Kolumna

UDJEL ĐAVLA Hej Johnny, Johnny, sudbina je metresa

Gusta zagrebačka magla spustila se nad stanice tramvaja pred Trešnjevkom, pred stanicom u Trnskom.

Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam Johnnya kako promuklim glasom opisuje zagrebačka praskozorja i trnci mi idu niz vene, studenti bez diplome, šljakeri, radnici bez para umivaju Zagreb koji izranja iz sna. Grad se budi i čujem mu disanje, grad u pravom smislu te riječi, ljudi odlaze na posao, psuju u koloni kojoj ne vidi se kraja prema centru, prema srcu zbivanja koje će vas raspodijeliti, neke na periferiju, neke prema kolodvoru.

Kada Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam usnulu Azrinu demistifikaciju grada kojeg volim, grada koji je puno više od fasada, pročelja austro – ugarskih vizija, grada koji je oduvijek bio perjanica svega urbanog, svega dobrog što je proizašlo iz mog vremena, vremena mog odrastanja. Zagreb čeka da se iznad dimnjaka nad Trešnjevkom pojave dva konduktera koja će lozom razbiti krizu i poći za Remizu. Loza. Nitko više ne trga malu lozu ili travaricu i odlazi na posao, vremena su teška za nas matore, mislim i psujem u koloni kojoj ne vidim kraja. Tramvaji pored mene prolaze s grozdovima mladih ljudi, oni ne psuju šutke i ne urlaju glasno kao zvijeri, oni su pitomi, pametni i ne tiče ih se svijet odraslih, svijet koji su ti odrasli, njihovi očevi, majke, sjebali. Sjebali u tolikoj mjeri da žele otići. Zbilja nije u redu, čujem Branimira Štulića kako me uvodi u Filigranske pločnike, promatram te birceve njegova intelektualna života, njegovih praskozorja, istih onih zbog kojih sam zavolio taj grad, toliko europski identičan, ali opet, nekako naš, nekako poseban, grad koji ima svoje atmosfere.

I te atmosfere mi nijedan doživljaj grada kao takvog ne može prenijeti doli napuklog glasa čovjeka koji u svom gradu nema bistu, nema stanište, nema identifikaciju. Mladi ljudi me slušaju, mladi ljudi znaju, za ostalo me boli kurac, riječi su mistika, pjesnika, sina oca Srbina koji je svoju frustraciju nacionalnom identifikacijom pretvorio u osudu, pretvorio u današnje sučeljavanje svega onog nacionalnog u ironiju, demagogiju. Na svom slučaju Branimir je pokazao Zagrebu koliko je prolazan. O toj prolaznosti moraš razmišljati slušajući njegove stihove dok stojiš u koloni na maksimirskoj, jebenoj prolaznosti koja je grad sam po sebi, njegov identitet, lična karta. Kako se samo trude frikovi, Branimir ih je uočio, frikovi kojih nema kada Zagreb izranja iz sna, frikovi koji su nam uspostavili živote i mi svi mislimo da je to taj život i neminovnost, onakav život kakav nam žele kreirati frikovi.

I tada pogledaš u retrovizoru tramvaj koji te mimoilazi, pogledaš tu mladost koja sa slušalicama u ušima možda upravo sluša istu mantru i možda upravo ima isti osjećaj Zagreba, onog grada kojim se ponosi, onog grada koji ti tjera trnce u jutro okupano maglom uz promukli Branimirov glas. Zatirući Azru dajete gradu identitet, rekao je jednom veliki čovjek ovog grada Branko Horvat, zatirući Azru dajete mi nadu, govorio je Željko Malnar gledajući sunce na svojoj Peščenici i zbilja dok vozite uspavanim gradom shvatite kako bi pogubno bilo da komunističke vlasti ili ove demokratske nisu zatirale Azru. Sve ono bitno ostalo bi u domeni pivovara i marketinga, sve ono suštinski ostalo bi trivijalno, priznato i uvriježeno, sve ono izvanredno utopilo bi se u hrvatsko poimanje posebnosti.

I u tome je kvaka.

Da biste bili posebni morate biti u ovoj zemlji nepriznati. Da bi vas ljudi shvaćali, voljeli, u hrvatskoj grudi morate biti marginalac. Osoba koja pije s kondukterima jutarnju lozu i osoba koja je jedan od vas. Jedan koji nema za kavu, jedan koji nema za večere u restoranima i skupim barovima Zagreba, jedan kojem je život potpuno nalik na onaj vaš, život pod ovrhama, računima, beskrupuloznim ispadima kapitalističkog vremena koji vas kalibrira, resetira u svoju surovost, negativnu identivfikaciju.

Da bi vas ljudi voljeli morate biti kao Branimir. Onaj koji se odrekao honorara, onaj koji se odrekao beneficija, skupih ugovora, onaj kojem su ta jutra u tramvajima značila puno više od sigurne mirovine. Onaj koji ih je opjevao na taj način. Da bi vam ljudi vjerovali morate biti dosljedni, morate biti roba koja nema cijene, roba koju Bandić neće kupiti fontanama. Zamislite koliko vrijedi jedna zagrebačka fontana? A sada zamislite koliko vrijedi u rano jutro, kada sunce kupa vrhove zagrebačkih predgrađa jedan Branimirov stih?

Slinavi kurvari, bijedni genitalci, nezgodno potežu ukrućenu vrijednost, zarobit će ti ličnost, slaniju od mora, odstupi korak ženo gledaj, kao znoj opori dolaze..

Promatram ženu koja skriva ruke. Hladno je. Prelijepa je. Tvoje ruke u neskladu, između zbilje i sna, bubnja mi u ušima dok je gledam na raskršću, zagrebačke ulice me opijaju, uvode me u stihove, poeziju, tražim ritam u koraku, usporavam ti hod, gledam je dok zastajkuje, svlačim je pogledom.

Hajde uzmi se sa sobom, uradi mi sve što znaš, sklapam oči dok mi buka zaglušuje misli, Zagreb je otpočeo novi dan, dan koji je zaklopio sve kasnonoćne nedoumice, sve romanse pijanih predgrađa, revolucionara na odlasku i dama noći koje su razmazane šminke napuštale zadnje terevenke, zadnje utvrde lokalnih mangupa.

Zvali su je krvava Meri, gledam je kako prelazi cestu, navučenih čizama koje ne skrivaju rupe na hulahopkama, gledam je kako ide iz hotela u koji se uvukla liftom iz garaže da je kamere ne snime, iz hotela u kojem je zadovoljila par dječaka s bliskog istoka, istih onih dječaka koji u njezino vrijeme nisu imali za sobu u hotelu, a danas ih posjeduju.

Zanima me mladost. Ona sa slušalicama u ušima. Što slušaju? Kakvu muziku. Dao bih sve da saznam.

Ovo je dan kada sam bezuspješno slagao sve bircuze u niz, i hodao ulicama poznam dobro taj film,plazio sam po nogama i to do u kasno u noć..

Slušaju li oni tu rapsodiju svog grada? Čitaju li oni bilo što iz tog vremena? Našeg vremena?

Gusta zagrebačka magla spustila se nad stanice tramvaja pred Trešnjevkom, pred stanicom u Trnskom. Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam Johnnya kako promuklim glasom opisuje zagrebačka praskozorja i trnci mi idu niz vene, studenti bez diplome, šljakeri, radnici bez para umivaju Zagreb koji izranja iz sna. Grabim volan i izlazim van. Nije normalno, pa to je vlak, hladan znoj mi curi niz vrat….Paranoja, bježim u noć, paranoja..

Pred Interliberom hrpa mladog svijeta. Tiskaju se na ulazu. Slutim da su ih poslali, moraju preko škole, da ispune zadane satnice. Pitam, nitko mi ne odgovara, jer ja, ja nemam dara, zabranjeno je da se odgovara.

Ni jednom posjet Interliberu nije naređen. Nije u opisu satnice škole, fakulteta. Gledam ih kako ushićeno listaju stripove na štandovima Blueberry, Tex Willer, Alan Ford, smiju se i kupuju Asterixa.

I tada mi postaje jasno.

Gledajući te mlade ljude koje je odgojila moja uljuđena, civilizacijska Hrvatska postaje mi jasno sve.

Mi želimo da ste tu, na margini, disidenti.

Jer samo tako u ovom vremenu imamo svjetlo.

Imamo lumin. Jer se niste prodali. Jer ste tu zbog nas. I to je vaša misija. To je stil stari moj, kako je promuklim glasom pjevao Branimr Johnny Štulić. Sve je danas prodano. Sve se trži i sve se kupuje. Osim ljubavi. Osim vas koji nam dajete nadu. Osim vas koji ste nepotkupljivi. Koji nemate cijenu. Koji nemate ničeg osim nas. Djece koja izranjaju iz zagrebačkog sna. Djece koja znaju koliko je bitno čuvati identitet kroz vrijeme. A svako je vrijeme u Zagrebu isto, puno glasnih i bučnih ljudi koji zaziru od knjiga, zaziru od takve vrste pisaca i zaziru od bardova koji su opisali Zagreb, onaj Zagreb kojeg se užasavaju.

Onaj Zagreb koji svakodnevno sa slušalicama u ušima prolazi mimo njih.

To je stil stari moj, zaboravih vam reći da zovu me Johnny, pravo mi budi za to, oni što me vole zovu me tako, kad sam kao mali došao u grad, morao sam sebi dati nadimak:

Hej Johnny, Johnny, sudbina je metresa, a ja je vidim zastakljenim očima, upravo prelazi ulicu.

Komentiraj