Urednički komentar

Nije politika nego klijentelizam to što ubija Hajduk

Potres, preokret, svađe, klevete, podmetanja, laži, izdaja; to su riječi koje odjekuju ovih dana s Poljuda, a ja se pitam kako je uopće moguće da postoje ljudi koji smatraju da je to dobro za Hajduk.

Ovo nije komentar o Gojunu ni o Bjelanoviću, ovo nije komentar ni o Brbiću ni Oreščaninu, ovo je komentar u kojem ću se kroz svoj tok misli, a nakon što sam se i fizički udaljio od svih događanja na Poljudu, pokušati obračunati sam sa sobom i svojim uvjerenjima da je moguće napraviti nešto čisto i pošteno u ovoj našoj tužnoj stvarnosti, u kojoj ljudi izdaju i najosnovnija načela za sitne interese i bijedne sinekure.

Hajduk je velik, svaki ulazak u tu instituciju ljudima koji su zaraženi neizlječivim virusom Hajduka je prava mala svečanost i osjećam se počašćeno što prirodom svojeg posla imam ponekad pravo ući u te prostorije.

Moja je to zabluda, ipak, jer većini, i da, odgovorno to pišem – većini ljudi koji rade u tom klubu Hajduk je samo poligon za ispunjavanje osobnih ciljeva, pasus u životopisu ili sitnu, a ponekad i krupnu zaradu.

Nadao sam se da će se to protekom vremena promijeniti, ali u okruženju u kojem živimo, u kojem je svrstavanje na određenu stranu jednostavno način života, to je, izgleda, nemoguće.

Ljudi za koje bih se zakleo da im je dobrobit kluba na prvom mjestu onog trenutka kada se nešto ne odvija po njihovim planovima, okrenu leđa klubu, proglašavaju ga prćijom, cirkusom, a one s kojima nisu suglasni oko određene odluke proglašavaju kriminalcima, izdajnicima, neznalicama ili mamićevcima.

Ponavljam, ne pišem ovdje ni o Gojunu ni o Bjelanoviću, jer smatram da su i jedan i drugi u istom problemu – ako nisu u stanju preći preko svojeg ega i prihvatiti suradnju za dobrobit kluba, onda ni jednom ni drugom nije mjesto u klubu. Isto mislim za bilo kojeg djelatnika kluba i isto mislim za svakoga tko će napisati najobičniji komentar o klubu na društvenim mrežama ili u nekom mediju sa ciljem da napadom na druge postignu bolju poziciju za sebe ili nekog svog.

Ubit ćete (ćemo?) svaki smisao borbe za pošteni i veliki Hajduk svojim sveznanjem, koje je ništa drugo doli neznanje, jer samo potpuna neznalica misli da sve zna.

Transparentnost i nepostojanje osobnih interesa, a prije svega gašenje svakog ega je jedini način na koji Hajduk može biti ono što su članovi sanjali od trenutka kad su se počeli boriti za pošteni i narodni Hajduk.

A možda sam naivan i tu.

Možda postoje i među njima (tj. nama u ovom slučaju) oni kojima je taj model samo poligon za zadovoljavanje svojih želja da utječu na ono što se događa u klubu, pa bi malo kadrovirali, malo savjetovali, a malo i prijetili.

U isto doba, kako je već netko napisao – sakupljanje novca za otkup dionica ne ide na zadovoljavajući način, sve se svelo na par tisuća luđaka koji otkidaju od usta kako bi osigurali članski model kao konstantu.

Dame i gospodo u i oko kluba, prisjetite se da ste dio ideje koja nas prati od rođenja pa do smrti, ljudi se pokapaju uz Hajdukove pjesme i ljesove im se prekriva šalovima i zastavama s grbom Hajduka, i ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga nemate pravo rastakati to samo zato što smatrate da je vaš put jedini ispravan i što smatrate da je samo vaše rješenje dobro.

A možda sam ja samo naivan.

Jer sve to što bih ja htio jednostavno ne može uspjeti u stvarnosti u kojoj je netko zbog jedne večere ili plaće od nekoliko tisuća kuna spreman izdati ideale zbog kojih su ljudi riskirali svoje živote.

Komentiraj