Hajduk je neuništiv

Torcida kakvu ne poznajete – drugi dio: “Sto puta smo mislili odustati, ali neće nas slomiti”

U reprezentativnoj stanci, donosimo vam serijal priča o „nešto drugačijim“ navijačima Hajduka koji putuju na utakmice svojeg kluba širom Hrvatske i Europe, a njihove priče su svaka na svoj način zanimljive.

Kao novinaru, zadatak mi je prikazivati stvari s odmakom, bez previše priče o vlastitim doživljajima, ali kako je u našem novinarstvu ionako uobičajeno čak i u tekstovima o najvećim legendama pisati više o sebi, nego o temi, ovaj put ću i ja tako započeti današnju priču.

Početkom prosinca prošle godine, taman sam potpisivao ugovor za portal na kojem čitate ovaj članak, i ugovor je počeo teći od četvrtka, na dan zaštitnika pomoraca i putnika, baš nekako prigodno za ono čime se bavimo u ovom serijalu. Dan ranije, dakle zadnjeg dana što sam bio slobodan, Hajduk je igrao utakmicu četvrtfinala kupa protiv Osijeka.

Kako je utakmica bila usred tjedna, nije bilo lako pronaći suputnika za to putovanje od tih otprilike 690 kilometara, a onda sam se sjetio Boška. Bole je čovjek koji ide na sve utakmice. Zovem ga u ponedjeljak, dva dana prije utakmice i pitam gdje je, a on odgovara: „U Osijeku sam, na terenu.“

Ja već razočaran, i zadnja nada mi je propala, jer ako je u Osijeku, to znači da ne mogu s njim iz Splita za Osijek, a on shvati zašto ga zovem i kaže – stari, ne brini, ja sutra navečer dolazim doma, Linda je uspjela dobit srijedu slobodno, pa ćemo u srijedu skupa u Gradski Vrt, ima mjesta i za tebe.

Bole je na pragu pedesete, a sa svojom Lindom putuje iz tjedna u tjedan, kilometraža koju su sakupili je doista impresivna. Kad smo dogovarali ovu priču, nije htio uopće spominjati svoj posao, a jedan je to od najtežih uopće, rad na razminiranju je nešto što je meni teško uopće pojmiti, a on to radi već punih osamnaest godina.

Da, Bole je pirotehničar, i dobar je to šlagvort za povezati tu činjenicu sa bakljama i svim ostalim, ali on odmah preskače to sve skupa, pa smo se koncentrirali na priču o putovanjima, odakle ta volja?

– Putovao sam ja na utakmice i prije, ali u nekom trenutku svojeg života smo odlučili Linda i ja da treba živjeti ono što voliš. Glavna prekretnica, ili „okidač“ je bilo putovanje u Prag 2014. godine, kad smo Linda i ja krenuli sami na utakmicu sa Slavijom, kad su njihovi navijači slavili jubilej. Toliko nam je srce bilo puno nakon toga da smo odlučili ići na sve utakmice, i možemo se pohvaliti da smo bili na svim stadionima, osim (za sada) Gorice.

Na putovanjima se sklapaju posebna prijateljstva…

– Da, baš u Pragu smo večer prije utakmice bili, a gdje drugdje nego u Fleka, i upoznali tri krasna momka – Ivana, Bobu i Duju. Slikao nas je i Hajdukov službeni fotograf tada. Od tad se družimo ne samo na utakmicama, nego stalno, rođendani, krštenja, vjenčanja…

Bole toliko putuje da količina dogodovština ne stane u jedan tekst…

– Bilo je tu svega. Vraćamo se iz Rijeke, i ukrcamo tri momka koji nisu imali prijevoz do Splita, ali na odmorištu Dobri sretnemo dvojicu koji su pokušali autostopom doći do Rijeke, ali nisu uspjeli, a sad su stopali za nazad. I šta da radimo, kako da ih ostavimo 300 kilometara od kuće, ukrcamo i njih. To mi je rekord što se automobila tiče, u kombiju za Vinkovce nas je bilo deset jednom, ali najveselije je bilo kad smo se s prijateljske u Velenju vraćali nas šestero, a treba proći i granicu…

Kakav je osjećaj proći toliki put, pa se vraćati nakon poraza, kojih nije bilo baš malo?

– A šta da ti kažem… Kad smo se vraćali s finala kupa u Vinkovcima, u tom natrpanom kombiju, baš su bili Daša i Mate s nama, o kojima si pisao jučer, bili smo utučeni, ljuti, osjećaš da ti je netko uzeo nešto tvoje, ali na koncu je ipak pala pjesma na povratku. A kombi je bio zagrebačkih tablica, haha.

Ni njega ne oduševljava tretman navijača na gostovanjima, ali ujedno budi i dišpet…

– Ima toga puno, sve u svemu je nama uvijek lijepo i zanimljivo dok ne stignemo do ulaska na gostujuću tribinu, a onda doživljavamo takve neugodnosti, brutalnosti, neljudskosti, omalovažavanja i tretiranja kao građane drugog reda, da smo dosta puta mislili odustati baš zbog takvog ponašanja prema nama… Ali nećemo odustat, nego ćemo još jače ići i poticati i druge da idu, tako da svi znaju da nas neće slomit i neće prestat naša ljubav prema voljenom klubu. Ne može, jer Hajduk živi vječno!

Uvijek idu zajedno Linda i Bole, a društvo im rade slični njima…

– Da, najčešće su s nama Elija i Duje, oni su iz Okruga, spomenuti Mate i Daša radi njenog stanja obično moraju prespavati po putu, a mi zbog posla najčešće sve obavljamo u jedan dan, supruga Linda vodi kozmetički salon, ja sam stalno po terenu, Duje radi na aerodromu, a Elija kao prodavačica, treba to sve uklopit u raspored.

Izbjegava pričati o poslu koji radi…

– Ma pusti me s tim. Imam osjećaj da me ljudi sažalijevaju kad čuju što radim, a ja živim život punim plućima. Puno teže je obitelji, jer sam stalno po terenu, i oni su ti koji najviše brinu. Nego, da ti kažem važniju stvar; znaš gdje mi je bilo možda i najljepše – u Poljskoj, kad smo išli u Zabrze, njihova Torcida nas je primila kao svoje, to ću cijeli život pamtiti, stvarno nezaboravno.

Riječi iz Bole treba izvlačiti kliještima, kad je riječ o bilo čemu osim o Hajduku. Kad se spomene braniteljski staž, kaže – ma pusti to, o poslu niti da zucne, ali kad se priča o voljenom klubu, razveže mu se jezik.

Ako sretnete negdje Lindu, Eliju, Duju i Boška, nećete čuti muškarce koji u slobodno vrijeme pričaju o automobilima ili tehnici, niti žene koje pričaju o modi, tema je gotovo uvijek Hajduk. Imaju odraslu djecu, poslove koje rade i od kojih žive, ali osim jedni za druge, žive za Hajduka.

Sutra ćemo vam ispričati priču o jednom brucošu zagrebačkog sveučilišta, koji sigurno nikad neće dobiti počasni doktorat svojeg sveučilišta, već samo eventualno onaj redovni, a koji je između odlaska na brucošijadu i odlaska u Split na utakmicu odabrao onako kako ga je naučio otac – i sam inženjer, kojemu je svaka domaća utakmica Hajduka zapravo gostovanje, a on ne propušta gotovo nijednu.

Komentiraj