PUNAPETIJE

Hrvati – s vremena na vrijeme, u pravo vrijeme

Ruše Hrvati kako valja i dolikuje, uvijek u pravom trenutku. Upravo kada je kucnuo čas. Ili je zadnji čas. Ili je prošao.
Sjetimo se davne neke države koju smo, kako onomad netko reče,rušili. Rušili smo je jer je postalo nesnosno i srušili sve ono što već nesnosno u njoj zbiljabijaše, a dok se moglo podnijeti, podnosili smo i naprosto, tako pronicljivi, čekali smo pravi,da uprostimo to malo, posljednji trenutak. Prisjetimo se, nadalje, pojedinaca – dok su podnošljivi bili, podnosili smo ih, jasno, a kako su takvi pojedinci silazili ili bili skinuti s trona, dosjetili smo se gromko viknuti za njima i tako ostrašćeni sasuli bi im baš sve u lice i to baš kada je čas već, eto, gle čuda, prošao.
Zastanimo na trenutak i zajedno se dosjetimo još kojeg primjera; evo, zašto ne ovog posljednjeg, odvijao se upravo u zadnji čas. Ili je prošao.Ili je… No, dobro, pustimo sad to. Rekli smo, opet, dakako, ujedinjeni – sad bi bilo dosta! Sad bi valjalo tebi, najstrašnijem od njih dvije stotine, stati na kraj, sad bi valjalo, protiv tebe,jednom od dvije stotine takvih, dići svoj glas. Padaj silo i nepravdo! Kliknimo punog glasa,upravo u okolnostima kakve najviše volimo; nakon očiglednog, neminovnog pada, kada smo sasvim i u potpunosti i bez ikakvih dvojbi sigurni da ni teoretske šanse nema da će kralj ili kraljica smoći snage da pokupe onu krunu s poda i žezlom nas opendreče preko kičmice.
To je taj poznati revolucionarni hrvatski potpis koji je svoj puni procvat doživio u eri u kojoj se samo jednom dubokoumnom, kritički nastrojenoj, pače, upravo revolucionarom mišlju gazi samo i isključivo ono ili one za koje je sasvim sigurno da su već zgaženi. Pored leševa zgaženih, ma kako nevini ili krivi bili, prolazimo klikćući miševima naših računala i,prikladno, kličemo – e, sad bi bilo dosta!Ima, međ’ nama, takvima kakvi jesmo i kakvi se usprkos tome uzajamno volimo, onih koji će pravovremeno priprijetiti sili i nepravdi, ima ih – da se ne lažemo. Ali, takav nam je usud,valjda, da se dosjetimo saslušati ili poslušati ih, ne biste vjerovali, tek onda kada je kucnuo čas. Ili je zadnji čas. Ili je prošao.
Ili je naprosto riječ o redikulima kojima se u prigovaranju njihovom svagdašnjem omakne i kakav suvisao prigovor, a nama promakne uočiti upravo taj suvisli. I reagirati upravo u jednom od onih trenutaka kakve najradije čekamo.Ili je slučaj, pojednostavljeno, takav da se međusobno ne razumijemo baš najbolje ili se nerazumijemo uopće.
U takvom slučaju, uzgred, pitanje zajedničkog jezika u regiji moglo bi biti istisnuto pitanjem zajedničkog jezika unutar vlastite zemlje, pa kada se iznađe odgovor za tu enigmu, možda konačno jednom, nekada i nedvosmisleno progovorimo u isto vrijeme i baš navrijeme.Tada bi nam moglo poći za rukom dokinuti tiraniju svake vrste, bilo da ona dolazi izvana ili iznutra. Mogla bi nam se, ne daj Bože, dogoditi i spoznaja; kako nismo crveni vragovi ili zadrti nacionalisti ako se na vrijeme dosjetimo da bi bilo zgodno pomjeriti uru ili sat u ona jčas koji nije kucnuo, nije posljednji, nije prošao.Ironiju kada, ipak, stavimo po strani bit će da će i iz ovog pera “pravovremena kritika” bljesnuti, ne biste vjerovali, tek u nekom budućem, dalekom času – onom koji je, razumije se,upravo kucnuo, pa zašto da to onda ne bude još jedan predvidivi slučaj i s ostatkom življa ove zemlje.Šteta. Jer kada progovore, ma kako zakasnili, Hrvati zaista imaju što za reći. Nažalost, gotovo u pravilu – u pogrešnom trenutku.
Pratite Ines Lucić putem bloga PUNTAPETIJE i putem Facebook .

Komentiraj