Puntapetije

Evo tko je manijak sa Spinuta!

Gospođa Nada jasno je mogla čuti kako osoblje korača za njom, gazeći nemilosrdno komad po komad krhkotine koje su ostajale iza nje. Nijemo je zastala pred vratima ambulante, a osoblje je produžilo u svom pravcu.
“Ovo ovde je sve ludo!”, izlazeći iz druge ambulante ljutito i glasno povikala je gospođa u bijeloj kuti.
“Ja nisan, jel’ tako doktorice?”, uz osmijeh je uzvratio muškarac u dvadesetima, naslonjen na zid, kojeg gospođa Nada nije ni primijetila.
Gospođa u bijeloj kuti prezrivo ga je okrznula pogledom, a dezorijentirani muškarac ispratio ju je uz osmijeh. Na Odjelu za psihijatriju u državi Spinut nešto definitivno nije kako treba, pomislila bi gospođa Nada da joj je uspjelo skrenuti misli s onih krhkotina koje su ostajale za njom i čuti išta do li krckanja njezinog polomljenog srca ispod klompi osoblja koje je produžilo u svom pravcu. Prije nekih trideset i pet godina, samo nekoliko desetaka metara dalje od mjesta na kom se sada nalazi, u Klinici za porode na svijet je donijela svoje prvo dijete. Pri toj pomisli gospođa Nada blijedom rukom prešla je preko blijedog lica brišući slane kapi koje su joj se slijevale niz obraz. Prije nekih trideset i pet godina, samo nekoliko desetaka metara dalje, čula je plač svog djeteta koje je s izvrsnim položio Apgar indeks i već nakon tri dana bio otpušten iz rodilišta kao zdravo dijete. Gospođa Nada trgnula se; mladić u dvadesetima rukom ju je potapšao po ramenu:
“Ne brinite, sve će bit ok…”, procijedio je, sućutno je pogledavši svojim raširenim zjenicama.
***
U suverenoj i samostalnoj državi Spinut koja s Republikom Hrvatskom dijeli kopnenu granicu gospođa Nada posljednjih mjeseci proživljava najteže razdoblje u svom životu. Do dugo u noć prelistava priručnike za manijake početnike, njezini jecaji čujni su tek zidovima hladne sobe u kojoj drhtavim rukama prelistava stranice dok istovremeno strepi od povratka svog djeteta u zajednički stan. U svakom takvom trenutku gospođa Nada, shrvana od nemoći, pusti glas i zaplače najglasnije što može jer shvati da se u svetom strahu za vlastito dijete usudila strahovati za sebe. Onda se sabere i ponavlja si kako u priručniku za manijake početnike lijepo stoji da iako se radi o endogenoj psihozi, stanje oboljelog može biti pod kontrolom i kako će, uz ljubav, podršku i razumijevanje, najbližih, ali i samog sustava cijeli taj proces biti znatno lakši. Prije no što će usnuti, u strahu, blaženom i svakodnevnom strahu, poput zanesene tinejdžerice mašta o danu kada će njezino dijete svojevoljno potražiti pomoć i pristati na pomoć, a ona, njeni najbliži i cijeli za to zaduženi sustav suverene i samostalne države Spinut će zdušno pridonijeti kakvom-takvom normalnom ostatku života njezinog sina.
“Naravno da hoće”, procijedi kroz suze i omakne joj se osmijeh “jer to će značiti da će i on i svi oko njega biti sigurni… Od njega samog… “, zajeca i zaspi tada gospođa Nada kako zabrinuta majka već uspijeva zaspati.
Suverena i samostalna država Spinut već idućeg jutra gospođi Nadi priljepi šamarčinu; dijete koje je prije nekih trideset i pet godina donijela na ovaj svijet kao da više nije njezino dijete – njihov suživot je onaj krug pakla kojeg se Dante nije uspio dosjetiti, a ona, njezini najbliži i cijeli za to zaduženi sustav ne mogu ili ne žele napraviti ništa. Gospođa dane provodi u očajavanju, a kada odlazi po namirnice putem sretne kakvo poznato lice male i suverene države Spinut.
“O, Nado! Pa kako je?”, zlosutno trljajući ruke i osmjehujući se upita poznato lice.
Gospođa Nada silom razvuče osmijeh i netom prije no što će dati odgovor, poznato lice kreće s monologom.
“Di je mlađi sin? Još je u Njemačkoj? Stariji još živi s tobom? Ajme, da znaš”, zlokobno se osmjehujući ne prestaje, “vidila sam ti lani unučića, sina od mlađeg tvog! Ma šta reć – cukar, cukar! I evo, kidaj me di sam najtanja, kad ti nije povuka na starijega sina! Ma, sićan ti se starijeg”, navijački nastavlja dok gospođa Nada ne odustaje od premorenog osmijeha, “evo, ka da njega gledan kad ti unučića vidin!”
Gospođa Nada premoreno kimne, ustrajna u tome da poznato lice pozdravi s osmijehom, a poznato lice zlosutno joj odmahne zadovoljno trljajući ruke. Do povratka u dom koji dijeli sa svojim prvorođenim djetetom možda bi i pozdravila još koje poznato lice da joj je uspjelo skrenuti misli s onih krhkotina koje su ostajale za njom i čuti išta do li krckanja njezinog polomljenog srca koje je ostalo zgaženo kad je s osmijehom pozdravljala posljednje poznato lice koje je srela tog dana.
Već u kasno poslijepodne gospođa Nada drhtala je od straha za svoje dijete i od svog djeteta – još uvijek nije došao kući. A što ako se ne vrati kući? A što, opet, ako se vrati?
***
Spinutski manijak konačno uhićen!”, “Manijak sa Spinuta pušten na slobodu”, “Manijak…”
Gospođa Nada, čekajući red za blagajnu, gledala je u pod krišom pogledavajući naslove dnevnih novina. Blijedom rukom prešla je preko blijedog lica, brišući slane kapljice s njega i prekrivajući ga od poznatih lica. S dvije plastične vrećice u ruci od kojih je u jednoj bilo nešto voća, zaputila se na Odjel za psihijatriju države Spinut.
“Vi ste gospođo došli po sina, jel’ tako? To je onaj… Onaj Manijak? Odite za mnom, sad ćemo mi preuzet otpusno pismo, a doktora nazovite za koji dan, sve će on vama objasnit…”, blago prezrivo je prenijela gospođi Nadi mlađa ženska osoba u bijeloj kuti, prihvativši je pod ruku, a ova je bez riječi krenula za njom.
***
Iz susjedne i prijateljske Republike Hrvatske danas je suverenoj i prijateljskoj Državi Spinut poslana prosvjedna nota, javljaju mediji. Ubrojivo građanstvo Republike Hrvatske, kako stoji u priopćenju, a sve u cilju uvažavanja različitosti i zaštite ljudskih prava, podsjećanja na temeljne kršćanske vrednote ili progresivnu toleranciju, poziva odgovorne za medijski linč građanina vaše zemlje da se u prvom redu ispričaju, a potom i ujedine kako bi se čovjeku pomoglo. Evo, nastavlja se u priopćenju, iz Hrvatske smo vam spremni poslati naše najbolje stručnjake iz svih područja kako bi vam svojim znanjem i stručnošću pomogli. Nevjerojatno je, oštro se navodi, da u dvadeset i prvom stoljeću nitko od odgovornih u vašoj zemlji nije reagirao na javni linč bolesnog čovjeka! Imate li vi uopće jednu jedinu udrugu koja se zauzima za život? Od začeća pa do barem trideset i pete godine? Imate li vi jednu jedinu udrugu koja se bavi pravima manjina?! Nemojte mi reći da u Spinutu ne živi makar jedan Srbin, makar jedan peder?!  Gdje vam je Društvo psihijatara? Filmskih djelatnika? Što, vi o takvim stvarima snimate filmove? Kako molim? Imate udruge? Pa, dobro, čime se ti ljudi bave?! U redu, u redu, smirimo strasti, nastavlja se u priopćenju, šaljemo vam naše udruge i stručnjake, netko će već pomoći jadnom čovjeku. Kako ste rekli? Gospodin Manijak ne boravi s majkom Nadom? Gdje, ponovite? Boravi u nekakvom napuštenom objektu neprikladnom za stanovanje i nema osnovnih sredstava za život? I uz sve navedeno ima psihičkih problema?! Oprostite, molim vas, ne znam zašto bi se itko u Republici Hrvatskoj bavio vašim duboko zakržljalim društvenim, zdravstvenim i štatijaznam kakvim sve ne sustavom, zaključeno je, na koncu, u prosvjednoj noti.
Dragi čitatelji, možete odahnuti. Tko je manijak sa Spinuta, više uopće nije važno. Srećom i naime, riječ je o manijaku iz susjedne nam, prijateljske i fiktivne države Spinut. Nema tamo nikakve ucviljene gospođe Nade! A svim manijacima, kao i onima koji će to tek postati oštro poručujemo – nema ni nade! 
Pratite Ines Lucić putem bloga PUNTAPETIJE i putem Facebooka .

Komentiraj