Urednički komentar

Rijeka snova ili sanjarenje o nedostižnom

Polako završava reprezentativna stanka, koju ovaj put Hajduk nije mogao iskoristiti na najbolji mogući način, jer praktično pola prve momčadi je bilo po reprezentacijama.

Ova kratka pauza zbog reprezentativnih termina došla je kao pravi mali break nakon završetka prijelaznog roka, kao zapravo početak nove etape prvenstva, sa napokon do kraja podijeljenim kartama, ili adutima, ili posloženim rosterima, kako vam već drago.

U Hajduku su se treningu vratili Stanko Jurić i Josip Posavec, Filip Bradarić imati će dovoljno treninga za uklopiti se u momčad, s tim da je nedostatak Nejašmića, zbog toga je ovaj još danas zauzet u U-21 reprezentaciji, a koji bi trebao po logici stvari biti partner Bradariću u srcu veznog reda, doista hendikep za Damira Burića.

Nije bilo Simića, Ismajlija, Caktaša, Juranovića, Dolčeka, Nejašmića, Vuškovića, a uz nedostatak Sahitija, Krekovića, Šege, Pršira, Blagaića i puno još mladih, pitanje je koliko se moglo raditi na uigravanju, pa ostaje tek nekoliko dana za kvalitetnu pripremu taktike pred utakmicu s Rijekom.

Iako ćemo tek nakon sljedećih nekoliko utakmica moći pravilno i kvalitetno procijeniti namjere i planove Damira Burića i Saše Bjelanovića vezano za izgled momčadi, jasno je da je momčad opet lagano neuravnotežena, tj. prekrcana na nekim pozicijama.

Rečeno je na press konferenciji kako je plan bio dovoditi mlade reprezentativce i potencijalna pojačanja za budućnost. Lijepo to zvuči, međutim puno je važnije imati plan kako ih razvijati i kako taj njihov potencijal ispuniti do kraja.

U ovom trenutku, Hajduk ima 19 reprezentativaca u raznim kategorijama. Treba to kvalitetno složiti i ne dopustiti da se ičiji razvoj uguši, što nije nimalo jednostavno.

U isto doba, kao cilj je postavljen ulazak u kvalifikacije LP, tj. barem drugo mjesto. I taj cilj lijepo zvuči, ali bio bi ogroman poraz za Hajduk da se osvoji drugo mjesto (jer prvo se osvojit neće, spustimo se na zemlju), a da se nema plan za dalje, pa da se sljedećeg ljeta dogodi opet neka Gzira, Shelbourne ili Liberec, pa da ispadne da se potrošio ozbiljan novac, a da se zapravo nije pomaklo s mjesta.

Filip Bradarić me je oduševio svojim nastupom i ambicijom borbe za titulu, doista jest, ali nekako mi je deplasirano bilo uopće spominjati mu tužnu hrvatsku stvarnost u kojoj se titula osvaja samo uz blagoslov struktura, što je porazno za svakog ljubitelja nogometa ili sporta općenito, a takva titula nije nešto što bi navijači Hajduka uopće željeli slaviti, barem ne oni koji smatraju kako su ideali vječni.

Marin Brbić je na press konferenciji na pitanje o likvidnosti rekao da će Hajduk sigurno biti u plusu na kraju godine, to je još uvijek ključno za klub s Poljuda, puno važnije od rezultata, posebno kratkoročnih.

Vratit ću se na uravnoteženost momčadi: Hajduk ima devet ili deset veznih igrača, a u sustavu koji najčešće koristi trener mogu igrati tri. Po logici stvari, ako je Bradarić doveden na godinu dana posudbe, mjesto mu je „zacementirano“. Isto bi trebalo vrijediti i za Darka Nejašmića, momka koji je po procjenama svih stručnjaka najveći dragulj kojega Hajduk trenutno ima. Caktaševa plaća i na koncu statistika jasno stavlja i njega u momčad.

To znači da će Hamza Barry, Stanko Jurić, Dino Beširović, Anthony Kalik i što je najvažnije – Tonio Teklić čekati svoju prigodu i zapravo biti nezadovoljni. Momke koji trenutno igraju za drugu momčad neću niti apostrofirati, iako sam uvjeren da će već za koji mjesec biti na razini da će s pravom očekivati napredak prema prvoj.

U napadu je slična slika. Sedam napadača za dvije ili tri pozicije, od toga šest sličnih karakteristika, onih koji naginju na krilo, i Ivan Bulos, za sad potpuna nepoznanica, koji je najavljen kao klasični centralni napadač.

S druge strane terena, u obrani su sve pozicije udvostručene, reklo bi se školski, s tim da se Dolčeka očito ipak više planira koristiti kao krilo, pa to radi dodatnu gužvu u napadu, a na desnoj strani je Josip Bašić pravi back up za kapetana koji je i do reprezentacije dogurao, prigodno, miljanićevski pred utakmicu u Splitu, iako je to svojim igrama sigurno zaslužio i ranije, baš kao i Domagoj Bradarić, ali to je druga tema.

Na stoperskim pozicijama su prvi izbor Ismajli i Simić, u pričuvi su Svatok, Vušković i još uvijek rekonvalescent Vučur. Tu se javlja problem mladog Vuškovića i njegovog razvoja, jer za mladića u njegovim godinama igranje utakmica je neprocjenjivo iskustvo, a on već mjesecima skuplja iskustvo isključivo na treninzima.

Možda bi bilo logičnije spustiti ga u drugu momčad oporavkom Vučura, jer preveliki je to talent da bi ga se izgubilo radi kratkoročnih ciljeva.

I ti kratkoročni ciljevi su općenito nešto na što se Hajdukove uprave doista ne bi trebale koncentrirati toliko da zaborave one dugoročne.

Jer vrlo je osjetljiv trenutak, previranja u hrvatskom nogometu su ogromna, Hajduk ne smije izgubiti svoju esenciju tražeći neko svoje mjesto pod suncem, već ostati isključivo svoj, održiv, transparentan i ne gubeći iz vida svoje vječne ideale.

Ponovit ću: što će značiti drugo mjesto nakon kojeg će se ispasti u nekakvom prvom ili drugom pretkolu kvalifikacija, nakon kojeg će trebati prodati npr. Nejašmića i Dolčeka da bi se namirilo ono što se potrošilo ili će se potrošiti na odštete i plaće igrača dovedenih da bi se ostvarilo to drugo mjesto?

Nije jednostavno balansirati u svemu tome, nadam se da će Boro Primorac svojim iskustvom i znanjem dati određene planove i smjernice, jer Hajduk ima puno potencijala, devetnaest reprezentativaca govori o tome najbolje, ali jako je važno da ih se ne gubi olako, a još je važnije da im Hajduk ne bude kočnica u karijeri, već lansirna rampa.

Što se trenutka tiče, Hajduk u nedjelju igra na Rujevici, protiv odlično organizirane momčadi Rijeke, koja možda nema individualnu kvalitetu više kao zadnjih godina, ali je za Hajduka i dalje poprilično tvrda kost.

Ujedno, Hajduk je izgubio na prethodna dva gostovanja, još jedan poraz bi bio ogroman udarac kratkoročnim ambicijama, nadajmo se da će Damir Burić od igrača uspjeti izvući onu motivaciju i stav koji su pokazali protiv Dinama, umjesto dosta lošijeg pristupa u Koprivnici i Osijeku.

Taj stav, ta borbenost je osnovni preduvjet za uspjeh ove momčadi protiv bilo koga, što je možda i smiješno spominjati u vrijeme surovog profesionalizma, jer valjda bi se to jednostavno trebalo podrazumijevati.

Hajdukovi navijači sanjaju titulu, najčešće se ti snovi pretvaraju u noćne more, ljudi koji vode Hajduk si ne mogu dopustiti išta takvo, moraju biti budni i baviti se surovom stvarnošću, a pri tom misliti na budućnost.

Nadajmo se da postoji jasna strategija i jasan plan što se sportske politike tiče, jer Hajduk nema luksuz da potroši par milijuna eura na kratkoročne ciljeve tek tako.

Komentiraj