Tko se zapravo boji Torcide?

Zaustavi se vjetre, pita bi te nešto…

Hajdučka kletva za navijače Hajduka je zapravo klasična: „Dabogda živio u zanimljiva vremena“.

Nažalost, zanimljiva vremena u Hajduku traju i traju. Kako krene nekim normalnijim tokom, netko se pobrine da zakuha – ako se ne javljaju ili ako su oslabljeni vanjski neprijatelji, kojih Hajduku nikad nije nedostajalo, pobrine se netko iznutra, na ovaj ili onaj način.

Navijačima je užasno teško to sve skupa pratiti, ne znaju što se zapravo događa, pa se odlučuju temeljem simpatija prema ovome ili onome, a ni novinarima koji redovno prate stvari nije puno lakše.

Hajduk je, od kad je izbor nadzornika prepušten članovima, kao jedan od ciljeva istaknuo transparentnost.

Osam godina od početka, kao netko tko je član od prve godine i kao netko tko privatno puno drži do transparentnosti i demokracije – tvrdim da je Hajduk grozno netransparentan.

Da, objavljuju se financijska izvješća, da, otprilike znamo svakih godinu dana što su uprave radile u proteklom periodu, ali veze to nema s pravom i istinskom transparentnošću.

Drugo, iako je možda trebalo biti i prvo – kodeks. Kodeks, kojeg je čak i Amnesty International proglasio jednim od najboljih dokumenata napisanih na ovim prostorima, se u Hajduku malo poštuje, i više služi za ukras.

Transparentnost, stručnost i kriteriji, to je nešto za što se načelno zalažu članovi Hajduka.

U stvarnosti imamo kadroviranje po prijateljskim linijama, imamo nestručnost na više razina i imamo baš premalo transparentnosti.

Od prvog dana postavljam pitanje zašto svaki ugovor i svaka plaća u Hajduku ne bi bili javni, kao u nekim drugim, velikim klubovima.

Razne odgovore sam dobivao, ali nikad konkretan, osim onog – teško je to, znate, igrači to ne vole

A stvar je samo odluke – tko ne želi da mu ugovor bude javan –  hvala lijepo, doviđenja, ima i drugih klubova.

Evo, uvjeren sam da niti jedan Hajdukov junior ne bi imao ništa protiv da mu se objavi visina plaće.

Skrenuo sam malo s teme, ali dogodi se to u zanimljiva vremena kad Hajdukovac ima osjećaj da klub stoji pred ponorom, a opinion makeri i ljudi koji odlučuju uglas traže odlučan korak naprijed.

Da se vratimo na problematiku – malo tko ima pojma što se u Hajduku zapravo događa, pa iako su neke kolege to nazvale reality show, aludirajući da se sve vidi i sve događa pred okom javnosti, bili su u pravu iz sasvim drugih razloga.

Naime, reality show uopće nije stvaran, znate li to? Tamo, u tim emisijama, neki ljudi doista misle da o nečemu odlučuju, dok se javnosti zapravo prikazuje samo i isključivo ono što režiseri žele. Pa vi mislite da znate tko je kakav, a ustvari pojma nemate.

U Hajduku se stalno nešto događa, ali mi, a pri tom mislim na navijače i na javnost, znamo samo ono što nam se servira.

Pa nam se prvo servira kako je drugi čovjek kluba otišao iz osobnih razloga.

Pa nam se servira kako je otišao iz osobnih razloga, ali da mu smeta što su navijači vikali na igrače.

Ma zamislite, navijači koji viču na igrače? Bezobrazluk. To nigdje nema!

Osim u baš svakom klubu na svijetu. Osim Lokomotive valjda.

Ok, nije baš da u svakom klubu na svijetu igrači onoliko dugo i onoliko poslušno stoje ispred tribine, ali nije to tek tako s neba palo.

Naime, možda je gospodin dojučerašnji dopredsjednik zaboravio da je baš on rekao kako će otići nakon prve krpe na sjeveru. A njegov predsjednik, za kojeg on u istom interviewu kaže kako je njegova riječ svetinja se prije nekoliko mjeseci, kad je imao obračun sa zločestim barbama i tetama iz NH koji su ga se drznuli kritizirati branio sustav, ali usput spomenuo kako je baš jučer sjedio s Torcidom i da je sve bilo u redu.

Pa još prisnažio, ne treba nama krpa na sjeveru, dosta mi je sms.

Dakle, gospodo iz uprave, što ćemo s Torcidom? Hoćemo li je pokušat koristit kao sredstvo, a onda se čudit kad nam se obije o glavu?

Sam predsjednik je posredno rekao da on odgovara Torcidi, igrači nisu učinili ništa drugo nego slijedili njegov primjer.

A da se razumijemo, Hajduku treba uprava koja će Torcidu vratiti natrag na tribinu. I Torcida će tad bit najsretnija, jer će to i učiniti onog trenutka kad budu znali da nema razloga da rade išta drugo osim da navijaju.

Ajmo jednom za svagda neke stvari raščlaniti, između ostalog i radi toga što su cijelu ovu situaciju opet pokušali iskoristiti medijske sluge Mordora, pa smo jučer na „javnoj“ televiziji mogli čuti kako se u Splitu radije gleda Zvezda nego Dinamo, a da situacija s navijačima u Hajduku strašno liči na ono što se događa s Partizanovim navijačima ovih dana. (SIC!!!)

Torcida nije bez grijeha i nikad neće biti. Ali ima jedna stvar koju mnogi zaboravljaju – Torcida je osnovala NH kako bi ta udruga bila predstavnik navijača u odnosima s klubom.

Torcida postoji da bi navijala i pratila klub, a to uključuje i zvižduke i uvrede, tko na to nije spreman, neka ode u Lokomotivu ili neki sličan klub u kojem nema tog pritiska.

Gospodo iz uprave, izvolite odraditi svoj posao, ne spominjući strah od Torcide, jer Torcide se može bojat samo onaj koji ima masla na glavi.

A gospodin dojučerašnji dopredsjednik? Reći ću kratko. Ne vjerujem mu ni riječi kad kaže kako se nema namjeru vraćati u Hajduk.

Da se razumijemo, to je moj osobni dojam – znate zašto? Zato što to zaključujem iz onog što nam serviraju. Baš kao što zaključujem da je u klubu situacija takva da nema zajedništva, da se previše ljudi unutar kluba brine samo za sebe i za vlastitu guzicu, dok se pokrivaju pričom o velikoj brizi za klub.

A to nije dobro.

Nemam nikakvog razloga sumnjati u poštenje nadzornika koje smo izabrali, ali u ovom trenutku sam zabrinut za njihovu sposobnost, jer doista mislim da je vrijeme da se zaustavi rulet odlazaka i dolazaka.

Samo što treba znati pogoditi broj na kojem će se rulet zaustaviti. Crveno, crno, nula, dupla nula – sve su opcije otvorene.

A sve me je više strah da je rulet namješten i da se događa ništa drugo do sistema „divide et impera“ gdje je krajnji cilj dokazati da članski model ne funkcionira, pa da netko uskoči i „spasi stvar“.

Komentiraj