Nedostatak sportske vizije i lutanje u mraku

Veliki Hajduk: Projekt revolucije s krivim ljudima?

Oni koji pažljivo prate događanja u i oko Hajduka nešto dulje vrijeme će prepoznati rečenice iz naslova i nadnaslova, a mnogi će mi zamjeriti što nedostaje još barem jedna, po nekima i ključna a glasi „Ruka neprijatelju uz smiješak, jeftina politika ili nedostatak muda?“

Pa eto, da ne bude preskočeno, i tu sam rečenicu citirao, a riječi su to i rečenice postavljene na ogradu sjeverne tribine osamnaestog dana mjeseca travnja 2015.-e godine. Prije ravno četiri i pol godine, na Poljud je dolazila Rijeka, predsjednik je bio Marin Brbić, i nakon nekoliko godina čekanja na napredak, Torcida je izgubila strpljenje.

Izgubio je Hajduk i tu utakmicu, a ono što je grozno u očima svakog navijača Hajduka jest činjenica da se ove rečenice mogu mirne duše na današnji dan staviti u naslov komentara i da budu aktualne.

Ulaziti u analizu utakmice i pisati o tome koliko smisla ima plan Damira Burića koji se svodi na rano oduzimanje lopte i okomito napadanje protivnika, doista nema smisla, ukoliko u klubu nema sportske strategije.

A nema.

Baš kao što je nije bilo ni prije četiri i pol godine, kada je Torcidi dozlogrdilo, pa pred poraz s Rijekom stavila krpe na ogradu sjevera.

U međuvremenu je Hajduk napravio puni krug, krenuo nekom drugom stazom, možda ni boljom ni lošijom, ali svakako drugačijom, da bi nakon serije novih krpi netko odlučio vratiti Marina Brbića, koji je po svemu sudeći, odlučio resetirati stanje na postavke pri svojem odlasku.

I da, resetirao ga je.

Problem članskog modela i hajdučke demokracije često leži u tome što u demokraciji svatko ima pravo glasa i svatko ima pravo na mišljenje.

Grozna je to rečenica, jer svatko mora imati pravo na mišljenje i svatko mora imati pravo glasa, stvar je samo u tome što bi oni koji odlučuju trebali u mnoštvu mišljenja i glasova odabrati onaj pravi.

Uopće ne sumnjam da će ove oštre rečenice koje sad slijede u ovom komentaru od strane mnogih biti dočekane na nož, da će iz njih iščitavati neko svrstavanje uz ove ili one, ali mislim da je problem Hajduka često u tome što se previše koncentracije gubi na to “čiji je tko” i “za koga je tko”, umjesto na “kakav je tko”. Ovo što slijedi je samo moje osobno mišljenje, stvoreno na osnovu stotina i tisuća sati analiza i provjeravanja činjenica.

I kao i obično, navijam da sam u krivu, jer bi to značilo da je moj jedini klub u fantastičnom stanju, a ja sam samo paranoik.

Nego, da nastavim…

Naš Hajduk i Torcida su Marina Brbića prigodom njegove smjene ispratili panegiricima, spominjući kako će njegovo ime biti zlatnim slovima upisano u povijest Hajduka.

Da se razumijemo, to stoji, i ja bih, na njihovom mjestu, u to vrijeme napravio isto.

Problem je što danas smatram da je to bila pogreška, jer postojalo je puno razloga zašto je Marin Brbić smijenjen i osobno smatram kako Marin Brbić ima dovoljno mana da se može reći da nije dorastao funkciji predsjednika Hajduka.

Međutim, nije problem što ja nešto znam ili ne znam, smatram ili ne smatram, problem je što ljudi koji su odabrani u NO Hajduka ne znaju za mane Marina Brbića i ne znaju da je ispraćaj panegirikom bio takav samo iz razloga što se htjelo napokon s nekim gospodski rastati.

Ili znaju, pa su ga usprkos tome odabrali, a to je onda za posebnu analizu.

Bilo kako bilo, sad Hajduk ima apsolutno jednak problem kao prije četiri i pol godine, gdje je sve već viđeno, pa i porazi od Rijeke, osim što nema krpa na sjeveru koje prozivaju vodstvo kluba za nedostatak strategije.

Ljudi su sinoć izgubili strpljenje, i vikali „Buriću odlazi“, pa je opet moj osobni dojam da su i navijači Hajduka lagano nazadovali, jer dok su prije 4-5 godina tražili strategiju, danas se zadovoljavaju i promjenom trenera.

Komentiraj