Kolumna

UDJEL ĐAVLA Bukara iz Mrduše Donje

Ništa bolje ne oslikava hrvatsku političko – ekonomsku tranziciju, doba u kojem živimo, od uzurpacije javnog dobra i degradacije kulture.

Građevinsko – turistički lobi predatorski uzima gotovo sve čega se može dokopati u Splitu, nekoć urbanoj sredini, gradu svjetskih i europskih prvaka koji postaje svojevrstan tematski park. Zanemaruje se vizura i urbanost grada, njegova kultura i umjetnost, koji obitavaju, kako je to svugdje u normalnom svijetu, upravo u staroj gradskoj jezgri iz koje proizlazi „šug“ grada, ono esencijalno, ono što projicira puls grada na njegove gradske zidine, kao na platno.

U gradskoj jezgri investira se u hrvatsku turističku budućnost, nalaze se gradski prostori koji već godinama unajmljuju umjetničke udruge, aktivisti, neobično važni za naš grad, jer okuplja avangardu, istu onu avangardu koja očito više nije poželjna u Splitu. Splitu kojeg se pretvara u šareni cirkus za strane goste, koji ga obiđu ljeti, a napuste zimi, pa imamo paradoksalni slučaj grada ljeti pretrpanog, i „grada duhova“ u ostalom dijelu godine u strogom centru grada u kojem se zapravo ne događa – ništa. Osim građevinskih radova koji raskopaju gradsku jezgru čim zatopli, s prvim proljetnim danima kada se grad probudi iz zimskog sna. Grada koji je zimi grad duhova.

Jer je život sistematski izbačen iz njega.

Isisan je.

U Splitu se ubijaju posljednji tragovi urbaniteta, no ono što je žalosno, izostanak je reakcije samih Splićana. Njihova šutnja, kako građanska tako i ona institucionalna gromoglasna je. Kada sve ogolimo, kada sve svedemo na suštinu, dobijemo apsurd, apsurd da glavni konzervator živi na deset metara od lokacije na kojoj se grubo devastira povijest grada, da javne institucije ne postoje, a jedan bahati, privatni investitor izbacuje na ulicu jednu udrugu koja Splitu daje više desetljetan pečat. I na njeno mjesto postavlja apartman i resort. Na mjesto zadnjeg okupljališta urbane mladosti, ulične kulture, ali i kulture koja u pravilu izraste u onu ozbiljnu, ponikla na gradskim ulicama.

No ono najstrašnije, ono što istinski devastira grad jest devastiranje njegove kulture. Posvemašnja devastacija iste. Splitski gradski vijećnici tjednima odlučuju o novoj ravnateljici Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata. Upravo pred tim istim Zlatnim vratima, nekoć simbolom urbanog i kulturnog Splita, odvijaju se paralelno i uzurpacije javnih prostora, što samo naizgled nije povezano, no itekako ima svoju logiku, jer doslovno tjera zadnje natruhe urbane kulture iz gradske jezgre. Skandal oko imenovanja nove ravnateljice trakavica je kojoj se očito ne vidi kraj, jer gradska vlast ( HDZ) pošto – poto mora instalirati podobnu osobu koja će rukovoditi tom zadnjom institucijom grada. Nepodobnu Tamaru Visković koja je od Zlatnih vrata napravila zadnji kulturni bastion grada, gradska vlast namjerava zamijeniti Danijelom Ćukušić, magistricom kineziologije. Koalicija HDZ-a i Kerumova HGS-a nije napomenimo, imala dovoljno ruku za izbor profesora Ive Uglešića, no postaje jasno kako unatoč tom skandalu koji je punio naslovnice u Splitu ne namjeravaju stati sa stranačkim kadroviranjem.

I to u ime grada. U ime kulturnog, urbanog, modernog središta, ne samo „ušminkanih fasada“, zapadnih obala i plaža koje se već sada ograđuju žicom za potrebe najeminentnijih hotela, već grada kakav bi on trebao biti, za svoje građane.

Grad se zove grad jer u njemu žive građani – ne turisti. A građanima Splita kultura mora biti u svakom slučaju prioritet. Jer samo kulturom grad se čuva od potpune devastacije.

No ono najstrašnije što se događa ovih dana je poruka gradu Splitu, njegovim građanima.

Kulturu, njena javna dobra, nekretnine u kojima se odvija, ravnatelje iste, kontroliramo mi, i s njom radimo što hoćemo. Kreiramo je po svojoj mjeri. Ako će nam ravnatelji kulturnih središta grada biti profesori kineziologije koji za Bukaru iz Hamleta u selu Mrduša Donja misle da je „bukara“ tj. drveni pot za vino – to će tako i biti. Jer ako malo bolje pogledate naša vlast nema boljeg pandana niti uzora u Bukari iz istoimene predstave. Ta priča o lopovima, oportunistima, licemjerima, političkim farizejima, upravo je divna analogija današnjem vremenu, Splitu danas, 2019. godine. Zataji, naguzi, njihov je način života i Bukare su naši čelnici, isti oni koji uzurpiraju gradske prostore kulture koju namjeravaju skrojiti po svojoj mjeri.

No kakvu smo poruku tim poslali mladima grada Splita? Mladima koji su naša budućnost? Ako jednu ovakvu instituciju koja je godinama jedina održavala kulturnu scenu grada živom, izbacimo iz društvenog, javnog i prostornog života grada, ako joj promijenimo lice, svrhu i prenamjenimo je u novopečeni vjersko – kulturni kič koji vlada Hrvatskom – što je sljedeće?

Što je sljedeće? Što tim mladim ljudima ostaje kada im isključite urbanost, koja je fundament, suština, mladosti same po sebi? Što im namjeravate uzeti sljedeće, ako im uzimate danas prostor i vrijeme, kino, kazalište, mjesto na kojem se jedino mogu okupljati, učiti, sazrijevati, rasti, uz adekvatne ljude koji to znaju pravilno prepoznati, ljude kakva je Tamara Visković?

Urbani „đir“ uči mladost više od škole, TBF je važniji od svih fakulteta, jer mladost, njihov životni prostor, muzika, film, kultura općenito jednostavno određuje kako njihov život i rad u jednom vremenu, tako i njihov karakter. Koji se kasnije nastaviti treba njegovati, a iz njega će proizaći novi naraštaj likovnih, muzičkih i književnih stvaraoca koji će jednom, u bliskoj budućnosti i formirati gradsku ali i hrvatsku kulturu. Što mi svi tim mladim ljudima ovakvim skandaloznim imenovanjima poručujemo? Svatko može raditi bilo što. Bitno je samo da je poslušnik vlasti, osoba od povjerenja koja će znati ugraditi u kulturu ono što mi želimo. Više vjere, više hrvatstva, više domoljublja, više kiča, više folklora, više svega što zapravo – nije kultura.

Ljudi koji su u gradskoj administraciji, ali indikativno i ljudi koji su izravno uključeni u borbu upravo za tu novu, gradsku administraciju, šute kao i mjerodavni i oni koji to namjeravaju postati, i to je strašno. Kao što je izostala reakcija za slučaj „kazalište“ , kao što je izostala osuda za sramotni napad u klubu „Ghetto“, za dizanje nacističke zastave na Praznik rada, za postrojavanja crnokošuljaša po Splitu, tako i u ovom slučaju izostaju osude, nema reakcije, i možemo kazati kako imamo potpunu nebrigu institucija, građana, javnosti, medija, dok nam mladost „pakira kofere.“ Jer u svojoj zemlji, u svom gradu više nemaju šansu. Nemaju svoje mjesto.

Zbog Bukara i njemu sličnih.

Razmislite dobro kada krivite nedostatak posla za odlazak mladih ljudi iz zemlje.

Mladim ljudima treba prostor u kojem će oni graditi identitet, graditi svoj umjetnički talent. Prostor u kojem će učiti, sazrijevati, shvaćati da život, pravi život nisu ni domoljublje ni vjera. Već mukotrpan rad i znanje. I tome ih je godinama na svoj suptilan način učila Tamara Visković. Ista ona Tamara koja više nije podobna za tu funkciju, već njeno mjesto treba preuzeti netko tko ne zna niti likove predstave koja više ne igra u Mrduši Donjoj, već igra u Splitu, na javnoj sceni.

Razmislite dobro zašto ostajemo bez toliko mladih, potentnih umjetnika, pisaca, slikara. Razmislite dobro zašto svoje karijere grade ga grade u Irskoj, a ne u Dalmaciji, Zagrebu, Vukovaru, Splitu.

Grade ih vani zbog naše gromoglasne šutnje.

Komentiraj