urednički komentar ponedjeljkom

Nogomet vrijedan čekanja

Nakon vrhunske predstave koju smo vidjeli jučer na Poljudu analiziramo viđeno i usuđujemo se nadati da ćemo se morati naviknuti na to da u Hrvatskoj ima prvoligaškog nogometa nakon svega što su mu učinili.

O odnosu Splita i Hajduka napisane su knjige, snimane serije, milijun članaka i eseja posvećeno je tom odnosu koji je toliko nerazumljiv većini neutralnih promatrača, da je čovjek često u situaciji da objašnjavajući to sve skupa ostane neshvaćen i pospremljen u neku ladicu „ne slušati ga, nije normalan“.

I doista, kako nekome tko prati nogomet tek onako, kao zabavu, objasniti činjenicu da je Hajduk šesti na tablici, da za vodećim u nedjeljno jutro zaostaje 25 bodova, da je narativ u medijima već godinama takav da se čovjeku čini da je klub pred raspadom, da Hajduk nema ni momčad ni igru, a onda samo zbog par tjedana naznake napretka, zbog činjenice da je Hajduku za koji dan rođendan, na tribine Poljuda dođe toliko ljudi koliko je jučer došlo.

Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL

A došlo je otprilike pet ili šest puta više nego na sve ostale utakmice HNL-a ovog vikenda. Sve utakmice zajedno, da ne bude zabune. Uključujući i stadion one momčadi koja bježi Hajduku tih 25, odnosno od sinoć opet 22 boda.

Nisam nikad spadao u one mitomane koji broje gledatelje, ali moram priznati da sam jučer, kad je na (novom) semaforu izašao podatak da su brojači izbrojali 17 tisuća i još tristotinjak gledatelja ostao poprilično iznenađen.

Naime, nakon četrdeset godina staža na Poljudu, rijetko pogriješim u procjeni, a u razgovoru s drugim kolegama došli smo do zaključka da je negdje zapelo u brojanju, jer bilo je tu barem 20 tisuća ljudi. Na koncu, uvijek treba napomenuti da brojači za početak uopće ne broje lože na zapadu stadiona, ali na koncu nije to ni previše važno.

Ono što mi je važno jest da treba pohvaliti navijače, koji su jučer zaslužili svaku pohvalu. Stali su iza momčadi onako kako treba, niti jedna baklja nije upala u teren, koreografija posvećena Špaci Poklepoviću je bila predivna, usprkos vjetru koji je zapuhao baš prije samog početka utakmice i u samo tih nekoliko minuta skoro uništio trud desetaka djevojaka i momaka koji su to sve skupa tjednima pripremali.

A sad ono najvažnije. Hajduk igra nogomet. Hajduk igra dobar nogomet. Jednostavan, s puno trke i momčadski. Trener Oreščanin inzistira na momčadi i ne želi pričati o pojedincima, ali ja moram istaknuti jednog po jednog.

Posavec je vratar koji će tek za mjesec dana napuniti dvadeset i dvije godine, a ima samopouzdanja koliko nemaju neki njegovi puno stariji kolege. Spasio je kad je trebalo, u igri nogom je sve sigurniji, a to je nešto što je jako važno u igri koju traži ovaj stožer Hajduka.

O Franu Tudoru mogu samo reći svoje mišljenje – jučer je bio najbolji igrač Hajduka. Bez greške, rastrčan, borben, a trenutak kada pada preko reklame jer je spašavao jednu loptu koja uopće nije bila toliko važna je bio taj kada je zaradio i ovacije istoka.

O mladima Bradariću, Nejašmiću i Palaversi, toj trojici dragulja Hajdukove škole ne treba ni trošiti riječi, osim spomenuti da su to momci koji nisu još niti započeli ozbiljno nogometnu karijeru, a izgledaju kao trio iskusnih prekaljenih igrača koji znaju i usporiti igru kad situacija to zahtijeva.

Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL

O Kaliku sam već u analizi priprema u Turskoj napisao da ga vidim tu gdje je sad, njegov napredak je nevjerojatan, a od Tahiraja nitko nije očekivao da će tako brzo upasti u momčad i tako dobro se uklopiti u momčad već nakon dvije utakmice.

Jairo nikako da postigne gol, ali akcija za drugi gol je „njegova“, baš kao što je pola gola u Osijeku njegova zasluga. Kad mu se otvori gol, bit će problem zadržati ga na Poljudu, a rasprava je li on krilo ili napadač će pasti u drugi plan.

Mijo Caktaš zaslužuje malo podrobniju analizu, ali ja ću samo reći da je šteta što ga trener Oreščanin nije vodio od početka. Ovaj Mijo nije na razini onog kojemu smo se svi skupa veselili kad je došao prošle zime, nego je puno bolji i zreliji.

Za kraj sam ostavio stopere – Ismajlija koji je bio odličan i Lopeza koji je imao neke svoje crne rupe, ali je s druge strane poslao onu loptu Jairu nakon koje je pao drugi gol. Nije im lako, ova igra zahtijeva od njih puno više nego su navikli, ali treba reći da je Lokomotiva možda i najozbiljnija momčad u ligi, odmah iza Dinama.

Dopustiti im samo dvije prave prigode u cijeloj utakmici je i više nego dobar uspjeh, a ono gdje stoperi moraju napredovati jest sudjelovanje u izgradnji igre, a to će zahtijevati još puno rada, uigravanja i mijenjanja navika. A možda se do kraja prijelaznog roka nešto i promijeni.

Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL

Ulazak Hamze je donio promjenu ritma, drugačiji je to igrač od Palaverse, ali njegov ulazak je donio povećanje trke, što je obično to što se traži kad se mijenja „osmica“, jer je to pozicija koja se najviše troši na terenu.

Ulazak Gyurcsa je bio logičan potez, tražio se prostor za njegov bijeg, računalo se da će se otvoriti nakon što Lokomotiva preuzme potpuni rizik, ali nije se dogodilo. Mladi Delić je imao čudnu reakciju, ušao je naizgled nezainteresirano, što je nedopustivo za mladog igrača, koji svojih desetak minuta u ovakvoj utakmici ima iskoristiti za oranje po terenu, a ne indolentne ulaske u startove.

Stožer Hajduka smo predstavili kroz intervjue zadnjih tjedana, spomenuti ću samo da mi je drago što vidim da se drže onog što kažu. Nema euforije, a mali specijali poput dva kornera iz kojih je Hajduk imao dvije čiste situacije za gol, a iz jedne je na koncu i pao gol, vesele svakog navijača Hajduka.

Za pet dana se ide na Rujevicu, bez euforije, jer kako nam je i rekao trener u neformalnom razgovoru jučer, cilj je samo odigrati svoju utakmicu.

Hajduk napokon ide u Rijeku bez straha, to je ono što posebno veseli.

Komentiraj