urednički komentar ponedjeljkom

Što je Jakobušić zapravo radio u Varaždinu?

Umjesto da urednički komentar ponedjeljkom posvetim Hajdukovom uspješnom proljeću, da pišem o polusezoni koja doista budi optimizam, opet se moram baviti temama koje diktiraju oni koji udaraju ritam ne bi li Hajduka prikazali glavnim problemom hrvatskog nogometa, u čemu im ljudi u i oko kluba svesrdno pomažu.

Hajduk se ušuljao u Europu, u polusezoni je osvojio toliko bodova da zamjerku na taj period nemaju niti oni koji potajno stisnu šaku kad Hajduk izgubi, jer u porazima i lošim rezultatima vide svoju prigodu za povratak na mjesto zločina.

Za sada, čestitka stožeru i igračima, radili su u tišini, skromno, ja neću više koristiti sintagmu „ponizno“, jer smatram to lošom riječi za ono što želim vidjeti od Hajduka. Skromnost je dovoljna, ali poniznost mi nekako u sebi sastoji pognutu glavu, nešto što nije imanentno hajdučkom genu.

Odradili su sve što su trebali puno bolje nego se itko usudio nadati, ali baš kao što je trener jučer rekao, to je samo dobar temelj za budućnost, nema nikakvog razloga za euforiju ili poseban optimizam. Ljeto je ključno, Hajduku treba kvalitetno odrađen prijelazni rok, te osiguranje infrastrukture, pri tome mislim prvenstveno na činjenicu da novi travnjak mora biti spreman za postavljanje onog jutra kad zadnji partijaneri s ULTRA festivala budu bauljali u potrazi za krevetom ili nekim dobrim afterom.

Ušuljali se!

Trener je spomenuo kako bi volio da se više priča o struci, o nogometu, pa eto, ja ga ovim putem pozivam da zakaže jedan termin za novinare nakon okončanja sezone, u kojem će u Bielsinom stilu nacrtati svoje zamisli novinarima i informirati ih o svojim zamislima, tako da nakon toga više neće biti potrebe za svakakvim pitanjima, jednom kad je već sve razjašnjeno.

A sad ipak o svemu onome što opet „potresa“ hajdučku obitelj. Nakon sastanka s Marijanom Kustićem u Hiltonu sam u komentaru napisao da Hajduk mora funkcionirati transparentno, posebno kad ima posla s politikom, koju je, nažalost, u hrvatskom nogometu nemoguće zaobići.

Taj je „potres“ nekako umiren, jasno se naknadno dalo do znanja kako nema nikakvih pregovora ispod stola i da Hajduk ne odustaje od svojih legitimnih zahtjeva.

Još jednom vrijedi napomenuti kako se u ovoj cijeloj priči konstantno radi zamjena teza, pa se uredno Hajduka stavlja u poziciju onoga koji je za nešto kriv, kao: „reprezentacija ne može u Split jer joj Hajduk ne dopušta“, što je bezočna laž, jasno dokaziva notornim činjenicama.

Naime, nogometna reprezentacija Hrvatske Poljud poslovično zaobilazi još od 1997.-e, dakle još od vremena kada se dobar dio navijača Hajduka nije ni rodio, a Zdravko Mamić bio u nemilosti tadašnjeg šefa hrvatskog nogometa, pa nakon izbacivanja iz Dinama svoje menadžerske sposobnosti brusio u Sesvetama.

Ignoriranje i ponižavanje Splita traje više od dvadeset godina, sve što se događa sada je isključivo posljedica načina na koji se Split i Dalmacija, ali zapravo i sve hrvatske regije tretiraju u ovoj visoko centraliziranoj državi.

Mediji bliski HNS-u i dalje diktiraju ritam, nažalost, diktiraju ga i onima kojima je Hajduk u srcu, a to je već problem Hajduka i onih kojima je bijela boja toliko važna.

Naime, zbog toga što nedostaje informacija, rade se pretpostavke, a kako smo svi skupa itekako opečeni nakon svakog pokušaja suživota s politikom, pretpostavljamo najgore.

I zato bi bilo lijepo da ljudi koji vode Hajduk malo bolje koriste svoju p.r. službu i da se konzultiraju s njima kad rade određene poteze oko toga kako što izgleda, jer u medijima se sve može prikazati na različite načine.

Recimo, ako ja sad napišem kako je Lukša Jakobušić u Varaždinu bio pregovarati s potencijalnim jakim sponzorom kluba, na čiji poziv je onda otišao na utakmicu Varaždina i Šibenika, stvar odmah dobiva nešto drugačiju konotaciju, zar ne?

Neslužbena je to informacija koju sam dobio u međuvremenu, ali zar ne bi bilo ljepše da su je unaprijed znali svi uključeni i da sve ove histerije nije ni bilo?

Isto tako, da je Hajdukov friški dopredsjednik konzultirao ljude koji su u klubu plaćeni da paze na image kluba, vjerojatno bi mu oni savjetovali da sjedne barem dvije stolice dalje od Zlatka Dalića, čisto radi dojma koji takvo druženje može izazvati.

Naravno, bilo bi lijepo i da članovi Hajdukove obitelji ne komuniciraju preko medija, već direktno, transparentno i otvoreno.

To je jedini način da se ne dopusti ono što se pokušava, a to je posvađati međusobno one kojima je Hajduk na srcu, a to je, kao i uvijek najlakše preko simbola domoljublja.

Zato treba jasno reći – oni koji se bore za čiste odnose i protiv bilo kakve korupcije i mutnih poslova su oni koji stvarno vole hrvatsku reprezentaciju i hrvatski nogomet, dok su oni koji ga trenutno predstavljaju samo prolaznici, uz to uglavnom posvećeni nekim svojim ciljevima.

Baš kao što sam pozvao trenera Hajduka da posveti nešto vremena na temeljitije pojašnjavanje svojih zamisli i planova javnosti, isto tako smatram kako bi Hajduk i Naš Hajduk trebali više vremena uložiti u informiranje svih dionika u to što se, kako, gdje, kad i zašto radi.

Komentiraj