Kolumna

UDJEL ĐAVLA Kada koeficijenti ispadnu jedini problem

“Škola se normalno odvija u Hrvatskoj od utorka, kompromis je postignut prije svega u interesu djece, učenika, roditelja, nastavnika i normalnog funkcioniranja sustava obrazovanja”, izjavio je Andrej Plenković nakon beskrajnih pregovora s predstavnicima prosvjetnih sindikata.

Kompromis je dakle postignut, Vlada i sindikati su se konačno dogovorili oko 3 – postotnog povećanja koeficijenata koji startaju od prosinca, te još jednog postotka koji starta od lipnja iduće godine. Kolektivni ugovor je dakle dogovoren, regres i božićnice povećane, darovi za djecu osigurani, a otpremnine kako je naveo Plenković veće i za 2100 kuna.

Sve je dakle fino i krasno, vuk je podvio rep da ovce više ne bleje, ostaju još položaji tajnika, računovođa i ravnatelja kao i predavača koji će se uredbama o koeficijentima namiriti u četvrtak. Nisu se zaboravili ni oni koji spadaju u kategoriju nenastavnog osoblja koji se planiraju umiriti sporazumom koji će biti dodatak kolektivnom ugovoru, a vrijedit će do prosinca 2022.

Vuk je pognuo rep i kako smo vidjeli štrajk prosvjetara polučio je uspjeh, nisu dakako svi zadovoljni, neki drže kompromis izdajom, no velika većina je napokon odahnula i vratila se u školske klupe. Svi su dakle zadovoljni i namireni, sve navedene kategorije, osim jedne koja je od početka ove priče bila i najvažnija, a o kojoj nitko nije govorio. Kategorije učenici, a ponajviše maturanti.

Da se odmah razumijemo, prvi sam bio za štrajk nastavnika, i zadovoljan sam i kao građanin i kao čovjek što su u svom naumu uspjeli, no držim kao i velika većina roditelja, kako sada trebaju i odraditi svoje koeficijente posebno s maturantima, no oni su i dalje po svim pokazateljima i statistikama više nego porazni. Znači li to kako nastavnici ne odrađuju svoj posao kvalitetno?

Naravno da ne znači, držim i vjerujem kako ti ljudi odrađuju svoje satnice savjesno i pošteno, no iza ovog štrajka i silnih prosvjeda nastavnika ostao je gorak okus u ustima i previše nedorečenosti. Zar su svi nastavnici, učitelji i profesori štrajkali isključivo zbog koeficijenata i povećanja plaća koje su zaista sramotne i ispod svake ljudske i civilizacijske razine? Držim da nisu, a kako poznajem veliku većinu njih, sam štrajk bio je samo dio velikog problema koji je ova Vlada povećavši koeficijente samo gurnula pod tepih. Da vam pojasnim o kojim problemima govorim istaknut ću vam neke žalosne činjenice.

Minimalni prag prolaznosti na prošlogodišnjoj državnoj maturi nije uspjelo ostvariti čak 8800 maturanata. Prošlogodišnje rezultate državne mature smatrali smo za najgore dotad, no kako pokazuju neslužbeni podaci, ovogodišnji će biti još gori.

Zanemarimo dane koji učenici nisu proveli u školi, i već sada najavljenu ekspanziju školskih sati koji idu u nadoknadu, zanemarimo što se program planira odraditi u kakvom – takvom roku, zanemarimo olakotne okolnosti maturantima koje to zapravo nisu, i kao pravi problem s kojim se svi moramo suočiti, i nastavnici i ministarstvo i roditelji istaknimo onaj da je iz kataloga za Hrvatski jezik ukinut minimalni prag prolaznosti za školski esej koji se piše u sklopu ispita za državnu maturu iz Hrvatskog.

Što to zapravo znači? Znači kako su svi kriteriji ionako srozani već i prije štrajka, te kako je ovaj štrajk samo ukazao na mizerne dohotke nastavnika, ali nije, što je svakako trebao, ukazao na prave i goruće probleme u našem školstvu među koje svakako spadaju i sramotni rezultati državne mature. Pisanje i čitanje dakle, s razumijevanjem na simboličkoj razini, više nema zapravo nikakvu težinu na ispitu iz eseja za državnu maturu, te maturanti mogu testu jezika i književnosti priložiti prazan list koji se odnosi na esej.

Trebaju li za te i takve porazne rezultate odgovarati i sami nastavnici? Zar su samo koeficijenti naših nastavnika dakle problem, ili je problem puno širi? Trebaju li barem moralno snositi ikakvu odgovornost jer su svojim oportunizmom i načinom na koji su artikulirali štrajk bez iti jedne stavke koja se mogla i trebala odnositi na takvo besramno srozavanje struke?

Nije li barem nelagodno nastavnicima, velikom dijelu njih, što se danas njihov štrajk i prosvjed i formalno sveo samo na puko dizanje koeficijenata, dok iste te koeficijente koje trebaju odraditi, njihov rezultat, možemo metaforički vidjeti i na onom praznom listu papira iz eseja njihovih maturanata? No ako nisu samo nastavnici krivi, što je uzrok takvoj tragediji, a svakako je tragedija kada maturanti nakon završene srednje škole nisu u stanju artikulirano sastaviti nekoliko složenih rečenica na papir o pročitanom.

Lanjski porazni rezultati pripisivali su se pjesništvu, za koje naši maturanti uglavnom nikada nisu čuli, no ove godine pjesništvo nije siguran razlog loših rezultata. Dakle što je? Što bi moglo biti uzrokom takve katastrofe?

Matura iz hrvatskog dokazano niti je teška, niti je zahtjevna, struka kaže da nije nesavladiva, što se eseja tiče tema se odmah mogla prepoznati, a za matematiku je bilo dovoljno poznavati osnovne formule. Puno zadataka, a premalo vremena? Vremena koje se nepovratno izgubilo prosvjedima i štrajkovima?

Upravo o vremenu i resorna ministrica će Blaženka Divjak, koja drži kako treba hitno provesti reformu o većoj satnici pojedinih predmeta, posebno matematike i hrvatskog jezika koji su nepremostiv problem našim maturantima, te je istaknula i kako će rezultati državne mature spustiti na zemlju mnogo roditelja i njihova očekivanja.

Državna matura, pojasnila je resorna ministrica lani, upravo i postoji zbog toga kako bi učenici, roditelji i javnost imali povratnu informaciju. Informaciju o pravom stupnju znanja njihove djece, a ne o onom koje se bazira na srednjoškolskim ocjenama koje su podložne svakojakim manipulacijama, pojasnila nam je Divjak, a ja sam zapamtio uglavnom samo ono o roditeljima.

Dakle kakvi smo mi to roditelji, koji bi se trebali po resornoj ministrici Divjak, spustiti na zemlju? Mi smo roditelji, da pojasnim uvaženoj ministrici, isti oni roditelji koji njoj i akademskoj zajednici kojoj je na čelu svakodnevno šaljemo svoju djecu u istinskoj nadi kako će ona i njen resor kvalitetno odraditi svoj posao.

Mi smo, uvažena ministrice, isti oni roditelji koji su sa simpatijama podržali štrajk i prosvjed nastavnika, jer ih potpuno razumijemo i kao ljude i kao profesionalce. Mi smo, uvažena ministrice, roditelji koji su zabrinuti za znanje svoje djece koje nam vi, i svi uključeni u taj proces, moraju kvalitetno osigurati.

Sasvim pojednostavljeno, nekog đavla nam naučiti djecu, a kako bi ova s određenim predznanjem iz srednjih škola upisala toliko željene fakultete za radnim mjestima za kojima njena vladajuća garnitura toliko vapi. Isti smo to mi roditelji, koji držimo kako je za “povratnu informaciju” o stupnju znanja naše djece upravo i izravno odgovorna resorna ministrica. Ista dakle resorna ministrica koja je nakon ovih mučnih i teških dana trebala i morala barem ponuditi svoju ostavku, jer kao čelna osoba u resoru koji je iznjedrio na svjetlo dana toliko problema snosi punu i profesionalnu odgovornost.

Tko bi, vjerujem ako spadate u prozvane roditelje grubo spuštene na zemlju, trebao biti odgovoran za stupanj znanja naše djece koja su polagala ovaj ispit koji nam je donio toliko željene informacije? Možda mi roditelji, koji kako nam sugerira uvažena ministrica, napokon spušteni na zemlju, konačno uviđamo kako je to što smo mi djecu slali u resor uvažene ministrice zapravo jedno veliko ništa, jer nam upravo toliko znaju koliki je taj prazan papir? Ili bi se, kako sugerira ministrica, ovako spušteni na zemlji, trebali zapitati zašto uopće držimo da su nam djecu bilo što dužni učiti u školi, pa bi taj proces trebali obavljati sami kod kuće, kako nam se ne bi dogodili takvo grubo spuštanje na zemlju?

Ukratko, od logične ostavke odgovorne ministrice nakon ovih silnih štrajkova, dobili smo poslovičan napad na neodgovorne, u ovom slučaju roditelje, i onaj papagajski dodatak kako su ovom sustavu hitno nužne, nećete mi vjerovati – reforme.

Možda ozbiljne reforme kada je u pitanju takav jedan lukrativan biznis kao što je državna matura, zapitat će se na zemlju spušteni roditelj glupana kojem će platiti preko tri tisuće kuna privatnih priprema za državnu maturu?

Možda reforma ministarstva uvažene ministrice koja najavljuje nove udžbenike u kojima će zasigurno biti “velikih hrvatskih boraca za slobodu” u crnim uniformama, i sotoniziranih antifašista? Možda reforma samog obrazovanja kojem je konačni cilj iznjedriti sada već generacije indoktrinirane njihovim jednokratnim političkim ciljevima besramno manipulirajući i revidirajući povijest ovog naroda? Možda same akademske zajednice koja je toliko fokusirana na te i takve političke ciljeve vladajućih, da su sve praktički podrediti tom cilju?

Jedina reforma koja se dogodila nakon svih ovih silnih štrajkova i prosvjeda svela se na puko dizanje 3 – postotnog povećanja koeficijenata koji startaju od prosinca, te još jednog postotka koji starta od lipnja iduće godine. Zar su to reforme uvažena ministrice i uvaženi nastavnici, reforme toliko nužne u našem školstvu?

I sve to naravno uz žrtvu znanja naše djece kojima se besramno manipulira, koje se već godinama uči krivo i sistematski, a nauštrb njihovog pravog znanja i stjecanja istog upravo kod spomenutih pjesnika ili književnika koji nisu “baš po guštu vladajućih” pa ih se sustavno izbacuje iz lektira? Možda da okrivimo sustav koji svojom represijom, revidiranjem povijesti, indoktrinacijom baziranoj na nacionalizmu, samodopadnosti i samopromociji ima glavnu odgovornost za ovako sramotne rezultate? Ili je možda stvar u samoj državi koju treba pristojno reformirati?

Ovoj poprilično deformiranoj državi?

Trenutačna paraliza aparata (bolje kazano bankomata) vladajućih i po pitanju kurikuluma koji je kao što vidimo nasušno potreban i nužan, u konačnici malo koga više interesira, kao i njihove igre prijestolja koje postaju do te mjere gadljive da ih je teško svakodnevno probaviti. Zar nije dakle gadljiv današnji kompromis s nastavnicima koji sve to jako dobro znaju, svakako bolje i od nas samih roditelja, koje znanje i kakvo naša djeca odnose iz škole? Zar nije gadljiv kompromis vladajućih i nastavnika samo zbog te činjenice, da je ostao samo na tome, na pukim koeficijentima, a ne na svojim pravim razlozima zbog kojih je štrajk trebao i morao biti pokrenut?

Bahatost na svim razinama, ismijavanje najsiromašnijih slojeva, nemogućnost da se bilo što progura kroz parlamentarnu proceduru, tragične odluke da se nedostatak liječničkog kadra zamijeni studentima, postale su naša zbilja, kao što je naša zbilja sada već povijesni odgovor ministra kako ne može nabrojiti sve svoje nekretnine. Zašto bi dakle akademska zajednica bila izuzeta iz te prljave zaposjednute države koju vode nesposobni, nestručni i korumpirani ljudi?

U što su dakle naši političari pretvorili svoj narod, svoju djecu koja nisu u stanju položiti prag državne mature, i njihove profesore koje izgleda zanimaju samo koeficijenti, a ne djeca koju bez znanja šalju u život?

Ljudi u Hrvatskoj pretvoreni su mediokritete, tj. one koji se povode nametnutim mišljenjima jer nemaju, ili se ne usuđuju, javno kazati svoje. Hrvatska država, ljudi koji opslužuju taj nakaradni politički aparat, nikada više nije bila ponižena nego danas. I to vam zorno pokazuju ovi poražavajući rezultati državne mature. Kao i konačnica štrajka, koji se sveo na koeficijente, puku egzistenciju nastavnika, koji će se od sada, kao uostalom i do sada, praviti kako ništa ne znaju i kako za ništa nisu krivi!

Na kome naime ostaje ova država? Zar na nama, ministrima, nastavnicima ili na našoj djeci?

Hrvatska država je zemlja koju njeni građani moraju voljeti bespogovorno, i to voljeti je iz straha, ne iz ljubavi. Hrvatska država je zajednica ljudi pognutih šija kojima je jasno ukazano kako trebaju živjeti, na koji način prihvatiti nov i skandalozan pogled na povijest, hrvatska država je država koja treba uložiti sve svoje napore kako bi dokazala da su njeni temelji ispravni, njen kič nenadjebiv, a uvaženi političari do te mjere bogom dani da mogu i kritizirati našu indolentnost i latentni nemar prema potrebama oligarhije.

Jer što je uvreda roditelju koji šalje svoje dijete u školu da štogod nauči doli – vrijeme je da se spustite na zemlju? Koju zemlju? Hrvatsku? Pa to je vaša zemlja po vašoj mjeri uvažena ministrice, a mi na žalost još ne možemo ispod nje.

Ta transvestija odvija se ovih dana u svoj svojoj punini i dokazuje nadmoć vladajuće kaste nad svojim narodom, jer se stječe realan dojam kako ne postoji štrajk, afera, kriminal ili sukob interesa koji može “poljuljati” parlamentarnu većinu sastavljenu od praktički sve te tri kategorije. Dojam kako su roditelji odgovorni sa svojim nerealnim očekivanjima za svoju djecu, tako je isto što i odgovor ministra javnosti kako ne može prebrojati svoje nekretnine. Isti bahati stav, ista bahata samodopadnost.

Jasno zacrtan put na kojem je i nastala katolička, vjerska i svakakva druga Hrvatska, zemlja koju smo dužni voljeti, njen kič, njenu povijest i njeno ubrzano revidiranje povijesti, sve nas, koji nismo u službi ili na platnoj listi oligarhije svrstava u građane drugog reda.

Ponuđene su nam dvije opcije, jedna od njih jest, kako nam je onomad pojasnila predsjednica, da slobodno odemo ako ne volimo Hrvatsku, i to uglavnom mladi ljudi i čine, ponukani negacijom da opslužuju vladajuću kastu i njene podčinjene do kraja svog života, kao i nemogućnošću napredovanja, školovanja, klasične izobrazbe koja je primjerena civilizaciji 21 stoljeća, a ne 14. stoljeća u kojem živimo mi u Hrvatskoj pod utjecajem svete matere Crkve.

Druga ponuđena opcija jest da šutimo i da pognemo glavu, jer nam vladajući uvijek život mogu učiniti gorim nego što jest. Reformama, kako kurikuluma, školstva općenito, našim su političarima puna usta u predizbornim utrkama, no Hrvatska država u ovih je skoro trideset godina pristojno deformirana, a nikako reformirana.

Deformirana vladajućim oligarhijama koje neprestano mijenjaju jedna drugu. I kako to već obično biva u Hrvata, za razlog stagnaciji optužit će se komunisti, antifašisti, Romi, Srbi i svi oni koji patološki mrze Hrvatsku. No osnovni problem jest taj, kako su nas u svim segmentima, pa tako i u školstvu, odavno prestigle sve tranzicijske zemlje, pa tako i one kojima smo se smijali prije trideset godina.

No prava je istina da je posvemašnja nesposobnost naših političara, njihova intelektualna zatucanost i moralni deficit, kao i podivljala taština pravi i jedini uzrok današnje situacije u kojoj je potpuno hibernirana bilo kakva vrsta progresa, osim naravno progresa njihovih bankovnih računa. Progresa u koji bi svakako trebala biti uključena i naša djeca.

Stoga, kada uvažena resorna ministrica kaže kako bi se svi mi roditelji trebali spustiti na zemlju, kada Vlada ovakav štrajk i prosvjed eutanazira s postotkom, kada ti nesretni koeficijenti ispadnu jedini problem, a na to nastavnici pristanu i time pokažu da im je samo do toga stalo, tada je pravo vrijeme da napravite ono što je ispravno za svoju djecu. I poduzmete ono što je najbolje kako za njih, tako i za vas same.

Spustite se dragi roditelji konačno na zemlju – i napustite je što prije.

Komentiraj