urednički komentar ponedjeljkom

Sretna nova godina

Hajduk sutra započinje novu sezonu utakmicom na Malti, i ne preostaje nam ništa drugo osim poželjeti sreću momčadi i klubu u novoj godini, ali i analizirati trenutak u kojem se Hajduk nalazi na početku sezone.

Drugi dio lanjske sezone izgledao je odlično za Hajduk, momčad je igrala sasvim solidno, igra je podignuta na razinu kojoj su malo što imali prigovoriti i najveći grintavci, klub se i u upravljačkom smislu počeo ekipirati (namjerno pišem počeo, jer jedan čovjek više je samo jedan čovjek više i iskreno se nadam da neće na tome stati), akademija je od strane kluba promovirana kao najbolja u državi, a najavljivalo se i da će se ovog ljeta krenuti u ozbiljnije osnaživanje momčadi.

A onda se dogodio – Hajduk, odnosno ono što se već redovno događa u klubu kad sve izgleda kao postavljeno za konačni sportski uzlet – međusobno miniranje, borba za vlast u klubu i medijsko prepucavanje koje se pretvorilo u još jedan potres nakon kojeg se opet sve preispituje i nakon kojeg nitko više nije siguran koji je smjer u kojem Hajduk mora krenuti dalje.

U svemu tome što se događalo se rodila ipak i jedna dobra stvar, pokazalo se da sustav ipak funkcionira, problem je samo što svaki, pa i najbolji sustav, a Hajdukov je tek u povojima, ovisi ipak prvenstveno o kvaliteti ljudi koji ga nose, a trenutno navijači Hajduka zauzimaju stavove ovisno o tome kome poklanjaju povjerenje unutar sustava, jedni su za Gojuna i Oreščanina, drugi su za Brbića i Jakobušića, a malo tko je za Bjelanovića i Brkljaču, iz jednostavnog razloga što je dojam da pojačavanje momčadi ne ide tempom kakav bi zadovoljio visoke ambicije navijača.

Ne volim pisati o imenima, apsolutno svačiji rad je podložan kritici i svačiji rad se može prikazati na različite načine, ovisno iz toga iz kojeg se kuta problemu prstupa, lako je napisati da je Gojun postavio dobar sustav, ali je isto tako lako prikazati kako nema opipljive rezultate, barem ne još.

Lako je i ustvrditi da je Brbić u pravu kada traži mir i povjerenje, a još lakše ustanoviti da je pogriješio u pristupu prema HNS-u i politici, a ni u ovoj stvari s Gojunom nije pokazao dovoljno snalažljivosti za to odraditi kako treba.

Kod Bjelanovića se može bez problema ustanoviti kako je zakasnio s puno toga i kako je momčad neuravnotežena, a još je lakše pronaći mu olakotne okolnosti i zaključiti kako je uz sve to ipak doveo Jaira, koji je valjda najbolji pogodak kluba u više godina.

Problemi nastaju u javnom komuniciranju svega što se radi, u tome što je svaka riječ koja se iz Hajduka izgovara podložna različitim tumačenjima, a najnoviji primjer najobičnijeg iznošenja činjenica oko klupskih financija to najbolje opisuje.

Činjenica je da Hajduk ovisi o prodaji igrača, i to je nešto što se neće promijeniti dok se dogodi da Dalmacija postane ono što bi trebala biti, bogata regija s puno jakih gospodarskih subjekata, koji će svoje viškove ulagati u sport, kulturu i slične djelatnosti, ili dok se navijači Hajduka ne osvijeste i dok ih se barem 20 posto od onih koji se izjašnjavaju kao Hajdukovci ne odluče ugledati na navijače Benfice i donijeti Hajduku ozbiljan novac kroz članstvo, ulaznice i kupnju u fan shopu.

Sad, kad je voditeljica Hajdukovih financija iznijela tu notornu činjenicu, u kojoj se splitski klub nimalo ne razlikuje od bilo kojeg kluba u okruženju, to se može predstaviti kao novi potres i kao činjenicu da je Hajduk pred financijskim kolapsom, a može se predstaviti kao problem koji je ustanovljen i na čijem se ublažavanju, amko već ne može na otklanjaju – aktivno radi.

A da bi se problem otklonio, prvo ga je potrebno ustanoviti.

Hajduk to radi javno, izlaže svoje (nazvati ću ga tako) šporko rublje na tiramol javnosti, baš kao što se to radi u Dalmaciji oduvijek.

Puno toga izlazi na krivi način, i najlakše bi bilo uperiti prst krivnje prema klupskoj službi za odnose s javnošću, a tu se opet problemu može pristupiti iz različitih pozicija; jedan po kojem oni griješe, a drugi po kojem im nije moguće raditi dok svatko ima pravo izaći javno sa stavom i izjavom bez da ih se konzultira.

Hajduk, Dalmacija i Hrvatska su male zajednice i Hajduk olako troši ljude. To je jedan od većih problema, diskvalificira se ljude sa svih strana, i među članovima Hajduka se olako otpisalo prva dva saziva NO, ali i niz djelatnika, koji su uz sve svoje greške, a bilo ih je doista puno, ipak izvukli klub iz ponora sstečaja i postavili kakav – takav održiv sustav.

Ono najvažnije počinje sutra, a sportski uspjeh ovisi o kontinuitetu i viziji. Hajduk je potrošio nekoliko trenera u zadnjih nekoliko godina, i bilo bi doista u najmanju ruku nepametno potrošiti još jednog, posebno nakon što je pokazao da može biti dugoročno rješenje.

Problem je što je dojam da je suživot trenera Oreščanina sa sadašnjim vodstvom kluba gotovo pa nemoguć. Iskusniji trener bi možda ovu situaciju iskoristio da još više „zatvori“ svlačionicu i na taj način još više homogenizira momčad i napravi rezultat.

Iskusnija uprava bi mu to dopustila i podredila sve sportskom rezultatu, a usput mu pojačati momčad i odraditi baš sve da se ne potroši još nekoliko ljudi koji mogu donijeti puno dobroga klubu.

Pitanje je ima li dovoljno iskustva, a usudit ću se napisati i pameti među ljudima u klubu da to odrade, da ugase svoj ego i doista stave interes kluba ispred svega drugoga.

U svemu tome ne treba zanemariti ni činjenicu da Hajduk nakon dugo godina napokon ima svoj stadion u ljeto, da je raspored napokon takav da bi se dalo napraviti rezultat koji neće doći pod znak pitanja već sredinom kolovoza, i bilo bi doista tužno da sezona još jednom završi prije nego je uopće počela.

Ako i postoje naizgled nepremostive razlike, vrijeme je da se one jednom prevaziđu, umjesto da se lomi preko koljena i da se odlazi povijena repa, bilo da se to dogodi odlukom trenera jer mu je dosta svega, ili da to napravi netko od ljudi iz vodstva kluba tjeranjem.

Kunete se svi skupa u odanost klubu i posvećenost svojem poslu, bilo bi lijepo da to djelima napokon i pokažete.

Komentiraj