Komentar

Suza u koju život stane

Muškarci se u Splitu teško nose s emocijama, i to je uglavnom poznata stvar. Sa suzama još teže i mislim da je to čisto genetska predispozicija.

Patrijarhat u kojem smo odrasli, patrijarhat u kojem su nam familije odrastale dio je našeg identiteta, ali i trajna karakteristika. U našim se familijama “oduvik zna red”, muško je za težaka, za polje i brod, krv i suze, a žensko je za plakat.

Muškarci u Dalmaciji, posebno boduli, iskonski su bili lovci, ribari. Muškarac tako i dan danas gleda u pravcu svoje strijele, dakle pravocrtno, dok žene posebno one u Splitu, nemaju tu osobinu. Dalmatinki, domaćici koja čeka svog junaka u pećini da joj donese svjež but od mamuta pogled je raspršen, a cilj nefokusiran, pa ćete ne rijetko Dalmatinku koja je u trgovački centar pošla po zavjese zateći kako isprobava krasan par čizmica od sabljastog tigra, a u pećinu se naravno vrati bez i jednog i drugog. Vatrena Dalmatinka već s ulaza u pećinu napast će svog junaka jer but od mamuta nije svjež jer naravno on izabrati mamuta jednostavno nije u stanju a susjed donio krasnog jutros, još sa sise zamirisalo pola planine.

Ne znam iskreno kako je stara majka Neda nosila mog Buru, ali predanja kažu da je bilo teško tako da su ona i otac Ive najveći noštomo kojeg znam i jedan od najboljih ljudi koje sam u životu upoznao, odlučili da maleni Šolta ostane tako jedinac jer je lamatao nogama devet mjeseci, a samo majke nogometaša znaju koliko su teška i živahna ta djeca u trudnoći. Mali bi mogao biti nogometaš – ustvrdila je tada posada Šoltanke, a moj otac i šjor Ive napili su se tada kažu po prvi puta u životu tako. Trajekt koji je ujutro trebao za Šoltu zaputio se na užas putnika i mlađahnog Ante Mrvice za Supetar krcat kamiona za Stomorsku. Ni šank ni mala kabina u kojoj je šjor Ive izdavao karte svojim sumještanima radili to jutro nisu, a veseli dvojac završio je pod disciplinskom komisijom i od tog dana postali su nerazdvojni.

Idućih dvadeset godina ta dva prijatelja namještat će sebi “pruge” za Šoltu tako da rade zajedno. Zašto, vrag bi ga znao, barba Ivi je pasalo da spava kod kuće uz svoju Nedu, a mom starom da bude na liniji na kojoj će ući u legendu kao jedan od najvećih kamarjera koje je Šolta ikada imala.

Barba Ive je bio omiljen vođa palube, boduli su vam takvi, veliki je trošak putovanje u Split recimo za paketić lijekova pa je nekako mudrije i korisnije barba Ivi uz trošak lijeka gurnuti za piće i sačekati vrijednu pošiljku negdje iza podne. Taj sistem funkcionira i dan danas i ako mi ne vjerujete sačekajte bilo koji autobus za bilo gdje.

Diližanse “Croatiabusa” ili “Makarska Prometa” prevoze sve i sva od studentskih iskaznica i džeparac, a do uputnica i bloka motora Mercedesa. Za dvadeset kuna mirne duše možete poslati bombu zamotanu u kutiju za cipele i kazati vozaču da će jedan s dužom bradom sačekati paket u Zagrebu. Ta će vas investicija koštati dvadeset, u vrh glave pedeset kuna.

Stvar je naravno u običajima naših naroda i narodnosti koji se njeguju unatoč strogim kontrolama i prietnjama otkazima, no skrenuli smo s teme. Ja i Šolta imali smo dva zajednička roditelja na istom trajektu, a Bura (Šolta) putovanje od sat vremena koristio je da u polupraznoj garaži nabija loptu ili jednostavno žonglira s njom dok mu ova na radost galebova ne bi odskakutala preko kuverte broda u more.

Šolta je živio za nogomet i Šolta je spavao s loptom, a ljubav prema Hajduku tih godina i nije trebalo raspirivati posebno, barba Ive kao viđeniji Ćuvitar imao je i pretplatu i karte onih koji nisu mogli zbog bolesti, žena i drugih nesretnosti.

Tako da smo nas dva visjeli na ogradi Starog Placa uz naše očeve koji bi iza utakmice trkomice hvatali zadnji trajekt  (na kojem usput i rade) za Šoltu. Stvar koju pamtim o prijatelju Buri bila je ljubav, ljubav koja je graničila s opsesijom da će jednom obući dres svog Hajduka i da će jednom kao prvotimac proslaviti istog. Pamtim mu sjaj u očima koji sam imao i sam jer ja sam nekako znao da u životu neću igrati za Hajduk jer mi je Bog dao dvije lijeve noge i ja sam bio upravo onaj zbog kojeg je Burin mantel – buvel tako često završavao u moru preko kuverte.

Godine su prolazile, a Šolta je postao igrač RNK – Split i nosio je crveni dres na ponos i diku svog časnog i poštenog oca. I na suzu majke Nede koja je isti peglala i prala, no svi smo znali da je Split samo usputna postaja i svi smo čekali da mladog i nadarenog braniča Splita Hajduk napokon pozove u prvu momčad. Bile su nažalost osamdesete i Hajduk je bio jak, strašno jak, a robusnog Čopa nije bilo jednostavno moguće zamijeniti u prvoj momčadi.

Bura je tako, jer godine igraču u naponu karijere idu, strašno brzo i strašno razočaran otišao u Njemačku i svoju karijeru nastavio u SC Freiburgu B. Mochengladbach, a ja svoju na okuci sjeverne tribine Poljuda pomalo i zaboravivši na svog starog prijatelja iz jednog tako divnog i posebnog djetinjstva. Barba Ivo je i dalje lijepio postere i vadio novinske kartice o Šolt, i a mi smo s odobravanjem pratili karijeru u kojoj je bilo svega, krvi, znoja i suza, samo nije bilo one jedne suze u koju život stane, suze u koju stanu sve suze koje i nisi i jesi isplakao za života.

Muškarci se u Splitu teško nose s emocijama i to je poznata stvar, sa suzama još teže i mislim da je to čisto stvar genetike i patrijarhata u kojem sam odrastao. Plakao nisam kada mi je umro djed, možda najveći navijač Hajduka kojeg je ovaj nesretni klub imao ikada, plakao nisam ni kada su mi se rađala djeca, a plakao sam neutješno i gorko kada je Ayron Senna preminuo u bolnici San Marina i kada je Goran, onaj Goran kojem ne vraćam kusur radi živaca koje mi je u životu uzeo, legao na travu Wimbledona i pustio suzu u koju stanu sve suze. Sav znoj i sva prolivena krv za života. Zašto je to tako vrag će ga znati? Muškarci će vam s ponosom priznati da su plakali kada je Hajduk prosuo završnicu euro sna protiv HSV-a, pola ljudi koje znam i sad puste suzu kada pričamo o Baki, a da im ruku odsiječeš suze ne bi pustili.

Muškarci valjda od iskona imaju sposobnost samo za takve suze.

Kladio bih se da nam je pretke ako bi ih i mamut zgazio lakše bilo nagovoriti na smijeh nego na suze.

I dok sam gledao sve te muškarce Splita kako plaču oko mene kao mala djeca, od tuge, rezignacije, nemoćnog bijesa, i dok sam gledao kako nam još jedna godina nestaje pred očima, ukradena, oteta, ovim muškarcima koji Hajduk vole više od života, sjetio sam se mog Šolte.

Moj Šolta, čovjek kojem je dječački san bio da Hajduk uvede u Europu i da zaigra uz Baku Sliškovića, čovjek kojem je Hajdukov dres svetinja jer je spavao u njemu, čovjek kojeg Hajduk nije htio i čovjek kojiem je nebo dalo životni i djetinji san, možda je i jedini pošten i ispravan izbor za Hajduka u ovim najgorim danima njegove povijesti. Jer gore i crnje nije nikada bilo.

I treba tako da bude, jer je to jedini način. Da se oslonimo na svoju mladost i ljude koji bezuvjetno vole svoj klub. A sve druge da potjeramo. Sve one koji ga vole samo radi redovnih mjesečnih primanja. Iste one koji prodaju ključne igrače dan prije najvažnije utakmice sezone. Smiješno je da o njoj na taj način i pričam, ali ova zadnja utakmica to bila i jest. Ključna utakmica sezone. A ti ljudi su se zajebavali. Neprofesionalni, nestručni, bahati, arogantni, samodopadni. Sve ono što nije Hajduk i Hajdukom se nikada neće zvati. Ni čojstva, ni časti, ni poštenja.

I volio bih da moj Bura sa svojom ljubavlju odvede tu mladost do toliko željenog i čekanog naslova prvaka. Jer danas nam svima treba optimizam. I danas ovaj klub moramo svi voljeti najviše. I biti uz njega. Ljubav se iskazuje u patnji i kada je najgore, ne kada se slavi i kada u životu dobro ide.

Pravi prijatelji kluba poznaju se kada je najteže. Oni koji ga vole od malena, onom dječačkom ljubavlju koja nikada neće prestati.

I Bura kojeg znam, ako to ostvari, uzme naslov, ostat će čvrst i stamen pred svojim golobradim prvotoimcima koji će ludovati s Torcidom dok baklje budu obasjavale stadion, a rakete lomile otvoreno nebo nad Splitom. Moj Šolta će uredno i kako to profesionalci rade odraditi svoje obaveze, svoje presice i svoj posao kojim ga veže ugovor prepuštajući i slavu i slavlja drugima. Moj Šolta sve svoje suze, sva svoja razočarenja koja samo on zna, ostavit će za onu suzu s početka priče koju neće vidjeti nitko osim njega negdje u mraku svlačionice poljudske ljepotice.

Tamo visoko na tribinama ja ću stajati umjesto njega, tamo visoko dok crvenim plamenom bude gorio moj grad koji tako volimo, ja ću stajati i savršeno će mi biti svejedno i za mamute i za žene, plakat ću kako samo muškarci u Splitu znaju plakati kada Hajduk opet bude Hajduk i zapjevati onu našu:

Priko mora sinjega
Priko svita ciloga
Uvik nosim u srcu
Našu pismu Hajdučku
S istoka, zapada i sjevera
Ori se pisma najsvetija
Digla se naša bila zastava
Koja se nikad nije pridala
Priko mora sinjega
Priko svita ciloga
Uvik nosim u srcu
Našu pismu Hajdučku
S istoka, zapada i sjevera (sjevera)
Ori se pisma najsvetija (srcu najdraža)
Digla se naša bila zastava
Koja se nikad nije pridala
Digla se naša bila zastava
Koja se nikad nije pridala

Komentiraj