intervju s mladim veznjakom Hajduka

Tonio Teklić: „Zanima me samo budućnost – mislim da mogu biti među najboljima“

Nakon prvenstvenog prvijenca za Hajduk u Rijeci, razgovarali smo s mladim veznjakom Tonijem Teklićem, koji isijava samopouzdanje i djeluje puno zreliji nego u nekim susretima koje smo s njim imali u prošlosti.

Tonio Teklić već dugo vremena pleše negdje između prve i druge momčadi, jedan je od prvih iz svoje generacije koji je zakoračio u prvu momčad, ali je sad već među zadnjima koji čeka pravu prigodu.

Mladi plemeniti veznjak, jedan od onih za koje će svaki istinski ljubitelj nogometa reći da ima „ono nešto“, ono zbog čega se isplati platiti ulaznicu za nogometnu utakmicu po sudu ovog novinara je jedna tipična kolateralna žrtva svih mijena i sportskih lutanja u klubu s Poljuda.

Prije dvije godine, kada je zaigrao u onoj sad već legendarnoj utakmici protiv Rudeša, je završio na terenu, dojma sam, prvenstveno iz razloga što je tadašnji trener Carillo osjetio da ga je vodstvo kluba odlučilo žrtvovati kako bi spasilo svoje fotelje, pa je Katalonac posegnuo za laganim populizmom koji su mu nametnuli s kata, a kako lakše biti populist nego ubaciti mladog dragulja u žrvanj.

Promjenom trenera, koji je i imao određeni plan za Teklića, došlo je do promjene njegovog statusa, vraćen je u drugu momčad, ali tako mladom igraču nije bilo lako prihvatiti takav razvoj događaja, u drugoj momčadi je već postojao sustav, na kojeg mu je trebao dosta dug period privikavanja.

Nova jesen, nova promjena, pa Vulić opet vadi Teklića u izlog, tu dolazi do prvih sukoba sa ljudima koji vode akademiju, oni očito imaju drugačije planove i Teklić i dalje ostaje negdje između.

Napokon, kad valjda i Teklić dovoljno sazrijeva da prihvati određene stvari koje mu treneri pokušavaju usaditi, a valjda i sami treneri koji ga vode vide da nema smisla takvog igrača ne puštati da bude ono što jest, na otvaranju sezone, mladi veznjak pokazuje da namjerava ovu sezonu učiniti svojom – u prvoj utakmici u svojem Solinu odigrava fenomenalnu rolu.

Kreće pun samopouzdanja na pripreme, a onda šok – kao da sve ovo nabrojano nije bilo dovoljno, upala slijepog crijeva ga ostavlja kod kuće, pa propušta pripreme, i zapravo dočekuje novog trenera, svojeg petog u vrlo kratkoj klupskoj karijeri.

Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Kaže da ga je sve to skupa učinilo jačim, tvrdi da se promijenio, pa smo ga pitali što je to točno što se promijenilo, jer dojam jest da je uz sve objektivne probleme i njegova reakcija na situacije često bila kriva…

„Da, bio sam zaigran i na terenu i van njega. Često sam imao taj potez viška, nisam imao granice ponekad. U jednom trenutku sam vidio da stvari ne idu u smjeru u kojem bi trebale. Na početku ovih priprema sam sam sebi rekao – to je to, sad ćeš se potpuno posvetit treningu, izbacit ćeš sve iz glave i radit da budeš najbolji što možeš.“

Tonio djeluje jako ozbiljno dok ovo priča, iako i dalje ispod površine mladića koji se koncentrira na razgovor s novinarima očito bukti mladenačka nervoza, vidi se ogromna energija i želja koju ima, izbija to iz svake geste koju zapravo zatomljuje dok priča;

„Shvatio sam da nemam što izgubiti, shvatio sam da mi je balun sve u životu i da želim dogurat najdalje što mogu, želim ispunit svoj potencijal.“

Spominjem mu kako je vrlo nezgodno izaći u novine i na portalima par dana nakon prvog gola, pričamo o opasnostima za mlade igrače koji „polete“ nakon prvog bljeska, jer neminovno ga čeka još dosta sjedenja na klupi, ali ovaj put je i on toga svjestan:

„Ne očekujem ja sad čuda. Znam da sam mlad igrač, ima puno starijih ispred mene, i spreman sam čekati priliku. Svaka minuta mi je važna, i pet minuta ću iskoristiti koliko god mogu. Sa svim kolegama iz veznog reda se odlično slažem, prava smo klapa, nema ljubomore, tu smo jedan za drugoga. Nadam se samo da ću svaku prigodu koju dobijem maksimalno iskoristiti, imam samopouzdanja, a savjeti starijih su mi zlata vrijedni.“

Kad smo kod gola Rijeci, dao je i jedan prekrasan jedan gol sa četrdeset metara BŠK-u za drugu momčad, pa ga je kolega pitao koji mu je draži, bolji…

„Ovaj Rijeci mi je najdraži, naravno, ali onaj protiv BŠK-a je ipak bio puno ljepši“, smije se Tonio. „Gol u Rijeci? Dobio sam loptu, vidio da ne izlaze na mene baš, odlučio sam pokušat, prošlo je kroz noge jednome, pa pored još dvojice, dobro je ispalo.“

Što je savjetovao trener prije ulaska u igru, pitamo ga:

„Tražio je od mene da igram sigurno i pametno, da ne srljam. Rekao mi je da vjeruje u mene, da nemam što izgubit i da iskoristim šansu, da će ih biti još. Njegov sustav mi stvarno odgovara, vjerujem da ovo može biti moja godina.“

Jedan od članova stožera s kojim smo razgovarali na pripremama u Turskoj nam je u povjerenju rekao kako smatra da Tonio može biti najbolji veznjak u Hrvatskoj, samo kad on to u svojoj glavi odluči, spominjemo mu taj razgovor, a Tonio spremno komentira:

„Pa slažem se.“

Zarumenio se nakon toga, jer nasmijali smo se njegovoj lakomislenoj izjavi s kojom je vjerojatno nesvjesno izletio, objasnio je da je više mislio na ovaj dio oko glave, ali nije puno popustio ni oko ovog najboljeg u Hrvatskoj.

„Pa da, zašto ne, imam samopouzdanja ali svjestan sam da moram puno raditi.“

Kako je negdje na početku razgovora spomenuo da su mu uzori Neymar, Messi i – Nikola Vlašić, uvjereni smo kako bi mu baš primjer potonjega mogao poslužiti kao putokaz koji će ga spustiti na zemlju svaki put kad pomisli da se išta može postići bez potpune posvećenosti treningu, radu i napredovanju.

Komentiraj