Kolumna

UDJEL ĐAVLA Jedino što želim za Božić

Nikada kao ovog adventa nisam više osjećao tugu žena oko sebe. Žena, naših majki, naših baka, naših dobrih starica kojima je vazda i jedino bilo važno da se mi ne prehladimo.

Držim, i uvjeren sam, da bi njihovu ljubav satkanu u “mekane” poklone trebalo zaštititi kao nacionalno blago, i tako se prema tim poklonima i odnositi.

Iskreno vjerujem, i svim srcem vam želim da ove prekrasne dane pune onog finog osjećaja iščekivanja i sreće zaista i provedete tako i da uživate, sa svojim voljenima, sa svojim obiteljima, u ozračju mira i zadovoljstva. No ono što me uznemiruje i ono što me ispunjava tugom lica su mojih sugrađana, lica mojih susjeda, lica mojih prijatelja. Nikada kao ovog adventa nisam vidio više ljudi koji se trude izgledati sretno. Fina je to i suptilna gesta, a geste nas odaju, one male, naizgled neprimjetne, kada se rukujemo, kada pitamo uza zdravlje, obitelj. I na tom trećem pitanju nitko od njih ne može suspregnuti grč na licu.

Okruženi smo ovih dana slikama sretnih obitelji za stolom. Bombardiraju nas svakodnevno, svjesno ili podsvjesno slikama zadovoljnih ljudi koji u vunenim džemperima grle svoje najmilije na vratima, kite bor ili vade purice iz pećnica. Slike su to koje nam odašilju mediji, sugerirajući nam kako ćemo istinski biti sretni s najmilijima, ali još puno više ako im poklonimo kakav “tvrdi” poklon, novi mobilni uređaj, novo prijenosno računalo, novi tablet.

Nitko, tako nam sugeriraju, neće biti sretan sa “mekanim” poklonima, no upravo u tim mekanim poklonima leži poanta ove moje priče, Upravo su majke, naše bake, navikle kupovati nama svojoj djeci i unucima takve vrijedne poklone kao što su tople vunene čarape, džemperi, rukavice, šalovi ili pak kape. Smiješne su to stvari, ali našim majkama, našim bakama itekako važne. Tradicija ovog podneblja je čuvati se od prehlade, što naravno mladost ne pazi, pa su takvi “mekani” pokloni najveći iskaz ljubavi koje nam te starice kupe, koje nam stave pod bor, i vjerujte mi, kako idem stariji i svjesniji da nam nije još puno zajedničkih Božića ostalo, kako se sve više radujem tim divnim, mekanim poklonima.

Posebno me zbog te činjenice i što sam toga svjestan čine tužnim starice i majke koje ovih dana pitam za sinove i kćeri u Irskoj, Njemačkoj, Kanadi ili Australiji. Njihovu tugu ne znam vam opisati. Takve žene, moje susjede, koje su godinama navikle slaviti blagdane sa svojom djecom, unucima, danas izgledaju kao najsiromašnije osobe na svijetu. Svi “tvrdi” darovi ovoga svijeta ne mogu im nadomjestiti zagrljaje svojih najmilijih. Svi “tvrdi” mobilni uređaji preko kojih im iz daleke Irske mašu njihove unuke, sva prijenosna računala preko kojih putem Skypea vide svoje sinove, kćeri, ne mogu im nadomjestiti radost zajedničkog stola, zajedničkog objeda, zajedničkog Badnjaka, i dakako, ne mogu im putem tih odvratnih “tvrdih” poklona darovati one “meke”, one koje su tako brižno čuvale, plele s toliko ljubavi, kupovale pažljivo i umatale u najfiniji papir kojeg su mogle naći.

Ovih dana toliko se naših majki, toliko se naših baka osjeća još usamljenije nego što su usamljene bez svojih najmiliji inače. Jer je advent, jer je još nekoliko dana do Badnjaka, jer su kupile tradicionalni bakalar koji im sinovi toliko vole, a koji će ostati na štednjaku, skuhan za svaki slučaj, ako se ipak obitelj okupi. A većina njih zna da neće. Živim među ljudima koji nemaju puno prijatelja, prijateljstvo je danas rijetka pojava, ono istinsko, živim u okolini koja je siromašna, u besparici, u raskidu svih emocionalnih veza sa svijetom, društvom, okolinom. Živim među ljudima koji su se povukli u sebe, koji se ne vesele više ničemu i nemaju volje za ništa. I svo ovo blagdansko okružje ne znači im ništa.

Jer nemaju ono najvažnije.

Kome pokloniti sve te divne, pažljivo pletene, vrijednim rukama satkane, zamotane i tople – “mekane” poklone.

I zbog toga me ta reklama toliko pogodila. Vjerujem da onaj tko ju je smislio nije mogao znati koliko upravo ti “mekani” pokloni znače našim staricama, našim bakama, našim majkama. Onim dobrim i dragim ženama koje su od svoje jadne penzije odvojiti mogle upravo za to, za klupko vune, za tople rukavice, za toliko veliku ljubav satkanu u tako malenu i mekanu stvar. Stvar toliko mekanu da je mekanija od one fine vune, a ona se zove duša, ona se zove briga, ona se zove strah, ona se zove čežnja i bol što ih ruke njihove djece neće ove zime navući.

I zbog toga što ću imati sreću i ovaj advent, ovaj Badnjak, ovaj Božić biti s tim divnim staricama svog djetinjstva, dragi Djede Mraze, pišem ti ja tvoj pionir, molim te samo jedno. Neka i ove godine ispod bora nađem samo “mekani” poklon. I neka mi ga omotaju oko vrata ruke koje me najviše vole, ruke koje me najviše žele, ruke koje nikada nisu tražile ništa drugo,  nego da se ne prehladim.

Komentiraj