Kolumna

UDJEL ĐAVLA Kinezi ionako piju flaširanu vodu

Ti si iz Splita?“

„Da, rođen sam tu malo poviše, pored starog igrališta Hajduka, odrastao tu gdje sjedimo, školovao se sto metara od ovog parka“

„U jebem ti, a ja mislio da vi domoroci imate kovrčavu kosu, spljoštene noseve, i da nosite luk i strijelu opasani samo tkaninom s uzorkom leoparda“

„Hans, mislim da si previše popio, vrijeme je da pođemo na spavanje!“, prekinula je razgovor sredovječna gospođa crvenog lica opaljenog marčanim suncem. „Uvijek je takav kad malo popije“, rekla je kolutajući očima. Hans, motorist, u poodmaklim pedesetim, čovjek velikog trbuha od pive i velikog srca s njemačkim pedigreom podigao je kriglu s pivom i nazdravio svim domorocima Splita koji se još znaju zajebavati na svoj račun.

„Hans odavno ne nosimo tkanine s leopardovim uzorkom, sad nosimo reklamne, evo vidiš moju Coca Cola“

Hans se smije i nudi me cigaretom. Hans i Else u Splitu su već petu godinu za redom. Kada zatopli, a to je već u Splitu krajem veljače, Hans ostavi svoju firmu IT elektronike, a Else malu trgovinu istom koja posluje tik do Hansove tvornice. Tvrtke „H – Electric“ osnovali su prije dvadeset godina i danas imaju isto toliko zaposlenih.

Svi su uglavnom Hrvati. Hans kao razmjerno mlad elektroničar, okušao se u vodama propulzivne IT ekonomike i kako kaže, uspio čim njih dvoje mogu svake godine na dva mjeseca u Hrvatsku. Ostave business Marku, inženjeru elektronike iz Zadra koji im vodi posao i vjerojatno vodi kćer na subotnja opijanja u obližnji Munchen.

U Splitu su njih dvoje kao doma, znaju sve i svi znaju njih, Hans je dobroćudan grmalj koji je shvatio mentalitet Splita i naučio je što znači „podjebavanje“, ali ono tipično splitsko podjebavanje koje ima razložnu poantu i priču iza sebe. Hans i Else iskreno vole Split i žao im je što smo toliko nesretni, mi domoroci koji smo predali grad tako da se od njega načini jedan ogromni tematski park. Svi slični ljudi, turisti, koji u Hrvatsku dolaze desetljećima, dio su njegova korodiranja i tihog propadanja. Ljudi su dovoljno pametni da vide iste stvari koje vidimo i mi, zadnji domoroci koji još imaju volje da budu statisti u tom tematskom parku.

Još jedan elektroničar iz grada toliko sličnog Splitu, Lagosa, najveće afričke luke, Sim Shagaya, vidio je Split kroz njegovo propadanje u nekoliko navrata od kojih je posjetio naš grad. Sim je opisao tada Split kao hipstersku Ibizu na ruševinama propalog industrijskog grada. Shagaya je na svojoj internetskoj stranici koju mahom prate mladi ljudi njegovih godina opisao Split kao grad šminkerskih bistroa, ulickane šetnice i strogog centra, ali i grad kojeg ne treba mnogo istraživati izvan tih okvira. Naime, Sim Shagaya obišao je Split u cijelosti, i ostao je šokiran nesrazmjerom blještavila koje je rezervirano za turiste i relikta propale civilizacije koji je van zamišljenog, turističkog pojasa, rezerviran za domicilno stanovništvo. Kaos po prigradskim četvrtima, divlju gradnju i šarenilo fasada, Sim je opisao identičnim svom afričkom pandanu – Lagosu. Tisuće i tisuće nedovršenih fasada, infrastrukturni kaos, promet nalik na onaj afrički na prometnicama koje su stare i derutne, deponij smeća kojeg pale kao u mračnom dobu civilizacije, male, improvizirane poljoprivredne kulture uokolo kuća, prometne zastoje i na koncu – vodu koja je zamućena i nije za konzumaciju.

Treba li napominjati kako je tada, a rujan je 2017. gradska vlast Splita žurno reagirala na Shagayeve objede na Trip Advisoru, kako su se tadašnji mediji raspisali o čovjeku koji je Split usporedio s afričkim favelama, te kako nije nedostajalo zlobnih i rasističkih komentara na autora koji je surovo realistično opisao istinu o jednom propalom industrijskom gradu koji je skucao taman toliko da uljepša svoju šetnicu uz obalu za strane turiste i proda svu obiteljsku srebrninu da sam sebe apartmanizira.

Danas, nakon dvije godine od tog povijesnog, medijskog događaja o kojem je brujao cijeli Split, a bogami i Hrvatska, promijenilo se štošta, no ako ćemo ruku na srce, promijenilo se samo na gore. Split i jest i dalje zamaman turistički grad koji obilaze horde i horde ljudi kojima je taj grad destinacija u Tour the Croatia, dakle između Dubrovnika, Zadra, Plitvičkih jezera i slapova rijeke Krke.

Split je u ove dvije godine od kada ga je ( i kako ga je) vidio Shagaya postao grad koji rapidno nestaje. Kao i u Sierra Leoneu na ulazu u grad dočekuju vas i dalje divlje gradnje čiji se broj povećao po kaskadama oko grada u nevjerojatnom broju u ovih deset godina urbanističkog i svekolikog bezvlašća koje je vidljivo najviše po infrastrukturi i prometnicama koje se raskopavaju iz godine u godinu u vrijeme sunčanih dana kada turisti preplave grad. Zvuci pikamera i miješalica za beton postali su uobičajena zvučna kulisa grada, središnji dio, tj. strogi centar, ogromno je gradilište kojim prolaze mini – kamioni i radnici kojekakvih stranih i domaćih građevinskih tvrtki. Rat koji traje u centru između vlasnika, iznajmljivača i radnika na skelama trajan je i nepodnošljiv. Iz gradske jezgre, Varoša i Geta, iznose se tone i tone materijala, dižu se namjenski krediti i cuclaju EU fondovi, ruše se fasade koje su činile vizuru grada gradom, a mijenjaju ih betonske i cementne inačice najviše kao potpornji za bazene, novonastale terase i resorte koji niču kao gljive poslije kiše. Autohtone konobe nestaju, kao i prepoznatljiv kamen, a mijenjaju ga knauf rugla koja imitiraju kamen, a najčešće su boje i dezena koji „bode u oči“ okolnu autohtonu simboliku grada.

Iscrpljeni ekonomski i građevni resursi grada učinili su strogu gradsku jezgru neprepoznatljivom. Splitom vlada i dalje plemenski i rodijački zakon koji najčešće sve važnije resurse grada daje zaslužnim pojedincima, najviše proizašlim iz prošlog rata koji je još mit i dovoljan razlog za reket istih nad domicilnim stanovništvom. Uža gradska jezgra promijenila je u deset godina potpuno „krvnu sliku“ grada. Splićani, tj. ono što je od istih ostalo, povukli su se na periferiju i u grad su se uselili ili radnici (do ljeta) ili turisti, koji imaju tendenciju – ostanka. Čitave porodice koje bez problema dobivaju papire i vize kupuju atraktivne lokacije i apartmane, didovinu starih Splićana, i useljavaju se u grad, iznajmljuju apartmane i žive od rente. Cijelu godinu. Grad, nekoć velik, zapušten je i na svakom koraku u njemu se vidi – bezvlašće. Nakon deset godina pogodovanja odabranima koji drže kompletnu rivu, najbolje objekte na Pjaci i u užem centru grada, isti su napravili grad po svojoj mjeri, šireći štekate u povijesnoj jezgri koji su potpuno zagušili bit grada – njegovo povijesno nasljeđe koje turisti dolaze vidjeti.

Split, upravo kao Sierra Leone ili Lagos, kakvim ga je onomad vidio Sim Shagaya, danas je deset puta gori grad nego li prije dvije godine. Urbanistički nered na koji je navikao u rodnoj Nigeriji, taj je čovjek nepogrešivo prepoznao i u Splitu, nazvavši ga afričkim gradom – samo sa strujom. Nesposobnost i ravnodušnost građana Splita koji su svoj grad predali urbanističkoj mafiji, ostavilo je traga i na samim građanima, koji sve više kao građani Splita – nestaju. Veliki dio, mahom mladih ljudi, otišao je iz Splita jer im se ne da kao visokoobrazovanim ljudima raditi u ugostiteljstvu koje grca u nedostatku radne snage. Strogi centar, riva, danas je po uslužnim djelatnostima „must in“ najviše radnicima iz Srbije, Bosne ili čak Pakistana. Potplaćeni, bez slobodnog dana, ti ljudi koji dolaze iz još siromašnijih sredina nego li je ova naša, rade i po dvanaest sati na jari u srpnju, kao i građevinski sektor kojeg grad, kao regulator, pušta u strogu gradsku jezgru u ljeto, unatoč kolonama i kolonama turista. Prošetate li danas Splitom 3, tim polisom koji je prije nepunih trideset godina sagrađen za ugodu svojih građana, ne za ugodu turista, duša vas zaboli što se dogodilo jednom gradu koji je bio zamišljen u socijalizmu kao grad za budućnost svojih stanovnika. Od tog grada ostale su samo urbanistički planovi koji nikada nisu saživjeli, kao onaj sramotni na Žnjanu koji će i ovo ljeto biti predan istim ljudima, da naprave isto ruglo u vidu kamp – kućica koje će biti pretvorene u kafiće na plaži. No ono najgore, ono što Split uistinu čini gradom centralne Afrike je naime – voda.

Prije tri godine kada je Hans naručio svoju prvu“ bevandu“ preporučio sam mu da ipak uzme flaširanu vodu. Hans je tada mislio da ga zajebavam i da želim zaraditi na njemu. Voda naime, prije tri godine uz travanjsku kišu nije bila za konzumaciju. Bila je mutna. Iskreno sam, kao i moji sugrađani, kao i Hans, držao kako je to jednokratan i bizaran problem koji će se uskoro riješiti. Kao i sumanuto paljenje smeća koje je zavilo grad u oblak sumporne i otrovne pare. Zajebavali smo se tada, zajebavali smo se na račun smeća i mutne vode i dogodine, no treće godine više nam nije bilo do zajebancije. Tone smeća na Karepovcu vidljive su okom i ovog travnja i sva je prilika da će nas uskoro grad počastiti novim i sumanutim paljenjem istog pred novu turističku sezonu. A voda? Vodu, i treću godinu za redom, Afrikanci, pardon, domoroci, nose u kanisterima iz cisterni i ona nije za konzumaciju.

„Jebaji ga, ustvrdio je Hans i uzeo treću pivu, vas izgleda sve boli kurac, jer mi turisti ionako pijemo flaširanu vodu. Pa koga onda briga Johnny boy? Vašu gradsku vlast? Jebe se njih, i za vas domoroce i za nas koji volimo ovaj grad i iskreno nam vas je žao. Nedostajete mi, vi Splićani. Grad sve više postaje bezličan, dosadan, nema ono što je imao prije, nema vas, građana. Postali ste kao Aboridžini majku mu jebem, i gore od toga!“

„I gore od toga“, pomislio sam i ugasio cigaretu. Godine nataloženog nerada, godine korupcije i nepotizma, godine urušavanja svega građanskog, godine bez aktivizma i godine biranja krivih ljudi na čelna mjesta grada dale su svoju konačnu sliku. Grada Splita, grada potpuno nalik na afričke favele. Grada koji ima obalni, blještavi pojas za turiste i krajnje bezvlašće, nered i siromaštvo u svom urbanom dijelu. Grada koji je prodao i srušio sam sebe. Grada koji više nema odlagalište za smeće niti ima pitku vodu. A u udarnom terminu predsjednica i aktualni premijer. Potpisuju ugovore s Kinom i očekuju ovo ljeto najezdu skakavaca iz Kine.

Jebe ih se. Kinezi ionako piju flaširanu vodu.

 

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj