Kolumna

UDJEL ĐAVLA Evala ti, gradonačelniče Opara

Splitski gradonačelnici od kada ih se pamti bili su slika i prilika svog vremena. Vremena u kojem su obnašali tu izuzetno zahtjevnu i važnu funkciju u jednom gradu specifičnom po svemu.

Gradonačelnici grada Splita, kroz njegovu burnu i bogatu povijest, prezentirali su prošlost grada, njegovu sadašnjost i budućnost i bili su osobe koje su ga kroz vremenske periode obilježile. Davale mu pečat, davale gradu nove dimenzije i doprinosili stvaranju cjelovitije slike o gradu kakvu imamo danas.

Za samu povijest grada ta funkcija bila je od izuzetne važnosti, jer je u sebi sadržavala sazrijevanje prvenstveno građanskog društva, koje je u pravilu iznjedrilo u tom trenutku u vremenu svog odličnika, najboljeg među njima, ali čovjeka prvenstveno koji je volio svoj gard i trudio se da mu omogući rast, prosperitet, ali i ugled.

Splitski načelnici, a povijest grada to nam govori, bili su i vizionari, te velikoj većini njih možemo zahvaliti na vizuri kakvu ovaj grad ima, ali i na samoj slici o gradu kakvu imamo danas. Gradu koji je u njihovim vremenima grđen za ugodu i život prvenstveno svojih građana, a koji je kroz vremenske periode rastao, razvijao se, širio do vizure kakvu imamo danas.

Ponavljam, načelnik grada bio je posebna osoba u svom vremenu, poštovana, elokventna, s neizbježnom crtom ljubavi za grad i za sve njegove stanovnike. Namjerno sam podcrtao sve, jer se unatoč povijesti i kastama, grad Split dičio i svojim najsiromašnijim pučanima, težacima, ribarima, radnicima koji su mu davali onaj specifičan mediteranski štih, i pečat kojeg na njegovim ulicama vidimo i danas.

Split kakvog poznajemo dans svojim nesebičnim radom za grad izgradili su gradonačelnici kroz njegovu povijest. Antonio Bajamonti koji je dva puta obnašao tu dužnost, Ivo pl. Tartaglia koji ga je vodio kroz turbulentna vremena austrijske uprave i Kraljevine SHS, Vlado Matošić koji je s gradom dočekao rat, Ivo Tijardović koji ga je kulturno za istog uzdigao, Vjekoslav Viđak koji ga je za zamaha MIS-a izgradio u grad kakvog poznajemo i danas.

Svi ti ljudi do raspada bivše SFRJ i do dolaska samostalne RH, bili su ljudi koji su za svoga vremena čuvali svoj grad, pomno ga gradili da postane grad, ali i čuvali mu identitet kroz jednu jako bitnu stvar, a ona je bila njegova različitost. Različitost u njegovim ljudima. Grad Split oduvijek je bio turbulentan grad. Barem što se tiče njegovih stanovnika.

Grad krajnosti koje su se udarale na tako malom prostoru, grad gospode, ali ii grad ribara i težaka. Te dvije krajnosti egzistirale su kroz povijest najviše zaslugom njegovih “poteštata” koji su umjeli pronaći taj fini balans, balansu kako mi kažemo u split, balansu između tako suprotstavljenih krajnosti, južnjačkog mentaliteta, “vruće dalmatinske krvi” i bunta koji je kroz povijest bio simbolom slobodarskog i nepokorenog Splita.

Splitski gradonačelnici bili su ljudi koji su razumjeli tu “balansu” i danonoćno radili na mirenju ta dva svijeta. Gospode koja su bila kasta za sebe, i običnog malog čovjeka koji je u toj gospodi vidio neprijatelja. Splitski gradonačelnici bili su taj jezičac na vazi, i ljudi koji su osluškivali puls grada, jednako pazeći na crvene i crne, jednako davajući prostor svim svjetonazorima, ideologijama i politici koja se uvijek u svakom vremenskom periodu involvirala u grad.

Ti ljudi pazili su da u Splitu bude prostora za svakog i za anarhiste i za gospodu koja je vladala gradom, i za komuniste i za rodoljube. Svi ti ljudi uglavnom su koegzistirali jedni uz druge i grad im je davao demokratski prostor da se izraze, da budu ono što žele, ovisno o svojim životnim i svjetonazorskim stavovima.

Sve do današnjih dana i do pojave gradonačelnika Andre Krstulovića-Opare.

Za mandata Andra Krstulovića-Opare taj se divni balans koji je krasio grad kroz njegovu povijest grubo i znalački pretvorio u disbalans. Ta divna i prirodna koegzistencija svih njegovih građana koji su navikli živjeti jedni uz druge, ali i imati svoj “komad” grada na najgori se mogući način prekinula, ukinuvši podlo i smišljeno jednoj populaciji njegovi građana svoje mjesto.

Urbani punktovi grada, kao što je bilo Kino “Zlatna vrata” u kojem su se osim kulture filma održavale i brojne druge manifestacije, a uključivale su autore, književnike, novinare i kulturnjake grada koji nikada nisu bili mainstream politički definirani, smjenom Tamare Visković grubo je oteto upravo toj populaciji grada.

Onoj urbanoj, prkosnoj, onoj koja je bila kritički dio posebno na aktualnu vlast i politiku. Ista stvar se u kratkom razdoblju dogodila i sa GKMM, Gradskom knjižnicom u kojoj su se održavali slični događaji, dakle promocije knjiga i tribine koje nisu bile baš po guštu vodstvu grada, aktualnoj politici koja je još za vrijeme Tomislava Karamarka označila pravac u kojem se treba ići.

Pravac u kojem će oni što kritiziraju to moći raditi, ali u svoja četiri zida. Ista stvar dogodila se, a govorimo cijelo vrijeme za mandata Andre Krstulovića-Opare, i drugim institucijama grada, urbanim punktovima istog, da bi se na koncu “očistilo” i sasvim benigne radijske emisije poput “Izgubljene generacije” koju se ugasilo s lokalnog radija samo zbog toga što je podsjećala na vremena koja se po gradskoj administraciji trebaju promptno prebrisati gumicom.

Čavao u lijes svog mandata zabio je inicijativom da se ustaškom aktivistu podigne spomenik na Marjanu

Taj atak na svoje građane, na jednu urbanu scenu i ako hoćete na jedan od identiteta grada koji se nije mirio sa sudbinom i unaprijed skrojenim uniformama u kojima građani Splita trebaju marširati pred aktualnom politikom i gradonačelnikom, dogodio se podlo, dogodio se planski i smišljeno, a u njemu su sudjelovali, da tragedija bude to veća, svi oni koji to nisu izveli iz svojih političkih pobuda, već po “nalogu” iz središnjica u Zagrebu, dakle i grada i politike koji ne bi trebali imati nikakve veze sa Splitom.

I tu dolazimo do poante ove tužne priče i tužnog mandata jednog gradonačelnika kojeg će povijest upamtiti kao vazala središnjica u Zagrebu koji je onako fin i onako uglađen, kao njihova lutka radio sve što mu se kaže. Taj isti “ulickani” gradonačelnik, “preženca” što bi mi rekli u Splitu, u konačnici nije za grad napravio ništa. A napravio je presedan kakvog nisu napravili gradonačelnici u njegovoj tisućljetnoj povijesti.

Taj čovjek namjerno je, podlo i planski isključio jednu populaciju grada i sveo je na sektu. Kako bi se ista u nedostatku kulturnih prostora, sastajao po katakombama i privatnim kućama, prezentirajući svoju kulturu, promovirajući svoje knjige, radeći tribine o gradu koji je jednom bio grad. Taj je čovjek tim činom, vazalskim, prijetvornim i odurnim, svojim građanima uskratio pravo da “misle”, ali i pravo da budu drugačiji, svoji i neovisni, što je oduvijek bila i prava bit građanina Splita.

Biti svoj, biti kreativan, biti glasan, biti nepokoren, nepotkupljiv, biti i raditi sve što je u tvojoj moći za dobrobit grada. I to je taj čovjek ukinuo, ponavljam, grubo, podlo i što je najgore, po direktivi sa strane.

Kada rezimiramo njegov tužni mandat, i kada ga i kao političara i kao čovjeka više ne bude, povijest grada će mu suditi kao satrapu njegove kulture, misli, identiteta, bunta i različitosti. I to sve samo zbog toga da se umili svojim zaštitnicima, da im bude dobar i pouzdan. Taj čovjek ostat će zapisan kao gradonačelnik koji je ljubio guzice u Zagrebu i uvlačio se guzicama u Zagrebu, poltron, beskičmenjak i čovjek koji je svom gradu nanio nesagledivu štetu. Jer njegova djeca nisu imala priliku slušati svoje najbolje i učiti od njih.

Zbog toga evala ti, gradonačelniče Opara. Evala ti, kako bi rekli mi u Splitu, na velikim djelima koje si učinio za svoj grad. Evala ti, što si nas napravio kasabom koja po instrukcije kako se trebamo ponašati i misliti ide u središnjicu u Zagreb, evala ti, što si nas učinio poniznima, krotkima i poslušnima. Evala ti, i to je sve tvoje djelo. Evala ti, za spomenike ustašama, i za sve išarane partizanima.

No jednu stvar si zaboravio. Da nas još u Splitu ima koji ne namjeravamo ljubiti ničije guzice. Da nas ima koji iako marginalizirani, bez sredstava i bez šanse da nas se čuje, imamo još uvijek volje i borbe da se ne predajemo. Da se borimo protiv tih i takvih koji su ovaj grad sveli na njegove najniže grane. Da nas ima još koji nemamo namjeru uvlačiti se u nikakve guzice i koji volimo ovaj grad, volimo ga u tolikoj mjeri da se ne namjeravamo predati.

Sve dok ti i takvi, kao što si ti, konačno ne nestanu u svim tim guzicama. Jednom zauvijek i ne ostanu samo ono što su od početka i bili. Mali i sitni vazali, beskičmenjaci i ljudi bez vizije i karaktera. Evala ti, gradonačelniče.

Kada prođe ovo tvoje vrijeme trebat će uzdignute glave hodati Splitom.

Netko će hodati uzdignute glave, a netko samo onako kako jedino i zna. Uzdignute guzice!

 

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj