenata za drugo mjesto, morati napraviti užasno puno gluposti da mu to drugo mjesto izmakne.

Netko te odluke mora donijeti, a za sad smo čuli samo taj rezultatski, bez objašnjenja kako do njega doći, jer dojam je da je trenutno baš sve podređeno tom jednom cilju.

Tek kad se posloži ta stručna piramida kako treba, kad se jasno zacrta tko za što odgovara, tko koga imenuje, tko je zadužen za kadroviranje trenerskog tima, tko za igrački roster, tek tada možemo razgovarati o tome tko će biti trener Hajduka, bio to Burić, Tudor, Oreščanin, Kek ili Klopp.

Jer ako klub nema jasnu viziju kako želi igrati, koje igrače želi staviti u izlog, a koje zadržati kao nositelje određeno vrijeme, onda je najmanje važno tko je trener.

Tu viziju netko mora imati, i mora stati iza svoje odluke. Trenutni sportski direktor ničim nas nije uvjerio da je to sposoban, a u ovom trenutku potpuno je nevažno je li mu to uopće bilo omogućeno, jer ako nije, onda je pitanje zašto uopće pristaje ostati na mjestu na kojem je najodgovorniji za rezultate, a nema moć odlučivanja.

Treba krenuti od vrha, a onda urediti vodstvo svlačionice i samu svlačionicu.

Danas nad glavom Damira Burića ne smije biti mač, nego danas Hajduk mora odlučiti što i kako dalje, jer dosadašnje iskustvo nas uči da su smjene samo radi smjena kratkotrajnog učinka i na koncu u široj slici ništa ne donose.

Osim ako nisu dio planirane (i transparentne, strašno je to važno za Hajduk kakav mora biti) strategije.

Komentiraj