urednički komentar ponedjeljkom

Poštovati instituciju predsjednika je nužnost, posebno kad ste predsjednik

Kada čovjek pomisli to je to, ne može gore od ovoga, ljudi u Hajduku dodaju gas i dokažu da uvijek može gore. Mislite da ne može gore od ovog? Može.

Prošlog tjedna sam secirao rad ključnih Hajdukovih poluga, a od tada je već završio Hajdukov europski put, sustav je u klubu još jednom zakazao, a ono što je ključno, kreće se opet ispočetka, bez jasnog plana i programa.

Napisao sam prije sedam dana da je predsjednik Brbić odradio šlampav posao u zaštiti kluba od HNS-a, te da je pokušao zaštititi sustav u klubu micanjem onih koji su pokušali iskočiti iz njega. Vrlo dobronamjerno sam to napisao, jer doista mislim da je Krešimir Gojun, uz sve svoje kvalitete jednostavno izlazio iz djelokruga svojih ovlasti, ne ulazeći u način i formalni razlog odlaska.

Učinio je to i Siniša Oreščanin onim priopćenjem, a njemu sam napisao da se za svoj mir mora izboriti radom kroz sustav. U svemu tome dogodila mu se Gzira United, koja je lijepi broj navijača Hajduka poslala prema kardiologiji i psihijatriji, i Oreščanin je postao bivši.

Do your job!

A onda se dogodio – Hajduk.

Novinari su već tjednima znali kako će Oreščanina zamijeniti Damir Burić. Da se razumijemo, Damir Burić bi, da se ovog novinara pitalo, bio trenerom Hajduka zadnje tri godine, ne zato što sam mišljenja da je on genijalac, nego što smatram da bi Hajduk s njim na čelu imao barem jednako dobre rezultate kao što ih je imao od njegovog odlaska prije tri godine, kao što ih je imao sa svim dosadašnjim trenerima, a prošao bi puno jeftinije.

Negdje sad, ili prije šest mjeseci, ili za šest mjeseci, bilo bi vrijeme da trener druge momčadi zamijeni Burića, da on ode prema funkciji sportskog direktora, u međuvremenu se dobro upoznavši sa stanjem u cijelom sportskom segmentu kluba, i Hajduk bi bio normalan i stabilan klub.

Naravno, to je samo moja utopijska projekcija, Hajduk je u stvarnosti promijenio pet trenera u međuvremenu, gotovo svima isplativši lijepe otpremnine, svaki od njih je mijenjao sustave, rotirao igrače, i Hajduk je svakih otprilike pola godine bio na novom početku.

Predsjednik Marin Brbić je imao moju punu podršku kada je udario šakom o stol i nakon priopćenja Našeg Hajduka i Torcide koje ga je očito zapeklo na osobnoj razini zatražio mir i poštivanje sustava i hijerarhije, rekavši da on odgovara Nadzornom odboru.

Ta podrška je trajala nekoliko minuta, do onog trenutka kada je rekao da će otići čim osjeti da nema podršku Torcide, spominjao je sms-ove, a nakon toga i krpe i rakete na sjeveru. Isto tako, kad je gradonačelnik Krstulović Opara sudjelovao u pregovorima oko HNS-a i Ultra festivala, nije spominjao hijerarhiju, sustav i statut.

Provjerio sam, u statutu kluba se ne spominje da se predsjednika smjenjuje Torcidinim sms-ovima ili krpama na sjeveru. Provjerio sam i status predstavnika vlasnika, doista, mogu djelovati samo kroz skupštinu i Nadzorni odbor.

A onda dolazimo do ključnog momenta, koji sam već spomenuo. Cijeli grad je znao da će Damir Burić naslijediti Sinišu Oreščanina. Znao je to i Siniša Oreščanin, znali su to i igrači Hajduka, a dojam je da je znao i Damir Burić.

Po hijerarhiji, trenera bira sportski direktor kluba.

Provjerio sam, jer eto, bavljenje činjenicama spada u moj djelokrug posla, koncem studenog prošle godine, kada smo u Beskrajnom danu HNK Hajduk imali još jedno predstavljanje trenera, kada su uz Oreščanina sjedili Jasmin Huljaj i Saša Bjelanović, pitao sam sportskog direktora je li svjestan da je ovo zapravo njegova zadnja šansa i da je jedino logično da ukoliko se pokaže da ni Siniša Oreščanin nije dugoročno rješenje, da on jednostavno mora dati ostavku.

On je poprilično izbjegao odgovoriti na to pitanje, ali definitivno je jasno kako Saša Bjelanović više nema apsolutno nikakav dokaz da je sposoban odabrati dugoročno rješenje za klupu Hajduka, što bi mu trebao biti osnovni posao – dugoročna sportska politika kluba.

Sad bi se dalo raspravljati o tome koliko uopće sustav u klubu funkcionira i postaviti pitanje bira li sportski direktor uopće trenera?

Dojam je da je Vulić bio nekakvo vatrogasno rješenje, u svim onim preokretima oko dolaska Tudora, koji je htio na Bjelanovićevo mjesto sa sobom dovesti Marija Stanića, Zoran Vulić je pronađen kao zec iz šešira koji je iznenadio sve.

Dojam je i da je izbor Siniše Oreščanina bio labuđi pjev bivšeg NO i izbor Krešimira Gojuna, a definitivno je dojam da je Damir Burić izbor Marina Brbića.

Pa je onda nakon svega upitna sposobnost sportskog direktora da kreira sportsku politiku. Ili zapravo uopće nije.

Hajduku nužno treba sinergija i „veslanje u istom čamcu“. U tom dijelu sam izrazito suglasan s Marinom Brbićem. Ono što je sporno je činjenica da čamac nema jasno određene veslače, a zapovjednik istog, što bi on morao biti, ne vesla u jasnom smjeru.

Njegova je dužnost zainteresirati, motivirati, pa ako treba i natjerati sve one koji se u čamcu nalaze ili bi se htjeli nalaziti da veslaju svom snagom i u istom smjeru, skladnih zaveslaja.

Problem je što je Marin Brbić malo koga uvjerio da je za to sposoban. Problem je što je on taj koji je možda najviše naštetio instituciji predsjednika pričom o krpama na sjeveru koje ga mogu smijeniti, kao da se upire dokazati da ulica, a ne tamo neki nadzorni odbor određuje tko će voditi klub.

Problem je kad on, s pozicije predsjednika Hajduka usred press salona ulazi u osobna razračunavanja s novinarima koji ne pišu onako kako on želi.

I to, gle čuda, ne s onima koji već godinama pljuju po klubu i načinu upravljanja klubom, već prema onima koji konstruktivno propituju lutanja u sportskoj politici kluba.

Riječ dvije i o utakmici s Istrom i izboru Damira Burića. Utakmica je bila poprilično loša, ali se pobijedilo. Da je ušla ona šansa gostiju pred kraj utakmice, tko zna kakvo bi stanje bilo danas na Poljudu. To je sport, da nije ušla ona nemoguća lopta u zadnjim sekundama utakmice u četvrtak, vjerojatno bi se još čekao kiks Siniše Oreščanina da dođe Damir Burić.

U idealnom svijetu, onom mojem utopijskom koji očito postoji samo u glavama nas zaljubljenika u Hajduk, Damir Burić bi sa sportskim direktorom, voditeljem Kaliterne i trenerom druge momčadi sjeo, imao niz sastanaka, odlučili bi se svi zajedno kojim sustavom Hajduk planira igrati u narednih nekoliko godina, treneri u mlađim kategorijama bi dobili svoje upute, sportski direktor bi znao gdje mu nedostaje igrača za taj određeni sustav, a gdje ih možda ima i viška, svi bi imali svoje sugestije, i to znanje bi iznjedrilo najbolje rješenje za sportsku politiku Hajduka.

Burić je u prvoj utakmici postavio očekivani sustav, uzmimo da nije imao vremena razmišljati o svemu ovome, bilo mu je najvažnije uzeti tri boda, prije no preuzme uzde i odradi ono što bi u uređenom sustavu morao uraditi.

Ja doista smatram da u klubu ima još dovoljno trenera koji itekako razumiju nogomet i koji su svjesni kako se gradi sportski sustav, jer to je na koncu najvažnije. Za odraditi to, treba zatomiti ega, sjesti zajedno i veslati u istom smjeru, a to je jedan dio na kojemu se najčešće padalo u prošlosti.

Odgovornost je Uprave da to osigura.

Komentiraj