Kolumna

UDJEL ĐAVLA Dalje kako nam bude

Prisilio sam sebe ovih dana malo pažljivije gledati aktualni saziv Sabora koji izglasava proračun, kao i rebalans istog za 2019. godinu.

Hrvatsku javnost poslovično i očekivano takve ključne stvari za društvo u kojem živimo ne zanimaju, kao i veliki dio samih zastupnika od kojih je na raspravi prisutna sve ove dane samo nekolicina. Vlada će na današnjoj sjednici usvojiti taj najvažniji ekonomski dokument koji je projiciran na osnovi rasta BDP-a za mizernih 2,9 posto, država je prikupila nešto više od 133 milijarde kuna, i namjerava potrošiti tijekom iduće godine 139 milijardi. Višak prihoda, kako smo čuli od ministra Marića potrošit će se na plaćanje duga Uljaniku, država će završiti tekuću godinu u blagom minusu, svi su sretni i zadovoljni, aktualna godina po procjeni vladajućih zaokružena je u pozitivnoj nuli.

Prisilio sam sebe, kažem, jer su zbivanja u Saboru ovih dana ključna. Proračun za iduću godinu ogledalo je i jedina prava slika svake Vlade, kada se sve ogoli do kosti, i kada je po prihvaćenim stavkama potpuno jasno kome ta i takva Vlada služi, kakvi su joj pravi interesi i kakva joj je zapravo svrha. Država, tj. Vlada, osigurala je za plaće svojih zaposlenika 30 milijardi kuna. Među sektorima koji su neupitni i prioritet nalazi se pravosuđe.

Najizdašniji prihod države, putem poreza i prireza tako očekivano osigurava plaće državnih zaposlenika na svim razinama i one su osigurane, neupitne. Daljnjim izlaganjem ministra financija Zdravka Marića ne namjeravam vas zamarati u ovom tekstu, kao i mjerama koje nastoji poduzeti kako bi proračun za iduću godinu osigurao stabilnost u državnom sektoru, a ujedno tim i osigurano biračko tijelo vladajućih, koje je proračunom namireno za još jednu sumornu godinu koja nas očekuje. Za sve druge stavke onaj sramotno oskudni dio zastupnika koji su ponudili svoje konkretne amandmane, kako smo vidjeli danas država nema sredstava. Za subvencioniranje izvanškolskih aktivnosti, za djecu i rodilje i tako dalje, i tako dalje. Ponižavajuću sjednicu zaokružio je amandman zastupnika Živog zida koji je spomenuo manjine i napomenuo kako je sramotno da kod rasprave upravo o manjinama nema niti jednog zastupnika manjina u saboru. Kao uostalom niti zastupnika oporbe, a o vladajućim da ne govorimo.

Prisilio sam sebe, ponavljam, jer sam napokon shvatio tko su pravi krivci za ovaj jad u kojem živimo. Kod najvažnije stvari za jedno društvo, jer od novaca kojima se nešto financira zbilja i nema ništa važnije, u Saboru ste ove dane mogli vidjeti i slušati samo nekolicinu zastupnika. O imenima neću, što niste gledali, vas naravno takve stvari ne zanimaju, niti se želite zamarati ispraznom politikom. I zapravo u tom je cijela poanta. Ono što smo mogli gledati ova tri dana u Saboru potpuna je i otkrivena slika društva, slika naroda i slika svih nas. Ovaj jad koji je nešto govorio ovih dana u Saboru, ti polupismeni ljudi koji teškom mukom sastavljaju rečenice, a kada otvore usta izjave nešto primjereno kafani, a ne jednoj takvoj državnoj instituciji, slika su zapravo svih nas.I ne mislim samo na notornu činjenicu da smo ih mi sami izabrali.

Da nas predstavljaju.

Oni ne trebaju zapravo nikog predstavljati, oni su mi, mi koji sjedimo u kafiću i na isti način raspravljamo o istim temama. Bile one svjetonazorske, bile one ideološke, bile one ekonomske. Slušajući retoriku tih ljudi, njihove ozbiljne stavove kako je Srednji vijek iznjedrio mnoge dobre stvari te kako se na to doba svjetske povijesti moramo ugledati, kao i na stavove da nitko od nas ni u ludilu ne bi dao svoje dijete na usvajanje dvojici pedera koji bi se mačevali svojim spolovilima pred njim, moram zdravorazumski zaključiti kako takvih budala imam sasvim dovoljno i u svom kvartovskom kafiću.

Budala koje sam prisiljen svakodnevno slušati. Budala koji sjede za volanom autobusa pa komentiraju slično, budala koji sjede za šalterom pa komentiraju slično, budala u trgovinama, uredima, kafanama, nogometnim stadionima, ukratko budalama kojima sam okružen. I što bi naravno, u Saboru bilo drugačije? U stvari, držim kako je i velik problem pronaći kakvog zastupnika naroda koji zapravo nije budala. Jedan od nas. Onaj koji isto misli, samo to kaže na malo uvijen način jer ga snima televizija. Ne možeš baš javno spominjati peder, jebavanje, dupe i slično, ali mačevanje spolovilima je krasna metafora. Takav civilizacijski doseg budale očekuju od svojih budala koje ih predstavljaju u Saboru. I to je zapravo cijela istina. Mi smo jedan narod kojem ozbiljno treba pomoć. Svaka pomoć, i na svakom planu. Mi jednostavno nemamo ljudi, nemamo kadra koji bi odgovorno, pametno obnašao jednu takvu zahtjevnu funkciju kakva je zastupničko mjesto u Saboru. Za takvu funkciju osnova je i preduvjet da budeš recimo odgovoran. Odgovornost po svojoj definiciji znači da barem dolaziš na posao koji ti je tako dobro plaćen. Da se pojaviš na njemu. Naše budale, koje su izabrale iste takve lijene budale, niti to nisu u stanju. A kada već dođu, bolje da nisu niti došli. Jer ono što govore, ono za što se zalažu, ono što javno izlože – graniči sa zdravim razumom. Zar ne graniči sa zdravim razumom kod izglasavanja proračuna, amandmana na isti, izaći na saborsku govornicu i govoriti o komunističkim jamama diljem Hrvatske?

Zar ima krasnijeg primjera od kliničke dijagnoze koju bi uvaženom zastupniku i psihijatar amater dijagnosticirao u sekundi?

Prisilio sam sebe, da zaključim, jer se u životu ponekad zbilja prisiliti treba da i takve mučne stvari o sebi, svom okruženju čisto zdravorazumski zaključiš, bez da ti trebaju mobilne aplikacije, portali ili netko pametan d a ti objasni. Mi smo zaista nepopravljive i neodgovorne budale. Ja prvi koji sam kao i vi odgovoran za budale koje me predstavljaju i kroje mi sudbinu. Mi smo nevjerojatni idioti, idioti koji srljaju u propast, idioti koje čak i ne zanima kako će i u idućoj godini raditi i puniti proračun, primanja koja su osigurana svim tim divnim neradnicima, uhljebima po javnim službama, lažnim braniteljima i kome sve ne. Mi smo divne i nepatvorene budale kojima se iste takve budale, iste pameti i razine razmišljanja samozadovoljno smiju trljajući ruke kako su nas fino zajebali još jednu godinu.

Godinu koju ćemo odraditi umjesto njih.

Pa zabavljajte se,dragi moji sunarodnjaci, čeka nas zabavna godina i isti stari cirkus u kojem ćemo se natezati oko ideologija, svjetonazora, pedera koji se mačuju kurcima, jamama i vrtačama punim Hrvata i sličnim idiotarijama. Suma sumarum cijele priče jest da smo veliku količinu budala, od nas svih budala zajedno namirili za 365 dana.

A dalje kako nam bude.

Komentiraj