Povijest se ponavlja

(Ne)običan slučaj Tonija Teklića

Situacija u kojoj se Hajduk nalazi neodoljivo podsjeća na onu od prije točno dvije godine.

Početak je studenog, godina je sedamnaesta ovog stoljeća, Hajdukov trener je Joan Carillo. Katalonski trener je u sezonu s momčadi ušao vrhunski, igra je bila po guštu navijača, prolazile su se europske prepreke, a u domaćem prvenstvu je sve izgledalo više – manje odlično.

Sjećate se vjerojatno još uvijek one utakmice u Zaprešiću, kad je Hajduk odigrao, po mišljenju mnogih i najbolje poluvrijeme u zadnjih desetak godina, izgledalo je to baš odlično, a nakon 45 minuta bilo je samo 2-0 za Hajduk, iako je moglo biti i 5-0.

Prosuo je to Hajduk u drugom poluvremenu, ali nastavilo se dalje, i da pored mračne šume maksimirske nije ozlijeđen Marko Futacs, tko zna gdje bi priča okončala.

Zaustavi se vjetre, pita bi te nešto…

Okončala je nakon ispadanja od Evertona, kada je počela mračna jesen na Poljudu, pa se preispitivalo sve i svašta.

I previše stranaca i upitnici može li Hajduka voditi Španjolac kojeg igrači ne razumiju, i upitnici oko razvoja mladih igrača, pa su se u medijima pred utakmicu s Rudešom, koja se igrala četvrtog dana mjeseca studenog pojavili napisi kako je ta utakmica za Carilla – biti ili ne biti.

Znali su to i igrači, a trener, odrastao u Kataloniji, u jednom sasvim drugačijem svijetu što se poimanja sporta tiče, nije uopće shvaćao što se oko njega događa.

Pa je u poluvremenu, kad je valjda vidio da mu momčad na terenu radi neke čudne stvari koje im on uopće nije rekao da rade, u vatru ubacio mladog Tonija Teklića. Druga prvenstvena utakmica te sezone je to bila mladom i plemenitom ofanzivnom veznjaku Hajduka.

Nije to bio plan Joana Carilla, pazio je on s ubacivanjem mladih igrača, ali u tom trenutku je napravio ono što je mislio da svi traže od njega.

Carillo je nakon te utakmice otišao, svjedoci kojima vjerujemo kažu da je to jedan od rijetkih koji je na rastanku s Hajdukom – plakao. Iskreno je čovjek bio tužan jer je bio uvjeren da to sve skupa može biti kako treba i da on ima znanja za popraviti stvar.

Naivni Katalonac je mislio da je popravljanje stvari i sportska logika ono što je najvažnije na Poljudu.

Dvije godine i šest dana kasnije, Hajduk igra utakmicu protiv Osijeka na Poljudu. U sezonu se ušlo grozno, ali dolaskom novog trenera Damira Burića rezultati su se podigli na zadovoljavajuću razinu.

Ima grintavaca kojima se ne sviđa kako Hajduk igra, ima i onih koji misle da dugoročno ta igra neće donositi rezultate, a vjerojatno nikad nećemo saznati jesu li u pravu.

Naime, informirani mediji već znaju kako je ova utakmica biti ili ne biti za trenera Burića.

Znaju to i igrači, koji sigurno čitaju napise po medijima. Damir Burić, za razliku od tužnog Joana dobro zna gdje je, i zna da će biti onako kako igrači odigraju.

Zna da i podrška koju je dobio od kluba prije nekoliko dana i nije prava podrška, jer podrška bi bila da je u priopćenju pisalo otprilike – ne tražimo novog trenera, Damir Burić je naše dugoročno rješenje i može izgubit još pet utakmica u nizu, neće dobiti otkaz.

Što je bilo s junakom našeg naslova, gdje je u protekle dvije godine bio plemeniti mladi veznjak Tonio Teklić, i zašto je baš on odabran za junaka ove priče?

Pa stvar je jednostavna – bez obzira što su se svi treneri kleli u njegovu plemenitost i talent, odlaskom Joana Carilla te sezone više nije zaigrao za prvu momčad.

Prošle sezone – četiri puta se pojavio na terenu kao član prve momčadi.

Ove godine, za njega je krenulo odlično, trener koji ga je vodio u drugoj momčadi smatrao je da je ovo njegova sezona, i već u prvoj utakmici priprema je pokazao koliko želje i znanja ima kod njega, a onda se prvo dogodila nesretna upala slijepog crijeva, pa se dogodila Gzira, i plan je propao.

Novi trener ga je nekoliko puta do sada ubacio u igru, donio je Tonio bod na Rujevici krasnim udarcem, ali ukupno je u devet nastupa skupio 182 minute igre.

Možda još uvijek nije jasno zašto smo se njegovog slučaja danas uhvatili, pa eto i objašnjenja.

Neobičan, odnosno za Hajduk sasvim običan slučaj neplanskog rada s mladim igračima je paradigma sportskog neuspjeha kluba kojeg toliko volimo.

Ne bi nas iznenadilo da trener Burić u nedjelju posegne za (još uvijek) mladim i plemenitim veznjakom, u nadi da će on svoje odraditi najbolje što zna, jer iskusni igrači u situaciji kad znaju da trener nije siguran na klupi često znaju previše razmišljati o široj slici pa se dogode utakmice kao ona protiv Rudeša od prije dvije godine i nekoliko dana.

Nama, kao navijačima Hajduka i nekome tko sve to skupa gleda već godinama ostaje samo nada da ćemo za dvije godine Tonija Teklića gledati kao standardnog prvotimca, koji će svojim potezima donositi bodove koji će klubu donositi titule.

Jer bez obzira što je za uspjeh igrača najodgovorniji on sam, klub mladim igračima mora pomoći, umjesto da im otežava razvoj.

Prije nekoliko mjeseci smo napisali da smo zabrinuti za Vuškovića, spomenuli smo i Teklića, o Sahitiju i ostalim mladim igračima koji su pokazali da imaju određeni potencijal nismo ni počeli.

Situacija je takva da u drugoj momčadi i juniorima odrastaju mladići koji bi za godinu ili dvije, a neki možda već i ove zime trebali biti ono što je Darko Nejašmić sada – nezamjenjivi nosioci igre prve momčadi.

A u redu čekanja imamo igrača koji je prije dvije godine ubačen u vatru, ali prigodu još nije dobio.

Za kraj – pogledajte što je na tu temu rekao Damir Burić na današnjoj press konferenciji. Napomenimo da je neposredno pred početak današnje konferencije za medije objavljeno kako je mladi vratar Marin Ljubić potpisao produženje ugovora s Hajdukom do 2022, čime je barem jedan problem stavljen ad acta nakon što se zakompliciralo s Josipom Posavecom,

Komentiraj