Kolumna

UDJEL ĐAVLA Majmun sa Sućidra

Sama riječ “epilepsija” datira još od Hipokrata i grčkog je podrijetla, a označavala je napadaj ili obuzetost.

Obuzetost, koju su neuki Hrvati u mračna doba shvatili doslovno, pripisivala se nezemaljskim silama, Nečastivom, koji bi obuzeo duh opsjednutog i to se naravno liječilo isključivo lomačom. No kako je svijet napredovao od mračnih vremena, a medicina paralelno s njim, za epilepsiju se shvatilo da je bolest od koje u svijetu u prosjeku boluje više od 50 milijuna ljudi. Svijet i medicina su to shvatili, ali Hrvati su kao narod zadrti, pa su u svemu, pa tako i u opsjednutostima, ostali vjerni svom folkloru i tradiciji.

Epilepsija je i danas izrazito raširena bolest. Medicina je podijelila prema uzroku, a na idiopatsku ili primarnu, čiji se uzrok jasno ne može utvrditi, i na simptomatsku ili sekundarnu, koja je stečena određenim aktivnostima na mozgu, operacijama, jakim udarcima i slično. Epileptički napadaji najčešća su manifestacija epilepsije, i postoje različiti tipovi istih. Saznanja o toj bolesti svijet i medicina otkrivaju još uvijek, a epileptički napadi, iako dramatični po svojoj manifestaciji, nemaju jasno nikakve veze s Nečastivim i silama mraka, već su isključivo parcijalni ili žarišni, ovisno o vrsti epilepsije.

Napadaji koji su manifestacija epilepsije zbilja su, ponavljam, dramatični, ali mnogo više za one koji im prisustvuju, nego za one koji ih imaju. Epileptičari se uglavnom, nakon odsutnosti od nekoliko minuta, vrate ranijim aktivnostima kao da se ništa nije dogodilo. Savjet koji dobijete kao roditelj, od liječnika koji vodi vaše dijete s epilepsijom, jest da ostanete smireni, da ga okrenete u bočni položaj i da nikada ne upotrebljavate fizičku silu. Djeca s epilepsijom posebno su ranjiva skupina te bolesti, jer djeca se uglavnom teže nose s bolešću koja se manifestira na takav način. Djeca se naime, srame svoje bolesti, i izrazito im je neugodno kada im se napad dogodi u društvu. Primitivni kakvi već jesmo, neuki kakvima nas je dragi Bog stvorio, društvo smo koje stigmatizira osobe s epilepsijom. Ljudi, a posebno djeca s epilepsijom, predmet su nerazumijevanja i predrasuda, pa su stavovi okoline teži i od same bolesti toj djeci.

Edukacije i pravilnog informiranja o bolesti koju ima vaš školski kolega ili kolegica, u našim školama nema. Ta djeca osuđena su najčešće na segregaciju, no u mnogim slučajevima, sama ta djeca otuđe se brzo od društva jer su uplašena napadaja koji bi ih mogli izložiti u društvu i javnosti. Napadaji epilepsije nisu predvidivi i unaprijed najavljeni. Napadaj epilepsije dijete može dobiti na nastavi, u kinu, dok prelazi cestu.

I to ta djeca jako dobro znaju, pa su sklona depresiji, otuđenju od društva i nepovjerenju prema okolini. Kako ja takve stvari znam? Pa znam ih nažalost jako dobro jer i sam imam dijete s epilepsijom, onom sekundarnom koju je izazvao zahvat na mozgu prije nekoliko godina. Nažalost, kao i većina roditelja djece s epilepsijom, upoznao sam dovoljnu količinu primata i majmuna koji su u njegovoj školi držali kako moje dijete treba smjestiti među “posebne potrebe”, odvesti ga kakvom hodži, imamu ili popu da iz njega istjera Nečastivog, a u nebrojenim slučajevima više sam vremena proveo sa psiholozima nego s njegovim liječnicima. Integracija u takvo društvo, djece s tom bolešću, teška je i mukotrpna, kako za samu tu djecu, a bogami i za nas roditelje, koji godinama radimo na tome da se tvoje dijete osjeća normalno, što ono zapravo i jest.

Najnoviju vijest o sramotnom primitivizmu u Splitu, o gazdi koji je izbacio studenticu na ulicu samo zbog toga što je imala epileptični napad, zbog stvari opisanih u pasusima gore, tako nisam primio kao ništa šokantno i ništa iznenađujuće. Dapače, bilo mi je sasvim jasno o kakvom se primatu tu radi, i o kakvom djetetu. Ela Miličević uskoro će napuniti 23 godine, iz Vrgorca je, i studira Pravni fakultet u Splitu.

Dijete je to koje nažalost nije odraslo u socijalizmu, socijalizmu koji je izgradio splitski kvart Sućidar, i našem primatu, majmunu, dao stan kojeg on danas iznajmljuje za 700 eura mjesečno studenticama iz Vrgorca. Kladio bih se da je naš primat izrazito domoljubne naravi, da ne propušta svete mise nedjeljom, da istinski mrzi socijalizam i prezire antifašizam, te da se kao i svaki bogobojazni Hrvat najviše boji Nečastivog i mišljenja svojih susjeda.

Tih 100 kvadrata stambenog prostora koje mu je izgradio socijalizam, naš primat ne pripisuje naravno socijalizmu, već Hrvatskoj, koja mu je omogućila da bude uspješan poduzetnik. Naš bi primat, naš orangutan, istina više volio u svom socijalističkom stanu vidjeti strane turiste, od kojih bi umjesto 700 eura, inkasirao i do vrtoglavih 10 000 eura ovo ljeto, ali avaj, prokleti vampir Drug Tito amidži je dao stan baš na Sućidru, a ne negdje u centru, gdje bi njegova nekretnina došla do kudikamo izdašnije cijene. To jebe našeg primata i on usrdno pljuje socijalizam hudu sreću i prokleti život, koji jedva spaja kraj s krajem od tih tričavih 700 eura.

Kao pravi Hrvat koji voli svoju zemlju, njen natalitet i ostale pizdarije, naš se majmun tako i predstavio djevojkama, pa su one imale samo riječi hvale za gazdu, i nisu mogle vjerovati da su našle stan u Splitu, jer je poznata stvar, da se iz Splita odselilo na desetke tisuća mladih ljudi i obitelji, jer veliki domoljubi i Hrvati radije inkasiraju desetak tisuća eura, a to je svota za koju bi prodali vlastitu mater, a kamoli Hrvatsku.

U 11 sati navečer, neposredno iza epileptičkog napada naše Ele, a zbog kojeg joj je cimerica pozvala hitnu, oglasio se naš primat i rekao curama da imaju rok do sutra u deset ujutro da napuste njegovu nekretninu. Kolateralne žrtve našeg majmuna ispale su tako i Eline cimerice, no to je za ovu priču potpuno nebitna stvar. Primat sa Sućidra izbacio je dijete iz stana samo zbog toga što je pred zgradu doša hitna pomoć, a susjedi ko susjedi, zatvorili se u svoje stanove pa počeli moliti krunice i Zdravomarije. I što je napravio naš primat? Kako uopće funkcionira majmunu mozak? Pa naravno, ne treba njemu u njegovoj socijalističkoj, pardon, kapitalističkoj nekretnini od koje krvavo živi, takvih skandala i sotonističkih manifestacija.

Šta će susjedi reći?

A bliži se i Ultra, a poznato je da zadnjih dana pred festival dobro se zaradi. Samo sjedneš na cestu i okačiš na sebe reklamu od kartona. Apartman. I što na ovu jezivu priču više reći, osim kako se danas osjeća naša Ela?

Dijete koje nizašta na svijetu nije krivo, osim što ima tu nesretnu bolest zbog koje je toliko propatila u životu, toliko se isplakala u životu, toliko momaka odbila u životu, i toliko puta ostala kod kuće dok su njeni vršnjaci slobodno izlazili van.

Zamislite kako se osjeća to dijete zbog jednog takvog majmuna?

Pa jebem ti ja zemlju koja nakon toga tom pizdunu barem ne pošalje kakvu poreznu inspekciju. I kakvu tržnu inspekciju. I kakvu malu noćnu inspekciju. Onu koje se majmuni najviše boje.

Nečastivog glavom i bradom.

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj