Hajduk je neuništiv

Torcida kakvu ne poznajete – četvrti dio: Obitelji s djecom na tribinama

U reprezentativnoj stanci, donosimo vam serijal priča o „nešto drugačijim“ navijačima Hajduka koji putuju na utakmice svojeg kluba širom Hrvatske i Europe, a njihove priče su svaka na svoj način zanimljive.

„Ne idem s djecom na stadion dok se ne maknu huligani“; „U Hrvatskoj vam obitelji ne idu na stadione, jer se boje huligana“; „Ne mogu sa sinom na utakmicu, jer se bojim“.

Čuli ste ili pročitali ovakve rečenice milijun puta, a znate što je najmračniji, ali i nažalost – najuspješniji stručnjak za javno komuniciranje u povijesti navodno rekao za tisuću puta ponovljenu laž.

Bez obzira na to je li on to doista rekao, to je na najtužniji mogući način i ostvareno, a ostvarenjem svega onoga što je George Orwell predvidio u svojem distopijskom remek djelu „1984“ je postalo i činjenica.

Za srušiti takve lažno stvorene mitove doista ne treba puno. Čistom matematikom je lako pokazati kako je baš na onom stadionu koji je označen kao problematičan, onaj kojim navodno i „vladaju“ huligani, baš onaj na kojem ima najviše djece i najviše obitelji. Ukupno, ali, što je još važnije – i u postotku.

Kao što smo najavili, danas predstavljamo jednu sasvim prosječnu hrvatsku obitelj, uzornu po svemu. Majka; Magda, profesorica engleskog jezika i komparativne književnosti, otac; Vladimir, magistar inženjer ribarstva, sinovi Roko (11) i Franko (5).

Porijeklom iz Dalmacije, stalno nastanjeni u Zagrebu, s običnim poslovima, običnim zanimacijama, prava i uzorna hrvatska obitelj – za naslovnice lifestyle magazina.

Oni, nekoliko puta godišnje, tako obiteljski, s djecom, odlaze iz Zagreba prema Splitu pogledati utakmicu svojeg kluba, a još češće – utakmice svojeg kluba na gostovanja. Magda je imala određene dvojbe oko toga, ali neka ona to ispriča:

– Ja sam „Hajdukovo dijete“ od kad znam za sebe, ali ono sa zapada stadiona. Obično smo išli na zapadne tribine i na gostovanjima, one s domaćim navijačima. Onda se dogodila Koprivnica prošle godine, kad nismo imali izbora, nego smo morali u „kavez“. To što nam se tamo dogodilo je prelomilo stvar.

Photo: Miro Gabela / Hajduk.hr

Što se točno dogodilo, priča nam Vladimir:

– Počelo je neko naguravanje u zadnjem redu u koji smo se smjestili. Molio sam policajca da pusti Magdu s djecom na drugi dio tribine..

Magda se ubacuje, pričaju uglas

– Ma naguravanje su prouzročili organizatori, jer su jednostavno prestali puštati navijače na tribinu, iako su imali ulaznice za nju, kao, tribina je prekrcana, a više od pola mjesta je bilo prazno.

Vladimir nastavlja:

– Policajac me pogledao i rekao „Znao si gdje ih vodiš“.

Magda dodaje:

– Kako su momci iz Torcide vidjeli da sam tu s djecom i čuli našu prepirku s policajcima, napravili su „živi zid“ oko nas i zaštitili nas svojim tijelima. U tom trenutku se u meni nešto prelomilo. Dakle, oni koji bi me trebali štititi i koji su za to plaćeni me tretiraju kao građanina drugog reda, a oni koji su, kao: „huligani“ me štite svojim tijelima? Tu sam shvatila tko i što je glavni problem u svemu tome.

Opet nastavlja Vladimir…

– Taj prvi obiteljski odlazak u Koprivnicu je probudio takav dišpet da smo neke projekte stavili na čekanje jer smo odlučili da nećemo dozvoliti nikome da nas ugnjetava. Kada smo vidjeli tko sjedi u zadnjem redu kaveza shvatili smo da nismo jedini. Ljude iz zadnjeg reda te, za nas povijesne utakmice, danas smatram članovima obitelji. Na toj utakmici, u tih nekoliko metara zadnjeg reda sam upoznao više časnih i nesebičnih ljudi nego u svih 40 godina života.

Magdi ni danas nije svejedno:

– Majka sam, imam svoje strahove, naravno. Ali preraslo je sve ovo skupa u jedan otpor prema represiji. Uvijek je jedno oko na djeci dok gledam utakmicu, ali svi oko nas paze na njih jednako.

Do kad tako, pitamo Vladimira?

– Nakon tog početka u Koprivnici su zaredali loši rezultati kada ti ponos ne dozvoljava da se povučeš. Jedna od većih želja u životu mi je to da oba sina, kad odrastu, mogu reći da su bili uz klub kada su ga mnogi napustili. Želim ih naučiti da u životu postoje stvari za koje se isplati boriti. Za koje se danas-sutra oni moraju boriti da bi njihovoj djeci bilo bolje. Hajduk je metafora života preko koje svoju djecu želim ispravno odgojiti. Kažu da se treba bojati ljudi koji ništa u životu ne vole preko svake mjere. Mi volimo Hajduk.

Želio je naglasiti i nešto što ga je navelo da razmisli o cijelom projektu „Našeg Hajduka“…

– Serijal i knjiga „Huligan Pero“ je osvijestio važnost projekta NH koji nismo praktički ni poznavali do prije dvije-tri godine. Financije, dvoje male djece, život u Zagrebu – jednostavno nemaš vremena za ništa izvan obitelji i posla iako se Hajduk uvijek pratio. Zahvaljujući nekim neovisnim novinarima i tom serijalu smo se i poželjeli uključiti, a sad kad su i djeca toliko postala dio svega toga skupa – više nema nazad.

Vidimo se u Puli u subotu…“, zaključuju uglas.

Komentiraj