Kolumna

UDJEL ĐAVLA Hvala svima iz vremena ruža

U mom gradu ostalo je još malo velikih ljudi. Ljudi o kojima vam pričati želim su ljudi koji su bili eho jednog velikog vremena u kojem sam imao sreću odrasti.

U vremenu nasmijanih ljudi, kako je to vrijeme krstio taj veliki čovjek kojeg kada sretnete, sretnete zapravo svoje nasmijano djetinjstvo. I u pravilu taj splitski velikan, čovjek koji je s Miljenkom Smojom prošao pola njegovog životnog i radnog vijeka, napravi s vremena na vrijeme, tiho i diskretno, kako samo on zna, izložbu svojih fotografija kojima podsjeti svoje sugrađane na to njegovo i moje, i vaše nasmijano vrijeme.

Razgovarati s barba Feđom užitak je, ali i pravi mali banket za dušu i um, taj vedar duh koji pronosi životom grijao je najveće ljude koji su proslavili moj grad i udarili mu poseban pečat, ali je uvijek i na tisuću različitih načina grijao i nas, obične, male, njegove sugrađane. Ljudi tog vremena bili su takvi, nasmijani, sretni, vedri, a barba Feđa se nije znao promijeniti, nije se znao prilagoditi ovome vremenu, nije htio svoju nasmijanu dušu splitskih sedamdesetih unakaziti ovim vremenom. Pa ga je postavio kao izložbu u nizu samo naizgled, bez konkretnog razloga složenih i nepovezanih fotografija.

Feđa Klarić tako je u Marmontovoj postavio još jednu veličanstvenu izložbu, izložbu fotografija Splita i njegovih stanovnika kroz vremenski period mog djetinjstva i odrastanja.

Kada sam mu čestitao i stisnuo ruku, nasmijao se onako kako samo on zna i šapnuo mi da ne zna kako će upravo pridošloj mladosti koja je bučno razgledavala fotografije objasniti zašto su ti ljudi, na tim fotografijama nasmijani, zašto su tako sretni i zašto toliko zadovoljni. Taj suptilni osjećaj tuge koja te podsjeti na toliku radost gledajući ta lica zauvijek nestala u vremenu, osupne te, dirne i natjera na razmišljanje.

Agresivnom propagandom ciljanog zaborava i mijenjanjem povijesti krenulo se upravo na tu generaciju koja je sa zanimanjem razgledavala fotografije Feđe Klarića. Generaciju koja za ništa bolje još saznala nije od onog što joj se danas nudi pod sreću. Sreća te generacije jest, ako ih pitate, posao viljuškarista u DM-u na koji dnevno pristižu na tisuće molbi, jer je ta kapitalistička franšiza prema svojim djelatnicima relativno poštena.

Pa su oni proglašeni sretnim ljudima. Generacija na koju se krenulo agresivnom propagandom kako ni prije sreća postojala nije, potpuno su svjesni da im u ovom društvu, ako naravno nisu u povlaštenoj kasti, u najbolju ruku slijedi budućnost u turizmu, radu sezonski od nekoliko mjeseci u kojima će biti sluge, sobarice, konobari, kuhari ili će taksirati preko Ubera.

Na tom poslu oni neće biti sretni, iako će morati po dužnosti biti nasmijani. Ali nikada onako nasmijani kao ljudi koje gledaju na Feđinim fotografijama. Fotografijama koje, nećete mi vjerovati, prikazuju iste tako male ljude, obične, dakle konobare i ribare, ali ljude iskreno sretne, iskreno nasmijane.

Bez da ih je Feđa Klarić namještao.

Pažljivo i planski se provodi ta agresivna propaganda ciljanog zaborava i obuhvaća sve sfere društva, književnost, televiziju, film. Provodi se po školama, uvodi se u udžbenike, mijenja gotovo sve, zatirući bilo koji, mali oblik sreće koja će možda u natruhama ostati u nekoj zaboravljenoj fotografiji iz tog vremena.

Na našoj nacionalnoj televiziji ta generacija neće vidjeti nikakav film ili dokumentarac iz tog vremena, nećete naići u magazinima ili štampi ta nasmijana lica generacije mojih roditelja i moje, koju nazivaju izgubljenom, na portalima nećete naći ništa doli bahatih i samozadovoljnih lica koja nam nude svoju sreću, prodaju svoje samozadovoljstvo pod naše zadovoljstvo.

Nestalo je iz naših života garažnih bendova i punka, umjesto mladosti dobili smo mladež, mladež jedne kaste koja ima zagarantiran život institucionalno predodređen, statusom osiguran i partijski usmjeren. Oni latentni, koji još uvijek nisu otišli, opsjenarski su napadnuti jednom paradigmom, fantomom komunizma, Tita i Jugoslavije.

Paradoksalno, ta generacija koju se toliko plaši tim fantazmama, generacija nad kojom se ciljano vrši teror zaborava, nikada nije ni živjela u jednoj takvoj državi niti bi je se mogla sjećati. Nedjeljne mise prilagođene su sličnoj histeriji, mlade se ljude upozorava na crvene vragove i vampire koje bi tu generaciju mogle odvratiti od ispravnog puta koje im nudi hrvatstvo, dakle puta na kojem će opsluživati povlaštenu kastu, biti njihovo roblje i slušati konstantno iste isprazne demagoške mantre kojima će se opravdavati njihove beneficije.

Mašinerija agresivne propagande ciljanog zaborava tako je svom žestinom udarila na kolektivnu memoriju kao takvu, memoriju nekog drugačijeg života. Života u kojem nismo bili ničija turistička provincija, života u kojem nije bilo roblja niti robovlasnika, života u kojem nije bilo licemjerja, života iz kojeg je mudrom strategijom isisan taj životni naboj, optimizam, i što je najdragocjenije – radost života.

Života u kojem se gradilo i stvaralo za svoju djecu, života u kojem se radilo i ljetovalo, zimovalo, života u kojem se čula pjesma ljudi, ne ljudi koji za honorar pjevaju turistima, već ljudi koji to rade sa svojim prijateljima. Takve ljude ovjekovječio je Feđa Klarić. Ljude koji su pjevali jer im je bilo do pjesme, ljudi koji nisu imali Kutlu i Gucića, Fimimedije i betoniranje njihovih života prvi red do mora, ljudi koji nisu uništenih tvornica i života vodili bitku da prežive još jedan dan.

Mitomanski i selektivni kult sretnih života napao je upravo i ciljano kapitalizam, sve one zasade pučke memorije koje smo povezivali sa srećom : industriju, zapošljavanja iza završene škole, dostupnu zdravstvenu skrb i empatiju za starije, jeftino školstvo dostupno svima, planirani urbanizam u službi svojih građana, ne turista, javnost prostora koji su služili dobrobiti svoje zajednice.

Svaki put kada je propala nova tvornica, kada se zagradila nova plaža i kada se djeci otelo igralište, vrtić, razmahala se nostalgija prema tom sretnom vremenu i oni su je izvanredno uočili. Uočili su kako bi se ljudi mogli prisjetiti sreće. I pričati je svojoj djeci. A takvu sreću trebalo je suzbiti. Zatrti joj svaki trag, svaki spomen, svaku fotografiju.

Pravu prijetnju oni nisu našli u ljudima, našli su je u ljudskim simbolima. Simbolima jednog sretnog vremena. Pravu prijetnju oni su našli u Titovim slikama i buntu „Velog mista“, našli su ga u nostalgičnim esejima o Pipiju i Jugoplastici, našli su ga u radničkim kutama koje su proglasili komunističkom i partizanskom retorikom, našli su ga u školskim lektirama iz kojih se izbacilo sve što miriše na truli socijalizam, našli su ga u povijesti koju hitno treba revidirati. Umiveni totalitarizam novog doba prihvatili smo kao matricu po kojoj se jedino treba živjeti. Živjeti da, ali ne se i smijati.

U mom gradu ostalo je još malo velikih ljudi, ljudi koji su eho jednog velikog vremena u kojem sam imao čast i sreću odrasti. U vremenu nasmijanih ljudi, kako je to vrijeme krstio taj veliki čovjek kojeg kada sretnete, sretnete zapravo svoje nasmijano djetinjstvo.

Zagrlio sam svoj dobrog barba Feđu i čestitao mu na izvanredno posloženoj izložbi. Na njoj, ako malo bolje pogledate, nećete naći ništa posebno. Ništa posebno do prave i istinske sreće, nasmijanih lica ljudi jednog vremena, vremena ruža kako ga je opjevao besmrtni Kemal Monteno.

Zato hvala barba Feđa, hvala vam svima iz vremena ruža.

Komentiraj