urednički komentar ponedjeljkom

Tužna i očekivana realnost: Traže se heroji koji će ginuti za bijeli dres

Hajduk je izgubio dvije utakmice na gostovanjima u nizu, tako se ne može doći do cilja koji je postavljen pred početak sezone, a sad dolaze dvije najteže utakmice u nizu, i Hajduk je u opasnosti da upadne u još jednu krizu, analiziramo ima li momčad dovoljno snage da ostane pri vrhu nakon prve četvrtine prvenstva i koliko na sve to skupa utječe prijelazni rok i osobne ambicije igrača.

Hajduk ima jedan ogromni problem, a to je percepcija vlastite veličine, jer Hajduka osim njegovih navijača, nitko više ne smatra velikim i moćnim klubom – ni protivnici, ni nogometne strukture, a po svemu sudeći – ni dobar dio igrača koji su (itekako dobro) plaćeni za svoje igranje u bijelom dresu.

Ne pada mi na pamet analizirati sve ono što se u prošlosti, davnoj ili sasvim bliskoj, događalo što je dovelo do toga, ono o čemu razmišljam je sadašnji Hajdukov trenutak, koji definitivno nije bajan, iako (vjerojatno više emotivno, nego realno) stalno imam osjećaj da Hajduku fali samo malo da izađe na pravi put, ali redovito pada na zadnjim, ključnim koracima.

Dok navijači putuju, tuguju i luduju radi rezultata, radi ljubavi prema klubu, dok oni ljudi u klubu koje je bivši predsjednik Huljaj nazvao herojima rade i preko svojih kapaciteta i tuguju i luduju jednako kao i svi navijači, dobar dio onih koji bi trebali biti najodgovorniji prema svojem poslu, razmišlja isključivo o vlastitim ambicijama, u kojima je Hajduk samo prolazna stanica, zarez u životopisu, a često i samo dobra sinekura, jer nemaju kvalitete za nešto više u životu.

Nemam pravo sumnjati u ičije dobre namjere, ali itekako imam razloga propitivati sposobnost određenih ljudi u klubu, od samog vrha piramide, preko igrača, pa do onih najobičnijih službenika, jer jednostavno previše toga predugo ne štima kako treba da bi se ignoriralo.

U vrijeme surovog profesionalizma možda je naivno i iluzorno očekivati srčanost od igrača kakvu bismo mi, navijači Hajduka željeli vidjeti na svakoj utakmici, a posebno na vatrenim gostovanjima kakvo je osječko, ali ja odbijam vjerovati da se u Dalmaciji i okolici ne može pronaći dvadesetak dovoljno kvalitetnih igrača, koji bi tvorili momčad koja bi bila onakva kakvom je navijači žele.

Da se razumijemo, ovi igrači koji trenutno igraju u klubu su vjerojatno najmanje krivi za sve ono što se događa, ni puno kvalitetnije momčadi od Hajdukove ne bi se mogle snaći u situaciji u kojoj su u godinu dana promijenili četiri trenera i tri uprave.

Već sam pisao o lutanju u sportskoj politici, i dalje ostajem pri stavu da Hajduku nedostaje osoba koja će osmisliti i provesti kompletnu sportsku strategiju, jer Saša Bjelanović jest pokazao da apsolutno ima smisla za pronaći igrača na tržištu, ali to nije jedini posao sportskog direktora, posebno ako je od predsjednika zadužen voditi kompletan sportski segment kluba.

Transferni rok traje još nekoliko dana, i ono što će biti zanimljivo vidjeti jest tko će još otići, a tko će možda i doći, jer često igrači u ovim tjednima više razgovaraju sa svojim menadžerima i savjetnicima, no što se koncentriraju na zadatke na terenu, a to je pogubno za klub kao što je Hajduk, koji se u Hrvatskoj natječe u doista specifičnim uvjetima, valjda kao malo koji klub u svijetu.

Hajduk nema luksuz koji si mogu priuštiti neki drugi, nitko mu neće pomoći kad je u knock-downu, dapače, protivnici čekaju u redu da bi ga srušili još niže u takvim trenucima. Baš zato bi ljudi koji vode klub trebali pronaći grupu igrača koji će biti na tragu onih koje je spominjao Jasmin Huljaj – onih heroja koji će za klub koji toliko znači svojim navijačima igrati preko granice svojih mogućnosti, ne razmišljajući o drugim klubovima, igranju za reprezentaciju ili postocima menadžera.

Uvjeren sam da postoji dvadesetak takvih nogometaša na ovom svijetu, baš kao što sam uvjeren da im se može priključiti i nekoliko kvalitetnih stranaca koji će razmišljati na isti način.

Marin Brbić je rekao kako u Hajduku nema mjesta za one koji ne veslaju u istom smjeru kao svi u čamcu, valjda bi to trebalo vrijediti baš za sve one koji su na plaći u klubu.

Kako za zaposlenike, tako i za igrače.

Komentiraj