dvojac bez kormilara

Reportaža iz Slovenije: Hajduk između terena i skupština

Momčad Hajduka je dva tjedna na mariborskom Pohorju, a nekako baš nakon što su otputovali, krenuli su događaji na Poljudu koji su zasjenili ono što bi trebalo biti ključno u jednom nogometnom klubu, otišli smo u srijedu prema Sloveniji provjeriti kakvo je stanje u ljetnoj bazi Hajduka.

Na put smo krenuli u srijedu ujutro, taman nekih dvanaest sati nakon što su se na isti put odlučili Marin Brbić i Lukša Jakobušić, vijesti s kojima smo putovali prema Mariboru su kazivale da su prvi ljudi kluba došli dati podršku treneru, a u svjetlu priopćenja koje je sam trener potpisao dva dana ranije, bilo je novinarski jasno da treba na licu mjesta to i provjeriti.

Na put smo krenuli ekipirani i mi, pa će vam ova reportaža biti malo drugačija, ovaj dio koji čitate ovako u kurzivu potpisuje Goran Antonijević, a dio teksta koji ćete čitati boldanim slovima potpisuje naše najnovije pojačanje u redakciji, kolega Danko Radaljac, kojeg navijačima Hajduka ne treba posebno predstavljati.

Vesela družina do prelijepog Pohorja (ona staza bi u svom ljetnom pašnjačkom izdanju dušu dala za neku prenamjenu zemljišta da je na Braču) stigla je oko 13 sati, a prvo nas je dočekao – autobus Partizana. Normalno da se čovjek odmah zapita hoće li biti kakvih problema, no nije bilo, samo se beogradski klub smjestio u hotelu do Hajdukovog.

Tu negdje su bile i mlade momčadi Dnipra i Dinamo Kijeva, reklo bi se da je baš nogometno veselo, no nije. Napetost i nekakva tmurnost mogla se nožem rezati u hotelu koji su okupirali splitski Bili. Jedini sretan bio je konobar, inače navijač Maribora o čemu su mu svjedočile i tetovaže, koji se baš u tom trenutku hvalio kako je dobio dres od Hamze. Ponosno ga je i obukao. No, vratimo se mi tmurnim hajdučkim temama.

Sjeli smo s Božom Pavkovićem, čovjekom iz Hajdukove službe za odnose s javnošću, postavili smo mu uzaludno pitanje o svojoj želji da napravimo intervju s trenerom ili predsjednikom, a ne bismo imali ništa protiv ni s obojicom odjednom, a postavili smo to više onako, reda radi, jer Pavković vjerojatno ne skida mobitel s punjača s obzirom na to koliko poziva dobiva s istim zahtjevima.

Osobno, ovo su mi četvrte pripreme momčadi za redom koje posjećujem, i Dankov opis o napetosti koja se može rezati nožem savršeno opisuje atmosferu koju smo osjećali, a koja je bila sušta suprotnost atmosferi koja nas je dočekivala prethodna tri puta. Odustali smo od bilo kakvih intervjua, kroz kratke i neformalne razgovore s onima koji imaju iskustva smo više prikupljali dojmove kako bismo shvatili tko tu s kim i kako funkcionira.

I ne, nismo se uopće osjećali ugodno zbog svega toga.

Daleko je to bilo od ugode. Meni je ovo prvi put da sam na nekim pripremama Hajduka, makar kao i navijač, jer u duši prezirem prijateljske utakmice. Prečesto su najobičnija prevara. Nije se moglo previše skupiti ikakvih informacija na Pohorju, kratko smo ostali tek da vidimo nekako smrknute face i tu i tamo kakav osmijeh koji nije djelovao od srca. Treba napomenuti da je dužnosničko izaslanstvo, navodno zbog pomanjkanja prostora, bilo u susjednom hotelu, a ne onom u kojem je ekipa.

Zaputili smo se prema Slovenskim Konjicama, gdje se igrao dvoboj s Poljacima. Znali smo da će tamo biti i Brbić, Jakobušić i Bjelanović. Obećavalo je u najmanju ruku napetost. Dolaskom na stadion, ili možda bolje igralište ali s natkrivenom tribinom, vidjeli smo da je stiglo i nekoliko Hajdukovih navijača namjernika. Na samoj tribini, dosta udaljeni od predsjednika, dopredsjednika i sportskog direktora sjedio je Darko Nejašmić, njegov otac i Mijo Caktaš. Navijačka sekcija sjela je odmah do njih. Scenografija za utakmicu bila je postavljena dok je kolega Antonijević na terenu isprobavao može li se zaposliti kao fotograf ako sve ode kvragu.

Da odmah otklonimo svaku dvojbu – ne može. Ostavljam to ljudima koji su za to obučeni bolje od mene, da sam zločest, možda bi spomenuo da ima i u Hajduku ljudi koji bi možda trebali donijeti sličnu odluku, ali kako nisam zločest – neću.

S terena me potjerala kiša, koja je natopila teren ispod Rogle, te nekad slavne baze najslavnijeg splitskog sportskog kolektiva – velike Jugoplastike.

Dok sam sanjario o tim slavnim danima splitskog sporta i bezuspješno se pokušavao sjetiti kako se zvao predsjednik najboljeg europskog košarkaškog kluba prošlog stoljeća, povratkom na tribinu sam vidio da ima i “natopljenih” navijača, koji su onako, sporadično dobacivali određene stvari koje nije lijepo pisati u pravcu dijela tribine na kojoj je bilo smješteno vodstvo kluba.

Utakmica je bila dosta negledljiva i sporog ritma, a nije pomogla ni oluja koja je bjesnila nad igralištem ŠRC Dobrava.

Moram nadopuniti kolegu, osim dobacivanja vodstvu kluba, zajedljivih komentara nisu bili pošteđeni nit novinari u novinarskoj loži (ako se tako može nazvati taj dio gledališta). Mi, srećom, nismo bili gore. Zapravo se o ovom dijelu našeg puta nema puno reći, utakmica je bila dosadna, tek je za zabilježiti da su se Dellova i Juranović mijenjali na lijevom boku u prvom dijelu, a u drugom je tu poziciju, nakon dva odrađena treninga, zauzeo novopridošli Dolček. Kod Poljaka je dobre impresije ostavio broj osam, hitro krilo, za kojeg ne znamo kako se zove, jer je, kako su nam Poljaci kazali, samo na probi. Iz njihove druge lige. Opak momak, čini se.

Najzanimljivije stvari su se događale nakon utakmice, kad su navijači došli dati podršku treneru Hajduka, dok se uprava nije pojavila na tom prostoru. Onako, iz moje perspektive, Oreščanin djeluje umorno i iscrpljeno, ali sam dojma da mu je ipak puno značio dolazak i podrška navijača. Padale su bese i pozivi da izdrži, ali sve je to uzrokovalo dodatno tjeskobnu situaciju. U nekom običnom klubu ovakve se stvari ne bi trebale događati. Ako mi je nešto uspjelo bar malo maknuti osjećaj gorčine je bilo saznanje iz prve ruke da je Nejašmić dobro. Zapravo, u ta dva dana Slovenije to mi je bila jedina izrazito pozitivna stvar povezana s Hajdukom.

Sutra smo ponovili kurtoazni posjet hotelu Habakuk, u međuvremenu odlučivši da nećemo ostati na utakmici s bivšom momčadi Oleksandra Svatoka, jer smo zaključili da će se ključne stvari ipak događati u petak i subotu, na skupštinama NH i samog kluba.

Osobno me već odavno nervira ta činjenica, smatram da je Hajduk već odavno trebao fokus prebaciti na sportski segment, ali nekako se svaki put dogodi da taman kad momčad krene u smjeru koji izgleda dobro, odnekud dođe potres ili oluja koja fokus vrati na nenogometne stvari.

Da, Oreščanin i Brbić su razgovarali, ali i dalje to izgleda kao nemoguć suživot, jer priopćenja koja su se dogodila jednostavno ne izgledaju kao nešto nakon čega je kvalitetna suradnja moguća.

I nije to samo do priopćenja, mogu se kroz PR kanale slati poruke o stabilizaciji stanja, ali dosta je provesti pet minuta na licu mjesta da se osjeti kako sve ovo utječe i na momčad. Da, može se govoriti da su oni profesionalci i da je njihovo da igraju, ali to je kao da od prodavača tražite da radi i ne obraća pažnju na uragan pete kategorije koji bjesni van i prijeti razbijanjem kompletnog inventara dućana. Meni osobno ovaj je put bio težak iz dva razloga.

Prvi je da prvi put ikada radim nešto o Hajduku, jer sam to odbijao do kraja prošle godine, do kad sam bio volonter NH. Drugo je da sad iz prve ruke znam da je situacija globalno mučna, a kako Hajduk utječe na život svojih navijača, ne mogu reći da se osjećam dobro.

Komentiraj