Ivo Anić

UDJEL ĐAVLA: Dobri čovjek Dražen

Kada je mladi i introventni Jerome David Salinger napisao svoju prvu novelu, kolopet emocija svijesti i podsvijesti, predao je rad svom ravnatelju knjižnice koji je ujedno objavljivao mlade autore u lokalnom listu. Radnja bez kronološkog reda, bez jasnog cilja, tipična za Salingera, dojmila se ravnatelja koji je prepoznao potentnog i nadarenog pisca, ali je mladog kolegu spustio na zemlju.

Ravnatelj knjižnice rekao je tada Salingeru da mu neće objaviti novelu iz čistog razloga što Jerome David nije načistu kakvom vrstom pisca namjerava postati. U svojim kasnijim razmišljanjima taj ga je moment odredio. Kao pisca. Naime, ravnatelj je Salingeru tada postavio jedno zanimljivo pitanje. Da do kraja života bude odbijan, neobjavljivan, ignoriran, nikada honoriran, da to unaprijed zna, bi li nastavio pisati?

Jerome David Salinger shvatio je poantu i napustivši ravnatelja, iako doživotno s njim u stvaralačkom kontaktu, napisat će „Lovca u žitu“, jedan od najvažnijih romana dvadesetog stoljeća. Salinger je shvatio da ono što ga tjera da piše nisu ni izdavačke kuće, nije novac i nije slava, te se posvetio pisanju romana koji će mnogima promijeniti živote. Jerome David Salinger isticao je do kraja života kako svijet tu zaslugu može pripisati jednom ravnatelju knjižnice. Tome, naime, ravnatelji knjižnice i služe, da prepoznaju mlade i talentirane pisce, te da ih kroz svoju instituciju potiču, afirmiraju, ali i nauče strpljenju.

Dražen Šaškor, od danas bivši ravnatelj Gradske knjižnice Marka Marulića, jedan je od takvih ravnatelja, takvih ljudi. U četiri godine kako je vodio tu instituciju, Dražen Šaškor napravio je kulturni bastion grada Splita. Možda i zadnji. Timski rad Šaškorove „ekipe“ osim što je dao iznimne promocije, tribine i svjetske autore koji su gostovali u knjižnici, podigao je broj posudbi, broj članova, program na do tada neviđenu razinu koji traje praktički kroz cijelu godinu. GKMM postao je „dnevnim boravkom“ Splićana.

Festival svjetske književnosti, kultna književna tribina „Demontaža“ s Nebojšom Lujanovićem postali su Brand grada Splita. Kako po iznimnoj posjećenosti, tako po autorima koje je ta institucija grada ugostila. Dražen Šaškor stavio je Split ispred svojih i bilo čijih interesa, mlade autore kojima je davao šansu, ali i književnu kulturu, čitanja i susrete s piscima od kojih je napravio, u svom mandatu – zvijezde.

U GKMM-u ste se pod njegovim mandatom zbilja osjećali kao zvijezda. Bez obzira pišete li za nakladnike, novac ili slavu. Draženu Šaškoru bila je samo važna kvaliteta, i to su prepoznali mnogi naši autori, od Karakaša do Lujanovića koji su svoje promocije održavali u Šaškorovoj knjižnici.

U čemu je dakle problem?

Kako je potvrđeno, Upravno vijeće zaključilo je kako je u mandatu Dražena Šaškora smanjen iznos velikog dijela ugovora s autorima, te kako GKMM posluje potpuno zakonito, što je potvrdila i revizija grada Splita. Zamjerke na rad Dražena Šaškora struka nije našla. Izvješće te planovi za budućnost bili su realni, ostvarivi i inovativni. Interesi knjižnice uvijek zaštićeni, proračun nikada veći, interes nikada toliki, autori i korisnici zadovoljni ponudom, popratnim sadržajima i kvalitetom usluge.

U čemu je dakle problem?

Splitsko Gradsko vijeće, na gotovo dvanaest satnoj sjednici održanoj u srijedu, odlučilo je stati na kraj i dosadašnju praksu upravljanja u splitskoj kulturi. Tako je vijeće, sastavljeno od ljudi koji vode grad i gradonačelnika Andra Krstulovića Opare razriješilo dužnosti dosadašnjeg intendanta Hrvatskog narodnog kazališta i ravnatelja Gradske knjižnice Marka Marulića. Ta odluka donešena je praktički za vrijeme „malog odmora“ dok se kao glavna tema u drugoj polovici dnevnog reda nametnuo proračun grada i odigrvanje ili neodigravanje utakmice HNS-a na Poljudu.

U raspravu o razrješenju Dražena Šaškora javio se samo Joško Markić iz SDP-a koji je pohvalio dosadašnji rad ravnatelja knjižnice. No vijećnici su bez rasprave digli ruke za Šaškorovo razješenje, uz samo dva suzdržana. Ajmo bit blesavi pa postaviti uvaženim vijećnicima isto pitanje u čemu je problem, ali uvaženi vijećnici nam ga nisu dali.

U čemu je dakle problem?

Problem Dražena Šaškora, problem zbog kojeg je kao uspješan, inovativan i stručan ravnatelj razriješen dužnosti, kao što vidite nije ni njegovo znanje, ni njegova sposobnost, već politika koju Dražen Šaškor ne upražnjava dovoljno u svom radu. Politika HDZ-a koja nas je sve jednom davno, još u mandatu Tomislava Karamarka upozorila kako će svi oni koji misle drugačije, rade drugačije i organiziraju stvari drugačije biti izbačeni iz hrvatske kulture. Kao i svi oni koji javno govore o tome, a koji će izvoljeti takve stvari govoriti u svojim domovima. Dražen Šaškor nije kao vojska HDZ-ovih poslušnika organizirao stvari po volji vladajućih, posebno gradonačelnika Opare.

Dražen Šaškor, da se ne zajebavamo, ugostiti je znao Borisa Dežulovića, Antu Tomića, pa čak i Viktora Ivančića. Nije li to dovoljan razlog za uzbunu u vijeću grada? Naravno da je dovoljan. Kao što je dovoljno jasno kakva nam politika vlada kulturom, kakva medijima, politika koja ima jasan cilj, da mlade naraštaje uči kako su komunisti bili zločinci, a ustaše borci za hrvatsku stvar. Hrvatski vojnici. Ta politika „pere“ nam svima mozak upravo i ovih dana, javno, besramno u prime – time terminu HTV-a.

I to je problem s Draženom Šaškorom.

Što nije bio dovoljno na liniji. Što nije radio ono što mu se kaže. Što je mladim ljudima otvorio i nepoćudne autore koji su u ovom društvu svedeni na takvu marginu da promocije svojih knjiga organiziraju u lokalnim bircevima. Jer više nemaju gdje. I to je problem koji ova politika ima s Draženom Šaškorom, kao i s Tamarom Visković, kao i s Borisom Dežulovićem, Frljićem i drugima.

Što su im Dražen i Tamara dali prostor.

Dražen Šaškor hrabro se i strpljivo borio za zadnji čin kulture grada Splita. Onaj koji se odigrava ovih dana i pretvara se u konačnu farsu, tragediju i zločin prema gradu i njegovim ljudima. Dražen Šaškor dao je prostor mladim, perspektivnim i neprilagođenim ljudima za koje je shvatio da upravo zbog svoje mladosti jasno vide sve ono što je pokvareno, a što ne žele prihvatiti, i nastoje se boriti protiv toga.

I zbog toga je Dražen Šaškor prije svega veliki čovjek ovog grada, a zatim i veliki ravnatelj. Jer je prepoznao sve te mlade ljude kojima je dao šansu, njihovom žargonu, iskazu koji je zanimljiv njihovoj generaciji. Svoju kritiku lažnog moralnog društva iz perspektive neprilagođenog ravnatelja, Dražen Šaškor je izrekao svojim radom. Radom koji je zasmetao politici.

Na kraju besmrtnog Salingerovog romana „Lovac u žitu“ glavni junak Holden izvještava nas kako piše iz sanatorija. Psihoanalitičar Holdena pita hoće li se uzorno vladati ako ga vrate natrag u knjižnicu. Holden na to odgovara kako nitko ne zna i da čovjek nikada ne može znati što će učiniti dok se to i ne dogodi. Salinger je završetak svog romana posvetio svom ravnatelju.

Onom istom koji ga je upozorio kako se piscem ne postaje, već se piscem rađa. I kada pisac to spozna, prestane mu biti važno što će biti s njim. Dražen Šaškor je vjerujem svojim radom mnogim mladim piscima pokazao sličan put. Uključujući i ovog kojeg upravo čitate.

Hoće li se Dražen uzorno vladati ako ga politika vrati u knjižnicu? Iskreno sumnjam.

Takve ljude kao što je Andro Krstulović Opara i oni što su digli ruke povijest i vrijeme brzo zaborave. Kao da nikada nisu ni postojali. I sam grad ih se zbog stida zaboravi. A ljudi kao što je Dražen Šaškor ostanu zapisani u vječnost.

U nekom romanu, nekog novog splitskog Jeroma Davida Salingera.

Komentiraj