Kolumna

UDJEL ĐAVLA Lijepa Alma

“Jebem ti Švedsku i tko je izmisli”, procijedio je kroz zube i zapalio cigaretu. Zadnja. Ionako ću morati negdje stati u ovoj vukojebini, pomislio je umorno promatrajući svjetla koja su treperila pred mostom Oresund.

Teška, masivna “Scania” bolno je zajaukala kada se prestrojio u traku koja je odvajala državnu cestu Malmö i Kopenhagen i kada je u mrklom mraku skrenuo kamion na sporednu cestu.

Nekoliko kilometara je vozio desnom stranom proučavajući kartu raširenu pred sobom na velikom, masivnom volanu. Ničeg izgleda nema dobrih trideset kilometara, uzdahnuo je, a tada opazio znak koji ga je obavještavao da je pet kilometara od mosta odmorište sa šoljom kafe bez križa. To bez križa u ovoj vukojebini znači da neki kurac od kafane radi uz pumpu, al da se isto možeš jebat ako ne radi.

Sitna kiša škropila je cestu i teški kamion je s naporom održavao u desnoj traci kada je konačno ugledao odvojak prema odmorištu. Kada je ugasio kamion prvo što mu je palo na pamet bilo je odmah se zavući pod deku i dočekati jutro, zoru tu među parkiranim kamionima u mraku, ali znao je da đavo ne da, da će ga probuditi čim shvati da jebenih cigara više nema. Provjerio je onako bunovan za svaki slučaj ispod sica, jebaji ga, prazna kutija. Opsovao je i izašao u hladnu, mračnu noć u pički materinoj, bogu iza nogu, u pokrajini Olesund na sjeveru Švedske.

Znao je u isti tren čim je izašao da nešto nije u redu. Osvijetljeno odmorište kupala je kiša, a desetak parkiranih kamiona izranjali su iz mraka kao aveti. Osjete zvijeri u mraku kada nešto nije kako valja, isto je to i u Bosni i u Švedskoj. Isti jebeni mrak i jebena kiša. I iste jebene zvijeri.

Metalni zvuk zapora na pištolju ga je ukopao u mjestu.

“Hodaj pičko”, prošapnuo mu je grmalj koji mu se stvorio iza leđa iz mraka. Deset metara do vrata odmorišta noću izgledalo je kao stotinu danju, nije se ni sabrao, a već su ušli u tipično pumpno odmorište, s pultom na kojem je stajala cura od dvadesetak godina sa slušalicama na ušima. Sjeli su u separe jedan nasuprot drugog. Kiša se cijedila grmalju s kabanice. Pod stolom je držao pištolj.

I da ga nije držao znao je da nema šanse. Ubio bi ovaj i njega i curu dok trepneš. O jebem ti sunce, pomislio je i pokrio lice rukama. Ruke su mu se tresle. Skinuo je jaknu i nervozno izvadio upaljač. Grmalj s podignutim reverima na kabanici izvadio je cigarete.

Marlboro, crveni. Sarajevski.

“Čuj, ja ti nemam nešto para”, počeo je na švedskom i po prvi put pogledao stranca. Gruba vanjština, grube crte lica, brada i onaj prokleti balkanski miris. Niti oštar, niti odbojan. Onaj naš. Onaj koji nikad ne možeš zaboravit, čak ni tu, na odmorištu u pizdi materinoj, u Švedskoj, na mjestu koje ni na karti nema, nego piše samo šolja kafe bez crvene crte.

“Topnik sam ljuti sa Širokog Brijega

i branim hrabro ja kamen svoj

ali i na te ja mislim draga

vraćam se skoro u zagrljaj tvoj”

Grmalj je zapalio cigaretu i dodao mu kutiju preko stola bez riječi.

“Znaš da su ljetos sastavili zadnji leš iz fabrike vijaka ‘Metalac’, pospremili su zadnju kutiju, zadnji prst koji su našli, zadnje rebro. Našli su iz Surjana onog malog što je pjevao na svadbama u invalidskim kolicima, sjećaš se?”

Tišina.

“Sjećaš se ba komšija?”, zapitao ga je grmalj i povukao snažno dim.

“Kažu forenzičari da su umrli u nezamislivim mukama, posebno taj mali u invalidskim kolicima. Sto i osamdeset kostura su složili i stavili ih u metalne sanduke. Svi pougljeni. Izgoreni do kosti. Kad su pale granate zapalila se nafta iz fabrike. Sjećaš se fabrike, kako je se ne bi sjećao, kad ste se spustili u grad prvo ste ušli u fabriku da je opljačkate. Gorjelo je nebo i zemlja, sjećaš se jarane, tako ste se zajebavali na motorole.

A onda su planula drva u Manjači, pa u pilani Lisina, i onda je vatra prešla na tekstilni kombinat Mladost. E vidiš ta jebena Mladost meni je bila pred kućom. Avlija do avlije. Maghala. Kad je pala prva granata već je vatra došla do kuća i zahvatila put. Isti onaj put di bi parkirao kamion pred kuću. Valjda se sjećaš kakav si kamion imao komšija?”

Izvadio je cigaretu iz kutije. Ruke su mu se tresle. Da ga jebeš prošlo je od tad trideset godina, đavo će se sjećati svega, a i bili su pijani. Đavo će se sjećati i komšija, bio jedan mali ovako krupan tko ovi, jedva se dođavola i tog starog Tama sjećam. Jedino što pamtim jest da nikad nije palio isprve. Jebo ga sad i kamion. Ovaj me namjerio ubiti, mislio je i gledao malu za pultom. Jebe se nju, nabila slušalice i boli je neka stvar što će ovaj početi da puca.

“Azimut draga imam za tebe

daljinar uzmem iz srca svog

uz mjesnu spravu doć ću do tebe

pronaći pravi put do srca tvog”

“Alma se zvala i imala je dvanaest godina.”

Grmalj je desnom rukom izvadio sliku djevojčice, nasmijane i pružio je preko stola. Mokar stol, mokra slika. Nasmijano dijete na bicikli. Smije se valjda babi što je slika i maše.

“Rekla mi sestra, svi su bili u podrumu, padale su granate, a Alme nigdje. Kad je izašla vidjela je Almu pod trešnjom, na mjestu gdje sam joj pokopo cuku. Na Alminu školu palo je više od tisuću granata. Desetoro djece sklonilo se u školu kad je pokuljao crni dim iz podruma. Nikad nitko nije, jarane moj, odgovarao za Mrkonjićgrad. Nikad. Za vrisku te djece. Danas je pičko dvadeset i devet godina od tog dana, danas bi pičko Alma imala djecu, a ja unučad.”

“Ja sliku držim na topu svom

gledajući tebe ja bijem boj

spreman sam uvijek braniti dom

za Široki dati i život svoj…”

“Znaš, granate su ti kao pjesme. Ne dođu one slučajno, iznenada, neočekivano. Onaj tko ih pravi nije onaj đavo koji ti je napunio top, onaj ko ih pravi je neko u tebi. Netko tko pjeva u tebi jarane moj. Znao si ti da će ta pjesma odnijeti i ono što možda nisi želio da odnese. Jer je ta pjesma koja pjeva u tebi tada bila previše moćna, bila je bujica, snažna priča koju su ti usadili tom pjesmom. A pjesme kada su moćne tada struje kroz čovjeka. I tada bude ravan svako svakom, i ti postaneš dio tog ludila, te pjesme.”

“Znaš da je Alma voljela da pjeva?”

“Najdraže joj je bilo kad bi uparkirao u mahalu da mi doleti u zagrljaj i pita me, babo što si mi donio?”

Tišinu je prekinula cura što je donijela dva menija i gurnula ih na stol.

Dva čovjeka, jedan ogrnut kabanicom, krupan i mokar, i jedan mršav, ispijena lica odgovorili su konobarici da ne žele ništa.

“Svojim sam je rukama pokopo. Nisam uzeo lopatu. Kopao sam šakama, dok mi nokti nisu prokrvarili. Nisam otvarao lijes. Nisam imo snage. Rekla mi sestra da je samo na čelu imala sitnu rupu. Ništa više. Zadnje što je rekla bilo je, nano hoće sad bit rata?”

Tišina.

“Bila mi je najmilija. Moja Alma. Govorili su u čaršiji da će bit čudo. Pjevačica. Da zna naizust sve pjesme s radija. A kad bi došo babo, k’o da joj je cijeli svijet sunce obasjalo.”

Grmalj je pokrio lice šakama i obrisao suze.“

“Alma se zvala, pička ti materina!”

“Topnik sam ljuti sa Širokog Brijega

i branim hrabro ja kamen svoj

ali i na te ja mislim draga

vraćam se skoro u zagrljaj tvoj”

Znao je ako ustane da će grmalj pucati. A ova mala nije ništa kriva. Sto stvari mu je prolazilo kroz glavu dok je gledao čovjeka pred sobom kako se trese od bijesa, tu, bogu iza leđa, pred mostom Oresund, u pokrajini Malmö, na granici s Norveškom. Kiša. Vani je bio samo mrak i kiša.

Izvadio je novčanik i pokazao mu sliku. Djevojčica nasmijana grli ga negdje na plaži kod Zaostroga.

“Ubij me, ali te molim, jednom joj kaži da babo nije znao u koga i u što puca, ponijele nas pjesme i rakija, jebaji ga, reci joj da mi je žao, da mi je do boga žao…Jebem ti pjesme i tko ih je spjevao, i jebem ti onoga tko nas je poslao da pucamo. Nisam ja znao u koga pucam, ja sam samo dodavao granate.

Izašli su u noć dok je kiša mela odmorište autoputa Olesund – Malmo.

Jedan čovjek što je molio k’o boga ovoga drugoga što mu je stajao iza leđa da mu kćeri kaže da je babi žao. Do boga žao.

Pucanj je proparao noć.

Okrenuo se i bacio tlo.

Grmalj je ležao raširenih ruku dok mu je kiša tabanala po prsima.

Ušao je u “Scaniu” i svom snagom turirao kamion. Dok je vozio desnom trakom prema Malmu ruke su mu se tresle.

Vikao je u mrak pred njim i kišu što mu je prala vjetrobransko staklo.

Njegovi krici gubili su se u sablasnoj tišini, tišini ceste Olesund – Malmö. Negdje u pički materinoj, negdje gdje ima samo mraka i ničeg više. Istog onog mraka iz kojeg ga je đavo i otjero.

Istog onog mraka od kojeg niko nikada uteko nije.

Komentiraj