Hajduk je neuništiv

Torcida kakvu ne poznajete: Dvije uspješne mlade žene, dva magisterija, poneki doktorat, sedam stranih jezika i jedna vječna ljubav

U reprezentativnoj stanci, donosimo vam serijal priča o „nešto drugačijim“ navijačima Hajduka koji putuju na utakmice svojeg kluba širom Hrvatske i Europe, a njihove priče su svaka na svoj način zanimljive.

Mladi i obrazovani bježe iz Hrvatske, pročitali ste već puno priča o tome, a mi smo pronašli dvije visokoobrazovane mlade žene koje su (za sada) odlučile ostati u Hrvatskoj, a kada smo ih pitali za razloge takve odluke, obje su, između ostalih faktora koji su utjecali da bude takva, navele – Hajduk.

Lucija je doktorandica lingvistike, Laura je magistrica marketinga, a njih dvije govore ni pet ni šest, nego – sedam stranih jezika. Lucija radi u struci, dok istodobno radi na svojoj doktorskoj disertaciji, a Laura radi u jednoj velikoj hrvatskoj korporaciji.

Njih dvije, baš kao i svi dosadašnji junaci ovog serijala redovite su na utakmicama Hajduka, kako domaćim, tako i gostujućim.

Bez velikih uvoda, i bez iščuđavanja oko toga što žene rade na tribinama, jer to je davno ispričana priča, pitamo ih za prva iskustva, kako su uopće počele s odlascima na Hajdukove utakmice?

Lucija: „Krenulo je to od malih nogu, roditelji su me vodili sa sobom na istok, prva utakmica je bila protiv Croatije (vuk ime mijenja, ali ćud nikada – haha), starija je sestra isto išla na utakmice. Kad bi me ona čuvala kod kuće, znalo bi me zadesit da me montira ispred televizije dok je neka utakmica pa gledaj. Tako da sam imala doma već sve preduvjete za infišat se….“

Laura: „Pokojni otac je bio pretplatnik, vodio me na svaku utakmicu. Ne sjećam se prve, ali na istoku sam od kad znam za sebe. Nekad nas je bilo malo, i redovno sam se susretala s pitanjima „znam li što je offside“, ali sad se više nitko ne čudi tome.“

Odrastanje ponekad donese određene promjene, mnogi prestanu ići na utakmice, što je vas zadržalo na tribini?

– Lucija: „Priznajem, malo je to sve kroz odrastanje bilo i „kalalo“, u fokus su ušle neke druge stvari, međutim, negdje krajem srednje škole interes se za odlazak na utakmice opet vratio. Nedugo nakon toga kreće i Naš Hajduk, a to je bio i dodatni impuls.“

– Laura: „ Prestanak nikad nije bila opcija. Mlada sam ostala bez oca, i jedan period mi je bilo baš teško doći na istok bez njega, zapravo još uvijek jest. Međutim, baš je on u mene usadio tu ljubav toliko duboko da i dan danas, kad sam iz bilo kojeg razloga spriječena otići na utakmicu – osjećam grižnju savjesti. Još uvijek njegovu pretplatu nosim u novčaniku, a njegovo ime upisujem u tematski park. Znam da bi on to htio.“

Gostovanja?

– Lucija: „Gostovanja su započela baš te 2011-e, svim mogućim prijevoznim sredstvima, najčešće cestovnim, a često i tramvajima dok sam živjela u Zagrebu – ipak je to tramvaj-liga.“

– Laura: „S tadašnjim momkom, danas mužem, počela sam lagano – s putovanjem u Zadar, iako je to jedva pa gostovanje, haha. Kako sam bila navikla gledati utakmice s istoka Poljuda, prvih pet minuta mi je bilo čudno biti iza gola i navijati, ali onda sam se zakačila na taj osjećaj, u tom trenutku više nisam samo netko tko gleda utakmicu, nego sam ona koja pomaže momčadi, taj osjećaj doista ne može razumjet onaj koji to nije prošao.“

Iskustva s gostovanja?

– Lucija: „Iskustva su svakakva, međutim, sto se tiče aspekta zaštitara, organizatora i policije, većinom su negativna, čast iznimkama. Od čekanja u redovima na ulazu, posljedičnog ulaska na stadion tko zna koliko minuta nakon početka utakmice, jednog pa i više pretresa koji uključuju pipanje po intimnim dijelovima (koja znaju biti i doslovno bolna), skidanja cipela u svakakvim uvjetima, po kiši i blatu, bez ikakve podloge, pokušaja oduzimanja predmeta poput ključeva, čekanja da zaštitarka prelista svaku stranicu knjige (moralo se koji put i učit u vlaku), sad već standardne zabrane unošenja malih torbica na stadione, cak i potpuno praznih, jer eto nikad se ne zna što se ušilo u njih.“

– Laura: „Uh, odmah se iznerviram. Za početak, na tribini se osjećam potpuno normalno, jedno od rijetkih mjesta gdje imamo potpunu ravnopravnost. Ponašanje organizatora, zaštitara i često i policije je katastrofalno; bez obzira što me pipaju druge žene, bude baš neprimjereno. Zavlačenje ruku u grudnjak, u gaćice, stiskanje grudi. Nekad se s time nosim humorom, u Osijeku sam rekla gospođici da bi bio red da mi barem večeru plati, a ponekad otvoreno inzistiram na humanom pristupu, ali čim se imalo suprotstaviš, riskiraš završiti u „marici“. Još se sjećam jauka jednog momka u Maksimiru kojeg su odveli u odvojeni policijski šator… Ponižavajuće i neprimjereno.“

Photo: Miranda Cikotic/PIXSELL

– Lucija: „Sve u svemu, jako često se radi o nehumanom pristupu u kojem te se tretira kao građanina drugog reda čisto jer pratiš svoj klub. A sve skupa bespotrebno, pod krinkom održavanja neke sigurnosti, iako je pitanje čije zapravo sigurnosti. Kao što je nejasno kakva su to prijetnja ljudi koji bodre svoj klub, navijaju, dižu koreografije i upale te baklje, nekad hvaljene simbole južnoameričke atmosfere na stadionu. Ne razumijem kakva smo mi to „sigurnosna prijetnja“, osim što očito ugrožavamo okoštale nogometne, i ne samo nogometne strukture; što uopće može opravdati takav dehumanizirajući tretman praktično od momenta kad sjedneš u kombi pa skoro sve do povratka doma?“

– Laura: „Ma mene muči još jedna stvar. Troše ogromne resurse, plaćene novcima koje mi osiguravamo iz svojih plaća, ne bi li spriječili – paljenje baklji? Neću uopće ulaziti u to koliko je glupo trošiti tolika sredstva na nešto toliko banalno, nego je ključno to što oni to još nikad – nisu uspjeli spriječiti. A onda doček u Zagrebu, gori milijun baklji, Luka Modrić izađe u svim novinama s bakljom u ruci – i nikome ništa. Jasno je da tu nije riječ ni o bakljama ni o „sigurnosti“, nego samo o tome da treba spriječiti da se stvori kritična masa koja će misliti svojom glavom.“

Ima li zanimljivosti druge vrste?

– Lucija: „Zanimljiva gostovanja je teško izdvojiti, Pula je zanimljiva, ako ništa drugo, zbog dobre muzike na stadionu haha. Ali vjerojatno dva finala kupa, ovo zadnje u Vinkovcima, zbog vrhunske ekipe u kombiju, specifičnosti putovanja sa ZG tablicama, u teškom kontrastu s totalnim osjećajem pravedničkog bijesa nakon još jedne brutalne krađe. Finale kupa 2013., jer je osvojeno i jer je maksimirski jug bio pun, iako mi to skoro i nije bilo gostovanje jer sam tad još živjela u Zagrebu. Zaprešić 2013., kad je bilo toliko hladno da smo se gurali bliže bakljama da se ugrijemo. Rijeka, prosinac 2017., kada ti se, nakon cijele peripetije oko ulaska na stadion (u 30. i nekoj minuti), policajcima koji prijete uhićenjem na pitanje “kad ćemo više uć”, i sličnih dogodovština, ruke smrznu od riječke bure da već u glavi mjeriš fibru, ali nema veze, jer se dobila Rijeka nakon 5 godina. Dio mene i na neke utakmice na Poljudu gleda kao na gostovanja jer mi je Poljud dok sam živjela u Zagrebu bio najudaljeniji prvoligaški stadion – a tu ističem Slaven Belupo za 105. rođendan, i onaj moment kad sam na kraju utakmice jednostavno znala da ćemo bit dobro, da ćemo sve preživjet i da ćemo živit vječno.“

– Laura: „Ne bi stalo sve u jedan članak. Svako putovanje je posebno, a svaka utakmica nosi svoje. Pobjede na Maksimiru su posebne, vraćati se nakon poraza bude duplo napornije. Pitao me policajac jednom „imate li droge sa sobom“, pa sam ga pitala je li mu ikad itko odgovorio potvrdno na to pitanje. Nije me doživio, pitao je opet isto. Mene je fasciniralo ponašanje policije u inozemstvu. Npr, u Liverpoolu, gdje je bilo problema s domaćim navijačima, pa je „zakuhalo“ i na tribini, očekivala sam nakon utakmice torturu kakva je uobičajena kod nas. A njihovi stjuardi i policajci se raspadaju od ljubaznosti prama nama. Tad sam shvatila da se može i drugačije, i da su i navijači, čak i oni koji nose neku agresiju u sebi puno mirniji kad ih se tretira kao ljudska bića – potpuno logično.“

Kako obitelj gleda na sve to?

– Lucija: „Što se roditelja tiče, i oni su u svemu tome sa mnom, putuju i oni. Lakše je kad imaš doma nekoga tko te razumije, iako to dovodi i do svakakvih rasprava za stolom kod ručkova i večera, haha. Imaju oni svoju ekipu i svoj đir, tako da imam svoj slobodan prostor na gostovanjima. Generalno je odlično vidjeti raznovrsne ljude, i mlade i stare i djecu i žene i muškarce, različitih struka i hobija, koji stoje zajedno na tribini jer ih spaja Hajduk. Hajduk ima tu moć da ujedini raznolike ljude, dijelom i zato što kao jedan od rijetkih aktera u društvu utjelovljuje vrijednosti za koje se svi zalažemo, zato što je prerastao granice nogometa, zato što predstavlja nešto, kao što su u jučerašnjem članku rekli Magda i Vlado, nešto na čemu možeš odgajat djecu, tako da odrastu u poštene ljude, da im pokažeš da se može i drugačije, i transparentno i pošteno, organizirano, a ne stihijski, u nadi da će ta djeca usvojit tu poruku i povest se za tim primjerom, pa se sutra aktivirati oko nečega što je njima bitno.“

– Laura: „Meni je još lakše. Mnogi misle da ja idem na gostovanja s mužem, ali stvar je toga da on ide sa mnom. Zna se red u našoj kući. Mama još uvijek ponavlja istu rečenicu – Hajduk će ti dat kruva…“

U nadi da smo kroz ovaj serijal članaka uspjeli barem malo približiti ljude koji trpe sve i svašta na svojim putovanjima, sa ciljem da barem jedna osoba razmisli o junakinjama i junacima ove priče prije nego osudi cijelu jednu populaciju na osnovu bombastičnih naslova u medijima, završavamo s rečenicom Stanka Poklepovića koja stoji kao nadnaslov ovog serijala: „U hrvatskom jezikoslovlju nema atributa koji može označit veličinu Hajduka. Hajduk je ne samo vječan, Hajduk je neuništiv!“

Komentiraj