PUNTAPETIJE

Hajde da se mrzimo!

Nekoć davno živjela jedna djevojčica koja nikako nije voljela jesti povrće. Ni meso. Ni mliječne proizvode. Ukratko, djevojčica nije voljela jesti gotovo ništa od onoga što bi joj se ponudilo za obrok. Ako biste nekoć davno upitali djevojčicu zašto ne jede povrće, meso, mliječne proizvode – gotovo ništa od onoga što bi joj se ponudilo za obrok – djevojčica bi vam samouvjereno odbrusila: “Zato što mrzim i povrće i meso i mliječne proizvode!”. Čuli biste tada i umilni glas njezinih roditelja koji joj smireno objašnjavaju kako mrkva čini vid boljim, kako malo pile snaži mišiće, a mlijeko zube jača.
Nekoć davno živio jedan dječak koji se nikako nije volio kupati. U kadi. Jezeru. Ili moru. Ukratko, dječak nije volio čak ni skakanje po lokvama. Ako biste nekoć davno upitali dječaka zašto ne voli kupanje u kadi, jezeru ili moru, dječak bi vam samouvjereno odbrusio: “Zato što mrzim vodu!”. Čuli biste tada i umilni glas njegovih roditelja koji mu smireno objašnjavaju kako je čistoća pola zdravlja, a ako bi se rasprava odvijala negdje na plaži oboje bi, u glas, zaključili: “Nije voda, nego more!”.
Djevojčici i dječaku objašnjavali bi njihovi roditelji, tako, što je dobro po njih, a vjerojatno je da biste i sami pridonijeli kakvom mudrolijom u pregovorima s tvrdoglavim mališanima. Istog dana, u neke sitne sate, roditelji ovih malih bića koja će za nekih petnaestak godina biti ljudi razgovarali bi o danu iza njih, tražili prikladna rješenja; ta, valjalo bi prehraniti dijete koje mrzi hranu, a bogme i okupati dijete koje mrzi vodu.
Promaknula im je, nekoć davno, jedna sitnica. Njihovo dijete mrzi. Mrkvu, rajčicu, šampon, Pokemone, Štrumpfove – nastavite niz. Bilo je to, doduše, nekada davno, bilo je to, doduše, benigno; dječje mržnje na ovome svijetu nema, djeca mrziti ne umiju, takvo što ne postoji jer djeca mrziti ne znaju, ali – nekada davno mržnju su čula, načula i naučila. U dnevnoj sobi, na dječjem igralištu, u vrtiću, u školi – nastavite niz. Ako, pak, ne na tim mjestima postavlja se zabavno pitanje, a ono glasi – gdje li su čuli, načuli i naučili da se mrkva, rajčica, šampon, Pokemoni il’ Štrumpfovi mrze?
Mržnju prema zdravoj hrani, naime, u nekom trenutku zamijenit će mržnja prema ružičastoj boji. Mržnju prema moru, naime, u nekom trenutku zamijenit će mržnja prema kopnu. Mržnju prema stvarima i pojavama zamijenit će, naime, mržnja prema živim bićima.
Vjerojatno je – upravo onim živim bićima kojima su se roditelji dosjetili reći kako mrkvu i ne moraju pojesti, ali kako nema razloga da se mrkva mrzi. Kako na ovome svijetu ne postoji ama baš ni jedan jedini razlog za mržnju prema nekomu ili nečemu. Vjerojatno je da će se roditelji koji su se dosjetili reći “ne mržnji” svoje djece jednom, uskoro, naći oči u oči s roditeljima koji se toga nisu dosjetili i naivno ih upitati: “Zašto vaše dijete mrzi naše dijete?”.
Ne bi ovdje vrijedilo pričekati na odgovor roditelja onog dječaka ili one djevojčice koji su ranoj dobi naučili da se mrkva i šampon mrze, pa ga stoga valja ponuditi.
“Naše dijete mrzi vaše dijete jer za to nema ama baš ni jedan jedini razlog i tko ste vi da mu to pravo osporavate?!”, reći će uznemireno majka, odlučna u nakani da obrani svoje dijete. Njezin suprug potvrdno će kimnuti glavom, a potom uzeti pod ruku i dijete i majku, te demonstrativno nestati pred očima roditelja koji su naivno tražili racionalan odgovor na postavljeno pitanje.
Nekoć davno, tu negdje gdje smo sada, zaboravili su nas prekoriti kada smo po prvi put odlučili da, eto, mrzimo kukumar, plavu boju – nastavite niz. Nekoć davno, upravo tada, zaboravili su nam reći da ne moramo ili moramo pojesti obrok, da ne moramo ili moramo pod tuš, ali da nikako, ni u kom slučaju, ni za što na svijetu – ništa od toga ne moramo mrziti. Nekoć davno, tu negdje gdje smo sada, a upravo tada – rekli su nam pogrešno, rekli su nam: “Hajde da se mrzimo”.
I zato je negdje tamo, a bit će da je bilo upravo tu negdje gdje smo sada, očajna majka čija si je djevojčica pokušala oduzeti vlastiti život, grcajući u suzama il’ tresući se od bijesa, napisala nešto o svima nama dok je izravno pisala – svima njima.

Komentiraj